U hrvatskom kulturnom prostoru percepcijama društvenih stereotipa uglavnom se bavi dramski teatar, kao općepopularni medij čiji se potencijal političke nekorektnosti često koristi za pokušaj demistifikacije preuzetih povijesnih i inih "istina" i razotkrivanje zamki sadržajnog i estetskog konformizma kazališta kao ogledala društva. Glazbeni teatar nije uobičajeno mjesto takve vrste politički angažirane umjetnosti, što ne znači da nema svoj glas.
Takav je jedan angažirani umjetnik Ervin Baučić, jedna od perjanica zagrebačke Komedije, operni, ali prije svega rock pjevač, kojeg na prvu liniju borbe protiv svega onoga što smatra neuralgičnim točkama suvremenog hrvatskog, ali i društva općenito ne stavlja priroda njegova umjetničkog angažmana, nego njegova vlastita priroda osviještenog mislećeg građanina.
Rođeni Omišanin, pjeva od tinejdžerskih dana, a u Komediji je od 2000. - kad je zasjao kao Juda u rock-operi "Jesus Christ Superstar" - ostvario čitav niz uloga, zaradivši dvije nominacije za Nagradu hrvatskoga glumišta. Trenutačno u matičnom kazalištu ponovno igra istu ulogu u hvaljenoj novoj produkciji "Jesusa", a u vrijeme opsjednuto političkom korektnošću, kad se i tvorac tog mjuzikla Andrew Lloyd Webber pita bi li danas tako kontroverzan komad uspio proći cenzuru dežurnih moralista i ugledati svjetlo dana, Baučić nam je otkrio zašto organiziranu religiju smatra problemom, vidi li mogućnost promjena u hrvatskoj politici te s kojim bi slavnim rock bandom volio nastupiti.
Rođeni ste u Omišu, gdje ste i odrasli. U Zagrebu ste od 1996. i moglo bi se reći da ste polovicu života proveli 'doli', a polovicu u glavnom gradu. Kako se u vašem slučaju nadopunjuju ta dva ipak različita mentaliteta, dva različita životna iskustva? Postoji li neki 'konflikt' između Dalmacije i Zagreba oko vas ili u vama?
Imam samo jedan problem sa Zagrebom - to što nema more u blizini pa da mogu loviti ribu. Samo to. Nemam klasično glazbeno obrazovanje i zapravo sam imao sreće naletjeti na jedno atipično kazalište koje prima i treba naturščike. Sve mi se poklopilo. U Zagrebu sam i profesionalno i obiteljski našao svoje mjesto i zadovoljan sam.
Trenutačno u zagrebačkoj Komediji nastupate u ulozi Jude u rock operi 'Jesus Christ Superstar', koja vas je prije dvadesetak godina i uvela u glazbeni teatar. Kako je bilo vratiti joj se nakon toliko vremena?
Prošlo je 20 godina, ali nije nevažno ni kolika je razlika u kilama. Ha, ha! Malo mi je sad napornije, ali što se glasa tiče, mogu reći da sam izuzetno zadovoljan. Pretpostavljam da mi je tih 20 godina iskustva dalo neku zrelost koja mi pomaže pri interpretaciji uloge s glumačkog stajališta. Pjevanje uloge Jude temelji se na rokerskoj 'rašpi', hrapavosti koja nije svakome prirodna, a ja imam sreće da meni jest. To je stvarno za poderati glas, ali zahvaljujući kombinaciji gena još uspijevam. Zadovoljan sam i s produkcijom, ovo je značajno bolja predstava nego što je bila ona prije 20 godina.
Treba li kazalište, i umjetnost općenito, u nekoj mjeri postojati kako bi uznemiravalo, uzburkalo mirne vode konformističkog utapanja u bari politički korektne prosječnosti?
Pretpostavljam da je kazalište tome od postanka bilo i namijenjeno - da bi verbaliziralo i uprizorilo tematike koje puk nije mogao ili smio zamisliti ili pokrenuti. O politički korektnoj prosječnosti ni riječi. Nikad ne zanemarujte moć glupih ljudi u velikim skupinama. Svi s prosvjetiteljskim darom su to osjetili prvim plamenom lomače. Imitira li život kazalište ili kazalište imitira život? Danas je teško ocijeniti. Parodiranje života bio je zadatak kazališta, danas ne možete uprizoriti na daskama apsurd koji bi mogao nadmašiti apsurdnost realnog svijeta. Kazalište egzistenciju duguje državnim i gradskim organima. Neovisnost i sloboda izražavanja ovise o rigidnosti sustava. U bivšem komunističkom sistemu si mogao radi izražavanja kontroverznog stava završiti na Golom otoku. Sretan sam da danas više nije tako. Reperkusije su danas prebojene debelim slojem demokratske civiliziranosti.
Pratite li što se zbiva na polju šire kulturne politike? Mislite li da je aktualna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek doista 'na strani' umjetnika ili su njezini prijedlozi i zakoni tek bacanje prašine u oči od koje koristi ima mali broj sretnika?
Ja sam prvenstveno pjevač. Slučajni izletnik u kazalište koji se, po ocjeni struke i publike, dobro u tom snalazi. Svaka promjena je mukotrpan i dugačak proces. Takav bi trebao biti i proces eventualnih promjena kazališnog zakona. Da ne bi i taj proces završio poput pretvorbe i privatizacije. Znate koliki je proračun londonskog Kraljevskog baleta? Nemaju ga! Jer im država daje koliko im treba, koliko god zatraže. Zgodno bi bilo zaustaviti stihijski kapitalizam američkog tipa i okrenuti se nekim drugim, recimo europskim modelima s višestoljetnom uspješnošću. Jer europska tradicija teatra postoji deset puta dulje nego američka. Možda tu postoje neki modeli za preuzimanje. Kod nas je puno lakše iznaći novac za organizaciju nastupa neke novonarodnjačke zvjezdice nego za normalno i neovisno funkcioniranje kulturnih ustanova i udruga. Strašno bih volio kad na te i takve tematike nikad ne bih bio prisiljen potrošiti ni pet minuta svojega razmišljanja.
Otvoreno govorite protiv Crkve. Budući da dolazite iz 'religiozne Dalmacije', moram pitati - kako to da ste postali 'antikrist', ateist? Imate li zbog toga problema? Kako vi shvaćate kršćanstvo?
Moj problem je s organiziranom religijom u cijelosti. Organizirana religija je sama sebi svrhom. Čitav je koncept smišljen kako bi se većinu svjetske populacije na rubu egzistencije držalo u strahu od kazne nevidljive ruke i u nadi u bolji život nakon života. Čovjek koji očekuje savršenstvo nakon kaljuže u koju je prisilno bačen ne razmišlja o tome zašto je u nju bačen. Ne postavlja pitanja. Daje svoje vrijeme i energiju kako bi prosperirali vlastodršci koji se predstavljaju kao država, nepogrešivi i vrhovni entitet uz podršku direktno s neba. Tako je bilo kroz daleku povijest, tako je i danas. Nijedna država, nijedan sustav, ni jedna ideja ne može biti vrijedna jednog ljudskog života. Ideje nemaju dignitet i općenito osjećaje - čovjek ima. Veselim se vremenima kad mi se na spomen kategorije 'osobne časti i odgovornosti' ljudi neće nasmijati u lice.
Teme religije i shvaćanja kršćanstva nesumnjivo su se nametnule i tijekom priprema za 'Jesusa' u Komediji. Kako ste pristupili ulozi 'najpoznatijeg izdajnika' u povijesti? Je li možda tijekom proba bilo podjela na 'vjernike' i 'ateiste'?
Iskreno, ništa slično. Takvo shvaćanje stvari bi impliciralo nedostatni kapacitet za odvajanje realnosti od fikcije. Sama priča je intrigantna jer je napisana iz ljudskog kuta. Biblijski su samo likovi. Shvaćanje i prihvaćanje svakog od protagonista od Boga im nametnute sudbine, time se ova rock-opera bavi. Emotivno jako turbulentan komad. Preporučujem svima koji žele ponijeti iz kazališta nešto više od prolazne uveseljenosti.
Koliko ste spremni na kompromise? Nastupali ste na 'Božiću u Ciboni', s vama na pozornici bio je cijeli crkveni vrh. Svi mi prihvaćamo neki oblik konformizma kako bismo mogli funkcionirati u društvu - do kuda ste vi spremni ići?
Nisam imao pojma da će crkveni veledostojnici prisustvovati i slikati se s izvođačima. Imati vlastitu promotivnu kampanju. Nema problema - svako iskustvo nas nečemu nauči. Što se glazbe tiče, božićne pjesme - ok. Gospel, unatoč konotaciji bespomoćnosti i predaje nepromjenjivoj sudbini, sjajna je glazba. Vlastiti konformizam u rijetkim trenucima slabosti si opraštam.
Prvi čovjek Katoličke crkve papa Franjo pokrenuo je, kako se čini, djelomične reforme Crkve: zauzima se za toleranciju prema drugima i drugačijima, promovira ekumenizam, bori se protiv pedofilije u crkvi... Čini se da aktualni Papa zbog reformskih poteza nije baš omiljen u hrvatskom kleru i da je popularniji među ljevičarskim intelektualcima nego na Kaptolu, pritom ne mislim na kazalište Komediju. Što vi mislite o aktualnom Papi i slažete li se s tom ocjenom?
Pozdravljam borbu protiv pedofilije u redovima Katoličke crkve. To je prilično novi pristup. Ovaj mi Papa djeluje puno proaktivniji oko nekih stvari koje su se prije mele pod tepih. U nekim svojim izjavama - neupitno istinski humanist. A manjak ljubavi između njega i HBK... Zar i on nije Božji predstavnik na zemlji, zar i njegova riječ nije samo ponovljena Božja riječ prišapnuta mu u uho od strane Njega samog? Koga HBK sluša? Čovjeka koji govori Božje riječi ili nekog drugog čovjeka? Možda su svrha samima sebi... Hmmm, sigurno je teško Crkvi kao globalnoj instituciji distancirati se od prošlosti s toliko nevinih na duši - od 'vještica', preko Galilea pa do tek rođene djece i njihovih 'nečistih' majki po samostanima i ubožnicama u Irskoj. To ostavljam njihovu poimanju moralnosti. Koja je ljudima inherentna, naslijeđena genomom, instinktivna. Dok ih se ciljano ne dovodi pred nemoguć izbor. Konflikt između samoodržanja i moralnosti je nerješiv problem za golemi dio populacije. Izbacite potrebu za samoodržanjem i gledajte što će se dogoditi.
Hrvatska crkvena hijerahija također se 'proslavila' svojim sporom s Austrijskom crkvom oko mise na Bleiburgu.
Što se tiče Bleiburga, rane iz prošlosti trebalo bi se truditi zacijeliti, a ne ih otvarati. Pritom ne govorim o zaboravu. Mojega pradjeda su objesili partizani ispred kuće u kojoj je proveo rat, pred ženom i četvero djece. Jer je pjevao prehrvatske pjesme. Djeda iz očeve obitelji, koji je u partizanima proveo cijeli rat, preživio Sutjesku i Neretvu, ubila je njemačka tenkovska jedinica zajedno s cijelim njegovim odredom pri kraju Drugog svjetskog rata. Neka mi se bilo tko od naših političara javi i objasni koga bih točno trebao mrziti? Koga bi trebalo mrziti moje dijete? Strašno škodljiv je svaki potez koji ne radi na zacjeljivanju rana. Svih se žrtava treba sjetiti. Neke stvari koje se prezentiraju kao jako bitne trebale bi biti dijelom prisjećanja iz pijeteta, a nikako služiti za onu 'zavadi pa vladaj'. U rijetkim prilikama, kad naletim na dijelove 'oltarske' retorike usmjerene prema neistomišljenicima, smrznem se. Pritom ne govorim samo o institucijama Crkve, one su samo ispomoć. Političari znaju biti jako skloni iskorištavanju nekih antagonizama iz prošlosti, koji danas uopće ne bi trebali biti važne, samo kako ljudi ne bi razmišljali o tome kolika im je prosječna plaća, kako im funkcioniraju i funkcioniraju li im zdravstvo i školstvo... Ali nismo mi u tome nikakav izoliran slučaj, trend odvajanja društva u ekstremno poslušne i ekstremno bogate je svjetski trend.
Koliko pratite hrvatsku politiku općenito? Prepoznajete li neke nove snage na političkoj sceni? Vidite li neku alternativu HDZ-u, odnosno dvovlašću HDZ-SDP?
Dalija Orešković djeluje kao osoba izražene moralnosti i principijelnosti. Takvim osobama, kojima bi misija bila garantirati povratak istinskih ljudskih i moralnih vrijednosti u politiku i društvo, takvima bih poklonio povjerenje i glas. U spašavanju države od propasti kriminala i korupcije ljudi koje se ne može potkupiti ili zastrašiti su ključni. Beskompromisni mladi ljudi, oni su potencijalni spasitelji našega društva. Čim se probiju kroz ovu desetljećima stvaranu neprobojnu mrežu. Dok se ne izvučemo iz zamke nužnosti ideološkog odabira, ova zemlja je osuđena na, u najboljem slučaju, stagnaciju.
Zauzimate se za vrijednosti sekularnog racionalnog humanizma, vaši su intelektualni uzori ljudi poput Richarda Dawkinsa, Neila deGrassea Tysona ili Rickyja Gervaisa. Koje su po vama ključne neuralgične točke današnjeg svijeta i mogu li se one izliječiti?
Ljude dijelim na one koji su sposobni odoljeti zvjerskom porivu pretvoriti u hranu nekoga tko je slabiji od njih i na one koji nisu. Za mene su potonji niža vrsta. O svemu nastojim razmišljati s filozofskog stajališta, nikad poljuljanog banalizacijama lokalnih kvazisociopsiholoških ili političkih pritisaka i manipulacija, prošlih ili sadašnjih. Uvijek krećem od vrste, ljudske vrste. Tek nakon toga mogu razmišljati o lokalnim promjenama koje bi eventualno rezultirale konkretnim promjenama nabolje na lokalnoj, a posljedično i široj razini. Osnovni problem današnjice je manjak svijesti o suradnji unutar vrste. Zamislite da je Nikola Tesla imao jednog Elona Muska kao mecenu. Zamislite društvo rasterećeno besplatnom energijom za sve. Društvo oslobođeno svakog egzistencijalnog straha. Utopija? Možda, ali čemu bi čovjek trebao težiti ako ne savršenom društvu? Problem nastaje kad umjesto Teslina uma takvu ideju počne realizirati shizoidni paranoik Staljin. Zato tehnokracija kao sistem vladavine. Slušati znanstvenike, a ne oltar i političare. Znanstvenici, za razliku od organiziranih religija koje nam govore koliko smo različiti, traže i nalaze spojnice koje dokazuju da smo isti. Ljudi zaborave tko je zaslužan za svaki napredak tijekom ljudske civilizacije. Sigurno ne organizacija koja je zapalila zbirno znanje čovječanstva u Aleksandrijskoj biblioteci ili dinastije koje imaju interes držati ljude u mraku i hraniti ih govnima. Imali smo bateriju prije 2400 godina. Do danas smo mogli biti pangalaktička civilizacija.
Kroz Zagreb je nedavno prošla trasa Balkanskog trans inter marša transeksualnih i interspolnih osoba. U posljednjih smo desetak godina napravili neke iskorake pa danas takva događanja u glavnom gradu prolaze bez incidenata, a gay zajednice su ostvarile malen, ali ipak napredak u smislu mogućnosti zakonske registracije. Vjerujete li da kazalište ima moć posredovati društvenu osviještenost i promjene te jesmo li mi kao društvo dovoljno zreli, spremni za njih?
To nije pitanje oko kojega bi trebalo puno razmišljati. Kako bi itko mogao imati išta protiv nečijeg moždanog kemizma, načina na koji sebe doživljava? Mislim da to nije krucijalno pitanje, mislim da je puno bitnije koliko će ljudi večeras leći u krevet gladno ili koliko ljudi početkom idućeg mjeseca neće imati za režije i krov nad glavom. I da iz rješenja tih problema koji su bazičniji od ovih koje ste spomenuli, da iz njih kreće i liberalizacija društva i promjena u glavama ljudi kad je riječ o temeljnim ljudskim pravima. Zrelo društvo zadovoljnih građana ne bavi se mržnjom prema različitima.
U Komediji nastupate u 'lakim notama mjuzikla'. Pjevate u tribute bandu Jamesa Browna, izvodite Led Zeppeline u Vintageu. Koja je vaša istinska glazbena ljubav? Tko je 'pravi' Ervin Baučić?
Kako sam dijete 70-ih, tako sam i dijete glazbe 70-ih, prepune nemogućih vokala koji su meni bili uvijek fascinantni i zanimljivi za interpretaciju. Glava mi je često u glazbi potpuno izgubljena. Kao i pod morem. Moj omiljeni hobi ronjenje i uronjenost u glazbu izazivaju sličan osjećaj. Zen u pravom smislu te riječi. Moja prava i istinska sreća počinje na pozornici i tu sam se osjećao potpuno, barem su tako stvari bile postavljene do prije deset godina. Tek sam uz obitelj shvatio da je veći dio toga euforija. Istinska sreća i ljubav je obitelj. Svakodnevnica mi pomalo izmiče, ali se, na zadovoljstvo obitelji, trudim, i uspijeva mi dosta dobro. To je otprilike to. Nastojim živjeti što ležernije, što neopterećenije, što je u današnjoj općenitoj klimi prilično teško za nekoga tko pokušava neke stvari vidjeti i shvatiti. To je svakodnevna borba.
Kad biste mogli birati, s kojim biste velikim svjetskim bendom željeli nastupati kao pjevač?
Rekao bih AC/DC, ali to bi bilo preteško za otpjevati. Recimo da bih volio nastupiti sa Zeppelinima kao gost na nekoliko pjesama, Page - Plant kombinacija. Sad se spremam pokušati napraviti jednog maloga glazbenog Frankensteina za vlastiti gušt - spojiti najbolje iz rock opera i najbolje iz rocka 70-ih, i planiram to smjestiti u kontekst Zagrebačke filharmonije i dvorane Lisinski te krajem ove ili početkom iduće godine napraviti jedan solistički koncert. Mislim da je 25 godina mirovanja bilo dovoljno.
