Kultura
2538 prikaza

Crkva je na rubu: Negiranje Jasenovca, zlostavljanje djece

Ivan Vidić
Sandra Šimunović/Pixsell
Ivan Vidić za ljevicu u Europi kaže da ne postoji od doba Tonyja Blaira i sličnih ništarija, kad je odustala od radništva i klasne borbe

Strastveno subverzivan, zaneseno refleksivan, zavodljivo farsičan - Ivan Vidić jedan je od onih književnika čije pismo izmiče kategorizacijama.

Dramatičar, scenarist i prozaik, Vidić je nesumnjivo jedan od najintrigantnijih suvremenih glasova na hrvatskom literarnom nebu: ludičko poigravanje konvencijama i predlošcima, korištenje fantastičnih narativnih postupaka, napuštanje klasične koncepcije prostorno-vremenskih odnosa, dekonstrukcija stvarnosti kombinacijom ironičnih, disperzivnih i nejasnih značenja, i polemičan odnos s društvenom zbiljom temeljne su strukturne i tematske odrednice Vidićeva pisma.

Čvrsto ukorijenjen u postmodernističkoj paradigmi, Vidić je apokaliptični ikonoklast, tužni revolucionar opsjednut temama seksualnosti, političkog nasilja i novčane pohlepe.

Prosvjed Radničke fronte Istina u facu Ekonomix RH i kriza: Desnica je ukrala revoluciju izgubljenoj ljevici

Sve to prisutno je i u njegovoj novoj knjizi "San od tisuću ljeta" (2018., Hena com), satiričnoj sagi suvremene stvarnosti u kojoj kroz 20 međusobno ulančanih kratkih novela "svijet zlih slutnji", karakterističan za čitav njegov opus, dobiva svježe ažuriranu emocionalno iscrpljujuću anamnezu, s tipičnom humoristično intoniranom dijagnozom tog pisca-obješenjaka: nema nam pomoći (...), ali nema veze - ionako je strašno dosadno.

Nakon više od dvadeset kazališnih drama, niza filmskih scenarija i radijskih adaptacija njegovih djela te šest proznih knjiga, Vidić se s novom zbirkom ponovo potvrđuje kao majstor asocijacija: sve je fluidno - njegovi se protagonisti nejasnih spolnih, dobnih i inih određenja kreću unutar samosvrhovitog perpetuuma neprekidno ponavljajuće povijesti, u pričama nejasnoga ili nikakvoga zapleta, s otvorenim, amorfnim svršetkom. Svaku njegovu knjigu struka dočekuje s ovacijama, najizvođeniji je hrvatski dramatičar, a opet - posljednji smo ga put u domaćim kazalištima imali prilike gledati prije više od dvije godine.

Ivan Vidić | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Često ste najavljivali da dižete ruke od drame i kazališta u korist proze, u međuvremenu ste postali jedan od najcjenjenijih i najizvođenijih suvremenih dramatičara te se ustoličili kao notorni 'zviždač' akutnih društveno-političkih i kulturnih fenomena. Vaša posljednja postavljena drama je 'Noćni život' 2016. u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM), o nemogućnosti istinske revolucije. Ako prihvatimo da je novo stanje unipolarnoga klanjanja bogu Novcu dokinulo snagu čvrstog zajedničkog ideološkog pozicioniranja, što nam je ostalo? Što riječ 'revolucija' znači ljudima današnjice?

S vremenom sve više pišem prozu, jer jedino tako mogu kontrolirati konačni izgled djela. I više sam promatrač očiglednog nego zviždač. Ne posjedujem insajderske informacije, ja sam promatrač sa strane. Zviždači su, ili bi trebali biti, hrabri ljudi s integritetom, ali danas treba posebno dobro osluhnuti što to točno zvižde i za čije interese zvižde. U vremenu mutnih nevladinih udruga, od kojih su mnoge produžene ruke korporacija i tajnih službi, zapadnih social justice warriorsa, koji isključivošću i ponašanjem podsjećaju na djecu kineske kulturne revolucije, postoje i zviždači koji za novac zvižde zadanu im melodiju. To su zapravo lažni prijavitelji te širitelji kaosa i panike. Revolucija danas bila bi kao pokušaj popravka razorenog društva novim i još sveobuhvatnijim razaranjem. Pogledajte samo razne obojene revolucije i arapska proljeća. Čak i kad su te tzv. revolucije spontane, kad proističu iz realnih problema i nesreća, one vrlo brzo postaju manipulirane izvana i vođene u korist globalističkih elita.

'Trg s fontanom u sredini, okružen zgradama prljavih i dotrajalih fasada ukrašenih blistavim reklamama' iz 'Noćnog života' u širem smislu možemo shvatiti kao metaforu države, naroda, kulture, mitologije, obitelji i tradicije koja se urušava pod prijetnjom novog poretka, što se u 21. stoljeću može interpretirati u kontekstu povratka fašizma skrivenog iza ideologije neoliberalnog kapitalizma koji gazi nespremnog pojedinca. Na kojoj neuralgičnoj točki danas izrasta 'divlje meso' globalnog društveno-političkog uređenja?

Na svakoj. Globalističko društveno uređenje za koje se zalažu američki imperijalisti, međunarodni bankari i ovi beznačajni, orvelijanski činovnici Europske unije nije ništa nego ropstvo ili novi feudalizam sa stotinama milijuna robova i promilom promila sretnih gospodara. Oni dijele i zavađaju narode po svakoj osnovi ne bi li vladali stanovništvom kao krdom preplašenih krava. I u tom krdu pojedinci se stvarno tako i osjećaju, jer više ne postoji i jedna točka slaganja niti jedna dodirna točka, zajednička moralna osnova, makar minimalna, koja pruža mogućnost društvenog konsenzusa, nekakvog dijaloga koji ne završava odmah zabijanjem prsta u oko sugovorniku i grabljenjem za vrat. Nikad nismo bili dalje od nekog ponovnog približavanja i pomirenja. Atomizirani, svatko sam i bijedan, bijesan i nesretan, prezire i mrzi drugog, priznajući samo sebe - ostatak društva, ili svijeta - to je neprijatelj. Ali to nije isključivo hrvatski problem, štoviše, prisutan je u mnogo većoj mjeri na Zapadu, ili kolektivnom Zapadu, kako se to danas ponekad naziva. I to će tako trajati dok se taj Zapad ne raspadne.

Katolička crkva pod vodstvom pape Franje pokrenula je posljednjih godina niz inicijativa kojima želi provesti reforme kojima bi odgovorila na izazove suvremenog svijeta: najnoviji je primjer nedavna konferencija u Vatikanu na kojoj se otvoreno govorilo o svećeničkom seksualnom zlostavljanju maloljetnika i na kojoj su prihvaćene mjere kojima bi se taj strašni problem riješio ili barem umanjio. Takvo što je prije nekoliko godina bilo nezamislivo, no čini se međutim da Crkva u Hrvata ne prati te trendove i da ostaje na svojim konzervativnim pozicijama. Kako vi vidite ulogu Katoličke crkve u Hrvatskoj danas?

Duhovno, mislim da bi se Crkva trebala vratiti izvornom poslanju, evanđelju i Kristovu nauku. I tad bi bila korisna i sebi i narodu. Ovako ispada da je tzv. crkvenoj vlasti jedini žal što više nije i svjetovna. Društveno, ovakav, feudalni ustroj Crkve i ignoriranje promjena u svijetu vrlo brzo može tu instituciju učiniti suvišnom. Ako bih bio sarkastičan, rekao bih da je crkvi potrebno nešto poput MMF-a i zahtjeva za strukturnim reformama, stvari koje smo mi ostali prisiljeni slušati od jutra do mraka. Trebalo bi im pomoći tako što bi im se srezalo prihode, rashode, posjede, nekretnine i vozne parkove. Neki od njih bi zaista trebali otići i na dijetu poradi zdravlja i za svoje dobro, jer pretilost je vrag, a neki i u programe prekvalifikacije i cjeloživotnog učenja, jer šefovanje vjernicima, zlostavljanje djece, negiranje Jasenovca, uz teoriju o Zemlji kao o ravnoj ploči, nije baš neki moralni i misaoni doseg s kojim će moći dalje, u stoljeća koja slijede, ako slijede.

Ivan Vidić | Author: Hena Hena

Notorno je poznato vaše zanimanje za tematiku ljudske gramzivosti koja prerasta u osudu utrke za profitom i tržišno orijentiranoga suvremenoga svijeta. Je li današnja Europa postala tek zapušteni, tragikomičan logor za usamljene beskućnike, mjesto bez prošlosti, bezlične sadašnjosti? Čija je to odgovornost?

Uvijek sam se pitao što stoji iza fraze 'europske vrijednosti' ili 'mi moramo prihvatiti europske vrijednosti'. Ja više stvarno ne znam što je to. Na trenutak bih mogao pomisliti da su to različite kulture i jezici, povijest i tradicije društvenih uređenja, duhovne osnove, znanstvene umjetničke i vjerske, grčki filozofi i rimsko pravo, nordijski epovi i slavenske bajke i plesovi, talijanska renesansa, barokna glazba, engleska, francuska i njemačka filozofija, književnost i slikarstvo. Ali zagovornici EU-a o takvim stvarima nikad ne govore. Njih zanima kontrola građana, suzbijanje slobode govora, monstruozna politika privatizacije svega i štednje koja će građane povijesno najrazvijenijeg i najbogatijeg kontinenta uskoro pretvoriti u sirotinju bez prava glasa. Ne privlači me ni najmanje to odustajanje od sebe i utapanje u masi bezličnih robova.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • vjaceslav 09:21 02.Travanj 2019.

    dvije stvari - nikada nisam pročitao ništa od ovoga najizvođenijeg pisca i nigdje nisam pročitao da katolička crkva zastupa teoriju "ravne zemlje"! dakle, ili laže ili je totalno neinformiran. crkva nije astronomsko društvo, niti je biblija astronomski priručnik, niti je ... prikaži još!je isus bio astronom. ali katolička crkva je dala biskupa nicole oresmea, kardinala nikolu kuzanskog, kanonika nikolu kopernika i isusovce ruđera boškovića i georges lemaitrea, oca "big bang" teorije.