Lidija Dimkovska (Skoplje 1971.), slovensko-makedonska spisateljica, višestruko je nagrađivana za svoj književni rad. Pjesme su joj prevedene na više od 20 jezika. Piše poeziju, kratke priče i romane. Doktorirala je rumunjsku književnost. Godinama je na sveučilištu u Bukureštu radila kao lektorica za makedonski jezik. Trenutno živi u Sloveniji. Njezin roman "Non-Oui" iduće godine izlazi u nakladničkoj kući VBZ koja je 2017. objavila hrvatski prijevod romana "Skrivena kamera".
Hrvatski P.E.N. i Veleposlanstvo Republike Slovenije prošle su godine u Zagrebu organizirali književnu večer "Pjesnikinje za pjesnikinje" povodom Dana žena. Obje smo bile pozvane u svojstvu "došljakinja", odnosno imigrantica – u Vašem je slučaju to bilo preseljenje u Sloveniju iz Makedonije. Vrlo ste iskreno, u prisustvu slovenske veleposlanice, govorili o vlastitom iskustvu marginalizacije. Zanima me prihvaćaju li vas kolege danas kao slovensku pjesnikinju i spisateljicu ili ste još uvijek Makedonka s ljubljanskom adresom? Koliko je jezik na kojem pišete za to presudan?
Ja sam se iz Makedonije najprije preselila u Rumunjsku, a poslije sedam godina u Sloveniju. Slovenske pjesnikinje govorile su mi kako je teško biti autorica u Sloveniji, da su na rubu društva, da ih rijetko nagrađuju, da je književni svijet u Sloveniji muški svijet. Bila sam šokirana i skeptična, pa došla sam iz Rumunjske gdje je bilo upravo tako! I u Makedoniji je ista stvar. U Sloveniji mi se na prvi pogled sve činilo drugačije, liberalnije, demokratičnije, otvorenije. Nakon nekog vremena shvatila sam da je suština problema ista kao u Rumunjskoj, u Makedoniji i drugim zemljama. Ima puno projekata koji se zalažu za to da se stanje promijeni nabolje, ali još uvijek ne postoji sistemsko rješenje, što opet govori o marginalizaciji autorica. A kada je autorica još i imigrantica, onda je ona dodatno zlo za koje institucije obično nemaju ni energije, ni vremena, ni volje. To što ne pišem na slovenskom jeziku zasad me definira kao »makedonsku autoricu koja živi u Sloveniji«, a rijetko kad kao »slovensku autoricu makedonskog porijekla«. Jezik još uvijek definira autora, a taj je kriterij u ovom stoljeću migracija i nomadizma potpuno zastario i u svojoj je suštini nacionalistički. Ja sigurno neću promijeniti jezik samo da bih bila »čista« slovenska spisateljica.
Vaš se roman "Skrivena kamera" (VBZ, 2017) bavi kompliciranom geopolitičkom zbiljom Balkana. S obzirom na to da ste također pjesnikinja, zanima me na koji se po vama način razlikuju romaneskno i pjesničko tematiziranje "velikih" i "ozbiljnih" političkih tema. Ima li uopće bitne formalne razlike?
"Skrivena kamera" je moj prvi roman, napisan poslije četiri pjesničke zbirke. U njemu je puno poezije, ali i u mojoj je poeziji puno proze. I romanima i pjesmama želim tematizirati, kao što kažete, velike i ozbiljne političke teme, jer čovjek živi u određenom vremenu i prostoru itekako obilježenom politikom, ako politiku uzmemo u najširem smislu te riječi. Ponekad mi se čini da roman zbog svoje otvorenosti može prenijeti više toga, ali i pjesmom se može sažeti stvarnost našeg svijeta. Ponekad izaberem prozu ili poeziju, ali ponekad one biraju mene. Po meni je naracija i pjevanje i mišljenje. Najbolje mi je pisati u dobroj staroj spisateljskoj maniri koja nikad ne zastari i nikad ne izgubi na autentičnosti. Svaka priča, bez obzira na žanr, formu ili sadržaj, mora imati početak, sredinu i kraj. Isto kao i život.
Protagonistica "Skrivene kamere" makedonska je spisateljica koja o sebi pripovijeda čas u drugom licu, koje služi kao ironijski odmak, čas u prvom licu, dnevnički, ali također vrlo ironično. Mislite li da je neophodno napraviti ironijski odmak kako bismo bolje sagledali vlastiti život, ali i povijest? Možete li pisanje uopće zamisliti bez ironije?
Dok sam živjela u Makedoniji, nikada nisam bila ironična, ali tad u mom pisanju nije bilo ni humora koji je u mom djelu uvijek na rubu tragike. Tek mi je razdaljina od domovine, obitelji, prijatelja i prošlosti ponudila i ironiju, pa je i taj geografski odmak na neki način postao ironijski. Ili bolje rečeno – kad sam se suočila sa stvarnim životom, sa stvarnošću kao takvom, ironija, koja je veća od života, ušla mi je u literaturu i omogućila mi da pišem ovako kako pišem. Kad se ironija progurala u moje pismo, ono je prestalo biti lirično i metaforično, postalo je narativno i realističnije. Nikada nisam razmišljala o tome mogu li zamisliti pisanje bez ironije. Sve dok osjećam potrebu da na taj način pišem i govorim u književnosti, ironija će najvjerojatnije ostati. Ne mogu, međutim, zamisliti da pišem u potpunosti bez nje, odnosno da opet postanem toliko naivna da izgubim tu kritičku notu u onome što pišem. Ali, nikad ne reci nikad.
Kad već govorimo o odmaku, radnju romana smjestili ste u Beč. Austrija je, povijesno gledano, uvijek bila glavna izvidnica s koje se Balkan promatrao podozrivo, kao rupa. Ponekad se čini da je Slovenija nešto od tog prezrivog pogleda preuzela na sebe nakon raspada Jugoslavije. Je li ta usporedba točna ili mislite da su u pitanju predrasude?
Morali bismo onda reći da i Makedonija gleda prezrivo na Albance, a bogami pola Makedonije i na samu sebe, Grčka na Makedoniju, Rumunjska na svoje Rome, Mađarska na sve migrante, Poljska na žene koje abortiraju, Hrvatska na Srbe, Srbija na… itd. Tako možemo do besvijesti hraniti dušu nacionalizma, desničarstva i fašizma koji, nažalost, nikad nisu napustili Europu, i sad se sve otvorenije pokazuju iz svojih rupa. Ne, to nije moja životna filozofija. Po prirodi sam kozmopolitkinja, ne volim stereotipe i ne vjerujem u predrasude. Uvijek želim da nađem bar trunku ljubavi, otvorenosti, optimizma i kozmopolitizma u čovjeku kao takvom. Politika može prezirati, ali to nije suština čovjeka, bar ne svih ljudi. Ni u Sloveniji ni u Austriji, ni bilo gdje drugdje nisam nikada osjetila prezir naroda. Mogu prezirati, odnosno nadmeno se ponašati, državne institucije, a čovjek je u biti krhko biće i može prezirati samo kad ima moć, individualnu ili kolektivnu, kojom ne zna raspolagati u okviru svoje čovječnosti.
Govorimo često o književnicima na rezidencijama, ali gotovo nikako o književnosti na rezidenciji. Ako je autor plaćen, ne vidi li se onda i na njegovoj književnosti da je kupljena, odnosno prodana? Kako se kao autorica borite protiv utrživih i nametnutih tema koje rezidencije vole i nagrađuju?
Osobno, nikada nisam imala iskustvo s nametnutom temom neke rezidencije pa se zbog toga i nikad nisam osjećala "prodano". Rezidencije se obično daju onome koji već ima neki renome i ugled i, svakako, autoru koji ima plan što će raditi na rezidenciji. No ne vjerujem da netko provjerava što je autor točno napisao i je li uopće pisao dok je bio na rezidenciji. U "Skrivenoj kameri" radikalizirala sam potencijalnu nametnutu temu rezidencije, ali to je metafora za politički odnos Zapad-Istok, za stereotipe koje politika želi prenijeti i na kulturu. U pitanju je metafora za pokroviteljski odnos koji zapadnoeuropske fondacije imaju s istočnoeuropskim umjetnikom. Rezidencija "mog života" je apsolutno International Writing Program u Iowi, a rezidencija koja mi je najviše pomogla u pisanju nekog djela svakako je ona u Splitu gdje sam istražila i napisala veliki dio mog trećeg romana "Non-Oui", izravno povezanog s Hrvatskom, koji će VBZ objaviti 2019. godine. Moja posljednja rezidencija u Tirani, na kojoj sam bila prije nekoliko mjeseci, donijela mi je dvije velike stvari u životu: napisala sam prvu knjigu kratkih priča i suočila sam se, prilično teško, sa svim što se događalo u Albaniji u vrijeme Hodžine diktature i nakon nje. Tko zna da li bih bez te rezidencije ikad ušla u bunker na kraju grada koji je sad muzej, ali potpuno drugačiji od svih koje sam posjetila u životu: muzej života i smrti.
Nastavak na sljedećoj stranici...
