Kultura
535 prikaza

"Činovnici su od davnih vremena najrazvratniji stalež"

Ljudmila Ulicka
promo
‘U Rusiji nismo uspjeli pronaći nekakvog našeg Havela umjesto Putina. A nisu nas nešto ni pitali. Kad su nas konačno počeli pitati, odlučila je većina. Narod voli tog mačo tipa, a ja sam uvijek u manjini’

Književnica koju je hrvatska čitateljska publika odnedavno upoznala i kroz roman “Iskreno vaš Šurik” u Rusiji nazivaju živućim klasikom. 

Istodobno joj se događa da prosvjednici, među portretima nacionalnih izdajnika, nose i njezinu sliku. 

Državni tužitelj optužio ju je da je zbirka dječjih priča koju je ona uređivala zagovarala istospolne veze i kao takva bila opasnost po tradicionalne kulturne vrijednosti u Rusiji. 

Ljudmila Ulicka nikad nije skrivala što misli o Vladimiru Putinu, kao što si nije mogla pomoći ni u doba SSSR-a kad je odabrala disidentsku sudbinu.

Snažna i nepomirljiva žena ne miruje ni danas, a koliko se unosi u svoja djela, svjedoči jedna anegdota.

Kad ste prije 13 godina napisali roman ‘Iskreno vaš Šurik’, pisalo se da bi vam to trebao biti posljednji. Ipak, od tada ste imali još zapaženih radova. Jeste li se doista nakon Šurika namjeravali ostaviti pisanja i zašto ste se predomislili?

Ne mogu se ne složiti s vama. Kao vic, takva bi izjava, istina, izgubila na provokativnosti i oštrini. Ali ja sam doista svaki put sasvim ozbiljna kad odlučujem da više neću pisati romane. Imam s time velikih problema, vjerojatno zbog mojeg temperamenta koji je takav da mu više odgovara forma pripovijetke nego dugo pripovijedanje romana preko nekoliko stotina stranica. Zato svaki put kad dovršavam roman, iznemogla si govorim: ‘To je bilo to! Nikad više! Odsad samo kratke forme!’. A onda me zaokupi neki veliki problem koji ne stane u malu formu i ja opet krećem u posao koji nadilazi moje snage. Nakon što sam napisala zadnji roman ‘Jakovljeve ljestve’, dala sam si časnu, prečasnu riječ da neću nikad više. Baš danas sam uzela lopaticu da prekopam zemlju i povadim korov iz tegle. I nema nikakvog romana!

Šurik je bio mladić uvijek spreman pomoći, topla srca, skoro pa svetac, pa ‘žene vrele krvi’ nisu mogle odoljeti ne odvući ga u krevet. Kako se razvija takva osobnost?

Žensko okruženje, nemoćna majka koja od sina očekuje pomoć koju bi inače tražila od muža kojeg nema. S jedne strane ženska usamljenost, toliko česta u Rusiji, s druge strane talent i energija njegove bake, a s treće nježna, suosjećajna duša dječaka.

Na kraju romana Ljilja kaže ‘jadan Šurik’ i zahvaljuje Bogu što svoj život nije vezala za njegov, smatrajući ga svecem, ali na kraju ipak gubitnikom. Je li moguće biti takav svetac, a istodobno ne zanemariti vlastiti život?

Šurika sam stvorila po pokojnom prijatelju mojeg muža. Desetljećima me je živciralo gledati ga kako s rođendana i obiteljskih slavlja taj očaravajući, čudesni čovjek poslije gozbe odlazi pratiti neke od mojih najbezličnijih prijateljica. I uvijek bih znala da će potom uslijediti kraća ili dulja ljubavna afera. Ljutila sam se na njega, prijetila mu: ‘Napisat ću roman od tebi!’. A on bi samo odmahnuo rukom. Roman sam napisala, objavljen je u danima kad je taj čovjek umirao na rukama žene kojom se naknadno oženio. Odnos između njih trajao je još od njegove mladosti. Bilo mu je više od šezdeset, njoj nešto manje od sedamdeset godina. Na kraju života on više nije bio potreban cijelom jednom jatu usamljenih žena. Njemu je, čini se, bila potrebna baš ona. Doduše, ni u to se baš ne bih zaklela.

U romanima često pišete o totalitarizmima i ratu, kao primjerice u ‘Zelenom šatoru’. Na to ste, očito, upućeni osobnim iskustvom. Što se to točno dogodilo vašem djedu u 1930-ima?

Ne volim sovjetsku vlast, ne volim sadašnju vlast. Kad malo razmislim, ja ne volim nikakvu vlast uopće, jer između vlasti i pojedinca uvijek postoji sukob. A što je jača nečija ličnost, to je sukob žešći. Nijednoj vlasti ne treba da ju vole, potrebno joj je da je se boje. A ja se ne volim bojati. Malo tko u potpunosti uspije izbjeći sukob s vlasti, a što je čovjek nezavisniji, što je manje sklon pokoravanju, to će konflikt biti žešći. U totalitarizmima vlasti ne udaraju samo po protivnicima ili kritičarima, nego i po čitavim grupama stanovništva. Točno to je bio slučaj tijekom sovjetske vlasti. Navalila je prvo na “bijele”, na aristokrate, dvorjane, svećenički stalež, pa je prešla na seljake, učene ljude, liječnike... Moj djed je bio intelektualac, s dva fakulteta, glazbenik i ekonomist. Pametan čovjek, mislilac... Uhitili su ga triput. Posljednji put zato što je pisao referate za Židovski antifašistički komitet. Znao je mnogo nepotrebnih stranih jezika, dobio je deset godina i umro ubrzo nakon oslobađanja. Vidjela sam ga jednom u životu. O čemu bih trebala pisati?

A što je s vama? U 1960-ima ste dobili otkaz zbog ilegalnih aktivnosti. Svojedobno ste izjavili da ste pogrešno vjerovali da kao znanstvenica možete računati na nešto više slobode od ostalih u sovjetskim vremenima.

U mladosti sam mislila da prirodoslovci imaju više slobode, za razliku od društvenjaka. Između egzaktnih i društvenih znanosti postojao je mnogo veći raskol nego danas. Bila sam u krivu. Država je ideološki pritiskala znanost u svim sferama, često na vrlo budalast način. Po obrazovanju sam genetičar, a većina mojih profesora genetičara prošla je staljinističke logore. Najuspješniji od njih, veliki znanstvenik svjetskog ranga Nikolaj Vavilov, umro je u zatvoru. Kakva je to bila sloboda!?

Zašto totalitarizmi imaju takvu potrebu kontrolirati znanstvenike?

Nije to baš sasvim tako. Totalitarni režimi ponekad silno potiču znanstvenika ako on radi u području povezanim s vojnim sektorom ili s naprednim tehnologijama. Izuzmemo li najnovija događanja, danas je pritisak ekonomije ipak jači od pritiska ideologije. Na kraju 20. stoljeća postalo je jasno da je suvremena znanost dobila globalni karakter. Ono što su jučer izumili u Engleskoj, Japanu ili Izraelu, danas je već poznata stvar u cijelom svijetu. Najbolji znanstvenici svijeta uglavnom se skupljaju u najboljim svjetskim laboratorijima, bez obzira na nacionalnost. Nisam najveći optimist na svijetu, ali smatram da totalitarni režimi ne mogu konkurirati demokratskima u znanosti. Nema te Sjeverne Koreje koja može konkurirati u svjetskoj znanosti. Mogu oni napraviti atomsku bombu, ali nju su neki znanstvenici sklopili još prije 70 godina. Totalitarni režimi teško mogu stvoriti nešto vlastito i zato od njih ne očekujemo posebno velike uspjehe.

U SSSR-u ste bili disident. Danas, pak, zbog nedavne podrške Mihailu Hodorkovskom krugovi odani Kremlju prozivaju vas kao ‘pripadnika pete kolone’, čak i kao ‘rusofobnom’ osobom. Smatrate li se disidentom i u današnjoj Rusiji?

Ja ne ratujem ni s kim. Samo govorim ono što mislim kad me netko pita za mišljenje. Kad mi ponude da potpišem pismo za zaštitu čovjeka od nepravde, bezakonja ili podlosti, ja ga potpisujem. Mogu me nazivati kako hoće. Žestoke riječi ionako nikome ne mogu slomiti kosti.

Vladimir Putin je mačo tip. Barem se tako sve donedavno predstavljao. Što mislite o njemu, kakva je on osoba uistinu?

Ja o njemu baš i ne razmišljam. Kad se prvi put pojavio u politici, bila sam ogorčena jer se vlast našla u rukama čovjeka koji je ponikao iz tajne policije. Na tom bih mjestu radije vidjela nekakvog, primjerice, dramaturga, ali u Rusiji nismo uspjeli pronaći našeg Havela. A nisu nas baš nešto ni pitali. Kad su nas konačno počeli pitati, odlučila je većina. U demokraciji, čak i takvoj koju se kontrolira s vrha, odlučuje većina i tu se ne može ništa. Narod voli svojeg mačo tipa. A ja sam rođena pod takvom zvijezdom da sam uvijek u manjini.

Svojedobno ste za Rusiju rekli da ključnim institucijama manjkaju sredstva - bolnice, škole, u nekim segmentima čak i vojska. Kako to u zemlji koja je uspjela vratiti jezive dugove iz 1990-ih, a danas čak ima goleme rezerve u devizama i opet je svjetska sila?

Na ključnim mjestima je premalo dobrih profesionalaca. Moguće je, istina, da ih nedostaje posvuda u svijetu. Osobno mi se sviđa ideja ‘tehničke’ vlade, takve u kojoj bi stručnjaci rješavali ekonomske, socijalne ili financijske probleme, a ne da to čine političari i činovnici. Tim više što je činovništvo u Rusiji još od carskih vremena bilo najrazvratniji i najkorumpiraniji stalež. Doduše, ja se u to ne razumijem previše. Samo vidim vrlo loš rezultat sadašnjeg upravljanja, a kako su ga uspjeli postići, to bogami ne znam. Za to su se morali baš dobro potruditi.

Sudjelovali ste u organiziranju dijaloga između ruskih i ukrajinskih intelektualaca. U čemu vidite korijen sukoba između Kijeva i Moskve te kako vidite realno političko rješenje oko Krima?

Glavni je razlog, po meni, imperijalistički način razmišljanja današnjih vođa Rusije, ali postoji još mnoštvo drugih okolnosti - ekonomskih, političkih i ideoloških, a to daje kompliciranu sliku u kojoj se ja više ne mogu snaći. Ali se zato mogu snaći u kulturi. Besmisleno je iscrtavati granice između ruske, ukrajinske, velikoruske, galicijske ili čak ‘novoruske’ kulture. Jezik je živ i snažan organizam. Njegov život mnogo je dulji od života jedne, pet ili čak sto generacija. Kulturom se ne bave samo pisci, umjetnici, glazbenici, glumci i režiseri, nego i učitelji, knjižničari, odgojitelji u dječjim vrtićima, čak i svećenici, svi oni preuzimaju odgovornost za očuvanje kulture. Samo zajednički napori osviještenih ljudi mogu zaštititi svijet od barbarstva, nemara i agresije. Upravo kultura ima sposobnost zaštititi ljude od pada u barbarstvo i bezumlje. Zato ćemo mi čitati i prevoditi ukrajinsku prozu i poeziju. Slušat ćemo ukrajinsku glazbu, gradit ćemo odnose s rodnom nam, ali posve samosvojnom kulturom.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.