Da je bila samo riječ o opscenosti, sigurno ne bi Celu izbacili iz Novinarskog društva, zabranivši mu time da se igdje u tisku pojavljuje njegovo ime. Nastavio je Cela pisati i dalje, ali se 1954., poučen iskustvom Federica Garcia Lorce, kojega su u ratu ubili baš njegovi falangisti, s obitelji odselio na Mallorcu. Bilo je to njegovo utočište.
A opet, tko će ga znati od koga je bježao - od ćudljivosti režima ili od demokratskih, posebno lijevih ilegalaca, jer je i dalje bio aktivan kao dojavljivač tajnoj policiji o disidentima, kolegama s intelektualne scene. Dvije godine poslije opet obrat, pokrenuo je časopis Papeles de Son Armadans i njime nastavio živcirati Francisca Franca. Do kraja izlaženja lista, do 1979., u njemu je objavljivao autore na regionalnim jezicima, na katalonskom i galicijskom, koje Francov režim nije podnosio.
A ne samo to, nego i mnoge autore koji su u egzil iz Španjolske pobjegli 1939. nakon pobjede upravo Celinih fašista. On jest podržavao režim, ali je to koristio kao otvaranje prostora za slobodno djelovanje, za otvoreni jezik o seksualnosti, o jezicima nacionalnih manjina i literaturu iz egzila, što su bila tri glavna tabua Francove Španjolske. Iz tog vremena potječe njegova izjava: "Smatram se najznačajnijim romanopiscem od 1898. i upravo me straši kad se sjetim kako mi je lako bilo to postati. Ispričavam se što to nisam mogao izbjeći".
Nije moguće da ga skandali nisu zabavljali, jer teško da je netko poput njega svu zadovoljštinu "Tajnog rječnika" iz 1971. mogao pronaći isključivo u spašavanje kulturne baštine. Riječ je o zbirci svih prostačkih izraza, slenga, svega tabuiziranog u Španjolskoj još iz doba inkvizicije. A na tome je radio čak dvije godine. U intervjuu iz 1987. reći će: "General Franco bio je odličan saveznik svih tih lijenih Španjolaca. Bilo je to po Španjolsku vrlo bolno doba, ali ako netko baš želi raditi, on radi".
Ako je tko mislio, nije se Cela reformirao. Barem ne više od onog civilizacijskog konsenzusa Španjolaca nakon Francove smrti 1975. da počnu graditi društvo svi skupa, koliko god bilo bolno prijeći preko užasa i žrtava građanskog rata i diktature. Kralj ga je 1977. na godinu dana imenovao senatorom, a on? On si je rekao da je sad došao trenutak da vrati milo za drago cenzorima, iako je davno i on bio jedan od njih. Napisao je knjigu "Kronika izvanrednih događaja Archidonina kurca", ispunjenu odgovarajućim prostaklucima.
A onda se uozbiljio. Smrtno. Objavio je 1983. "Mazurku za dva mrtvaca", za koju je godinu poslije nagrađen najvećim književnim priznanjem u Španjolskoj. Roman počinje ubojstvom vojnika metkom s leđa točno u trenutku dok ovaj ispod stabla smokve masturbira prisjećajući se svoje prošlosti. Priča se vrti oko ljubavi i smrti, puna je nasilja i seksa, puno prije nego što je to postalo sveta dobitna kombinacija modernih masovnih medija.
Opisuje izmišljeno selo u Galiciji, a završava osvetom vojnika s početka tako što psi poput razjarenih vukova rastrgaju ubojicu. Godinu ranije doživio je još jednu zadovoljštinu, i to zbilja veliku. Njegova nekoć cenzurirana "Košnica" adaptirana je kao film. Čak je i sam nastupio u kratkoj ulozi neimenovanog intelektualca u kafiću Done Rose.
Nakon što je film u Berlinu nagrađen Zlatnim medvjedom, Cela je pričao da je svoje junake htio prikazati kao kolektiv koji se kreće isključivo po instinktu, da je htio staviti pod mikroskop jednu kulturu bacila. A onda, 1989., dodijeljena mu je Nobelova nagrada za "bogatu i intenzivnu prozu koja, uz suzdržano suosjećanje, tvori izazovnu viziju čovjekove ranjivosti". "Bilo je i vrijeme", navodno je rekao. Do tada je djelovao kao netko tko puno bolje funkcionira kad su stvari malo uzdrmane, izvan propisanog reda.
Govorio je da je hladni red muzeja, statistika, groblja neljudski i neprirodan. No s razvodom od supruge 1990. i ženidbom već sljedeće godine s 40 godina mlađom novinarkom Marinom Concepcion Castano Lopez kao da je prerastao samoga sebe. U svoje vrijeme za nagradu Cervantes za životno djelo rekao je da ona za pisca znači da je "prekriven govnima". Ali kad su mu je dodijelili 1995., on ju je ipak prihvatio.
Imao je već 82 godine kad je 1998., na komemoraciji povodom 100 godina rođenja Federica Garcije Lorce, otvoreno i prostački negodovao zbog deklariranih gayeva koji su se također odazvali: "Draža bi mi bila direktna i manje anegdotalna komemoracija, bez prisutnosti gay skupina. Nemam ništa protiv njih, samo ih ne puštam blizu svoje guzice".
U posljednjim godinama bio je doista sklon skandalima, tako i kad ga je na državnoj televiziji intervjuirao Mercedes Mila, a on se počeo hvaliti sposobnošću da kroz anus usiše litru vode. Ponudio je čak da im na licu mjesta pokaže kako bi mu povjerovali. I kad se već mislilo da više ne može napraviti ništa gore od onoga što je do tada radio niti napisati išta bolje od remek-djela koja je već napisao, Camilo Jose Cela opet je oborio medije.
U ožujku 2001. novine su se pitale zar je moguće da bi on ukrao cijele pasuse mlade kolegice. Cela je bio u dobi od 84 godine, a sporan je bio roman "Križ sv. Andrije", i to da je navodno cijele pasuse prepisao od malo poznate spisateljice Marije del Carmen Formoso Lapido iz njezina romana "Carmen, Carmela, Carmina".
Bio je već star, pitanje je koliko ga je još uopće bilo briga, ali je zabilježeno da se na sudu branio vrlo mlitavo, a sveopći dojam o tome je li bio kriv ili nije, baš nije išao u njegovu korist. Umro je iznenada, od srca. I ostao u legendi. I po lošem i po briljantnom.
