Kazališni redatelj Haris Pašović (Sarajevo, 1961.) jedna je od najdojmljivijih pojava u teatru ovih prostora. Ovih je dana u fokusu njegov novi profesionalni uspjeh i izazov - preuzima posao programiranja Mittelfesta, jednog od velikih europskih festivala.
Jesu li kazališni festivali tek platforme i sajmovi autorskih taština ili pravo mjesto pogleda na probleme kazališne proizvodnje i tereta političkih situacija koje teatar zrcali, razgovaramo s Pašovićem. Nedavno je kratko boravio u Zagrebu, da objasni javnosti zašto je u program Mittelfesta uvrstio i predstavu “Hinkemann” zagrebačkog ZKM-a.
Kako se osjećate u koži umjetničkog ravnatelja Mittelfesta? Što biste željeli pokazati, a što unaprijediti? I postoji li univerzalna odrednica suvremenog teatra - je li njegova uloga u mijeni? Kakvu odgovornost ima prema ljudima?
Mittelfest je za mene neočekivan izazov. Nism planirao biti direktor nekog festivala i, kad se pojavila ta mogućnost, mene je privuklo što je Mittelfest otvoren ravnopravno za umjetnike iz Zapadne i Istočne Europe i Balkana. To nije slučaj na drugim velikim europskim festivalima. U glavama većine zapadnih direktora festivala i kulturnih centara je još Berlinski zid. Oni rijetko pozivaju umjetnike s istoka Europe, a kad se to i dogodi, to je u nekoj vrsti geta, specijalnog programa, kao da smo mi manje vrijedni umjetnici od zapadnih. To je, jednostavno, spontani rasizam. I važno je napomenuti da su kulturni operateri koji se tako ponašaju najčešće ljevičari! Mittelfest je otvoren jednako prema svim umjetnicima. Mi predstavljamo teatar, muziku, balet i suvremeni ples. Osnovni je kriterij da se radi o snažnim, hrabrim umjetnicima koji donose progresivne promjene. I vrlo je važno što postavljate pitanje o odgovornosti umjetnika. Baš zato što je mnogo toga protiv njih – politike, budžeti, komercijalizacija i deprofesionalizacija umjetnosti – odgovornost umjetnika publici, svojoj umjetnosti i sebi, zaoštrena je do maksimuma. Mi smo plaćeni da govorimo istinu te to moramo raditi savjesno i kreativno.
Predstavu ‘Hinkemann’ u produkciji ZKM-a i u režiji Igora Vuka Torbice uvrstili ste u program festivala. Ako ćemo po poznatoj analogiji Jana Kotta, gdje se zna da je ‘dobar Hamlet’ najšekspirovskiji ako/kad je najsuvremeniji, onda bismo ‘Hinkemanna’ mogli vidjeti kao ‘predstavnika’ tegobnog (ne samo njemačkog) ekspresionizma bliskoga suvremenoj političkoj svakodnevici? I znate li da je plakat najave ove predstave, umjetnički ‘ekspresivno’ rađen, u Zagrebu izazvao javno negodovanje: nelagoda slike, prizora uznemirila je građanstvo...
Riječ ‘senzacija’ dolazi od latinske riječi ‘sensus’ što znači smisao, razumijevanje. Vremenom je riječ dobila i druga značenja: neočekivan događaj koji je od golemog značaja, događaj koji uznemiruje javni moral (nešto na što se mnogi pozivaju, ali nikad nije definirano šta je to javni moral). Senzacija znači i osjećaj, uzbuđenje, senzualnost... ‘Hinkemann’ je senzacija u svim značenjima te riječi. Jedna je od najznačajnijih europskih predstava poljednjih godina. Igor Vuk Torbica i njegova ekipa napravili su fantastičnu predstavu koja je jednako uzbudljiva u pogledu sadržaja i umjetničke forme. Besprijekorno režirana predstava o nama i našem svijetu, bolna u svojoj istini i divna u svojoj snazi. To što je ‘građanstvo’ bilo uznemireno je jako dobra vijest. Jer to da rat osakaćuje ljude i kastrira njihove potencijale je, zaista - jako uznemirujuće.
Kad su u pitanju javni prostor, demokracija, ljudska prava – razlike su goleme i vrijedi izreka ‘što južnije, to tužnije’. Kad su u pitanju prijateljstva, srdačnost ‘običnih’ ljudi, dobra hrana, provod – velika je prednost na balkanskoj strani. Stereotipi postoje obostrano. Ali ne trebamo se samo prilagođavati ostatku Europe. Trebamo sudjelovati u europskim procesima, imati svoj glas, utjecati na promjene. Na taj način smo dio europske obitelji. Optimizam nije dovoljan. Nužna je akcija.
Kakva je slika muslimanske kulture u kontekstu starog (zastarjelog?) zapadnoeuropskog kulturnog kruga? Nesreća migrantskih valova u Europi kao da je nepovratno kontaminirala humani diskurs univerzalnosti u kulturalnim sličnostima/ razlikama? Poput finih teorijskih tragova na papiru... A stereotip kriminalca- emigranta islamske vjeroispovijesti, potencijalnog terorista iz europskog predgrađa, kao bauk kruži građanskim liberalnim svijetom - da ne spominjemo u Hrvatskoj medijskopolitički konstruiran strah od muslimanskih radikala koji se ‘u Bosni regrutiraju’...
Izvrsno ste opisali situaciju. Jasno je da je islamistički terorizam veliki problem. Opasnost je realna. Jednako je realna i opasnost da počnemo poistovjećivati cijele narode i civilizacije s ekstremistima. Nije točno da su svi Amerikanci agresivni nacionalisti, nije točno da svi Hrvati podržavaju fašizam, nije točno da su svi Grci lijeni i korumpirani, nije točno da su svi muslimani teroristi... Zapravo u svim ovim slučajevima, glasne i opasne manjine stvaraju površnu sliku o cijelim nacijama i kulturama. Što se Bosne tiče, unatoč četvorogodišnjem genocidu nad bosanskim muslimanima, Bošnjaci nisu ni devedesetih ni danas - postali nasilni. To je važan fenomen kad su u pitanju narodi koji su bili žrtve genocida. Nažalost, to se ne može reći za, recimo, izraelsku politiku prema Palestini. Ipak, barem polovina Židova u Izraelu snažno se protivi takvoj politici i zalaže za mir s Palestinom.
S političkog terena Bosne i Hercegovine neprestano odjekuje huškanje, zveckanje oružjem. Oni nedovoljno obaviješteni i izmješteni iz bosanskohercegovačke realnosti ne znaju ‘što o tome misliti’ - pa radije uopće o tome ne misle, što je legitimna (malo)građanska perspektiva? Ali vidite li način, put, događaj prema pozitivnim promjenama po kojima se konkretni politički odnosi u BiH mogu okrenuti u korist žuđenog ‘jedinstva u različitosti’? Pluralizma bez kalkualcija? Postoji li ‘nevini pluralizam’? Zdrav pluralizam u realitetu Bosne i Hercegovine?
Postoji nevini pluralizam. Kanadski i južnoafrički ustavi su najmoderniji na svijetu te garantiraju takav pluralizam. Bosna i Hercegovina će postati potpuno pluralna kad to bude politički interes domaćih i inozemnih političkih snaga. Ono što je i sad prisutno u BiH, unatoč proteklom ratu, je to da ‘obični’ ljudi imaju mnogo više pluralistički diskurs nego što se to vidi iz medija. S jedne je strane to vjekovna bosanskohercegovačka tradicija koju nije moguće izbrisati, a s druge strane normalna ljudska logika svih koji žele jednostavan, običan život. A svi su se nagledali dovoljno gadosti među ‘svojima’; svi su doživjeli prevare, izdaje i mučke udarce od ‘svojih’ da znaju da ‘svoji’ nisu nikakav bingo!
Možemo stoput reći da je svijet ‘globalno selo’, kao što možemo točno uvrditi da su koncepti nacionalnih kultura zastarjeli ili ‘prevaziđeni’ koncept. Ipak, na balkanskim prostorima ili ‘regiji’ retronacionalističke i revizionističke politike pokušavaju takav koncept održati u vitalitetu?
I kod nas i u svijetu reakcija konzervativnih ljudi na globalizaciju je nacionalizam. Strah od uspoređenja na globalnom nivou, frustrirano čuvanje svojeg ograničenog svijeta. I finanacijski interes beskrupoloznih i ignoranata. U pravu ste, rezultat je destrukcija i autodestrukcija, ali tko kaže da se društva moraju ponašati pametno? Ako postoji društvena inteligencija, postoji i društvena retardacija. Sve je više društava sa specijalnim potrebama. Umjetnost je ljekovita za takva društva.
Generacije odrasle u socijalizmu dobro poznaju koncept koji je mnogo računa vodio o spoju kulturne infrastrukture i kulturnih politika izraslih u lokalnim sredinama, po načelu ‘dostupnosti svima’. Ali kako naslijeđe tog prostora komunicira s generacijama koje ga (biološki, kulturološki) ne poznaju?
Nedavno sam predavao glumu na master programu Akademije umjetnosti u Novom Sadu. Radio sam s mladim glumcima iz raznih gradova u Srbiji, koji su u prosjeku imali 23 godine. U razgovoru sam shvatio da oni o BiH i Hrvatskoj gotovo ništa ne znaju. Nisu imali neki posebno izgrađeni odnos - ni pozitivan ni negativan. Za njih su to bile zemlje poput Uzbekistana ili Kirgistana, daleke i nepoznate. Onda smo zajedno s mladim glumcima iz BiH počeli raditi predstavu ‘Za što biste dali svoj život?’. Mladi glumci iz BiH također nisu mnogo znali o Srbiji. Tako su se na zajedničkom poslu našle kompletno nove, poslijeratne generacije – nevini Srbi, Hrvati, Bošnjaci i djeca iz miješanih brakova. Predstavu je producirao East West i prvo smo radili u Srbiji, pa onda u BiH. Kad smo došli u Bosnu, mladi Srbi su se toliko oduševili da je meni izgledalo kao da su sreli brata blizanca za kojeg cijeli život nisu znali da postoji. Mladi umjetnici u ovoj predstavi su se bukvalno zaljubili jedni u druge. A među njima ima i religioznih i nereligioznih, i patriota i anarhista, i tradicionalista i modernista. Igrali smo u mnogo malih i većih gradova u BiH, jer vjerujem u kulturu koja treba biti dostupna svima. Igrali smo i Hrvatskom domu ‘Stjepan Kosača’ u Mostaru. Tamo su nas, zaista, dočekali kao ‘rod rođeni’. Svi su bili srdačni i dragi - od kolega iz kulturnog centra do konobara u obližnjim restoranima. Živimo u istom kulturnom prostoru, to je jednostavano tako. U Bosni imamo izreku koja je nastala iz grafita. Preko svježe prefarbanoga grafita na zidu: ‘Džaba ste krečili!’.
Dobra vijest je da, unatoč svemu, politike u zemljama bivše Jugoslavije još pripadaju europskom diskursu u kojem je ‘javna kultura’ osnovna društvena vrijednost. To je visoki civilizacijski nivo i ulijeva nadu. Loša vijest je da se budžeti za kulturu stalno smanjuju i da postoje nepravde u raspodjeli javnih sredstava. Javne institucije se sporo moderniziraju. Ozbiljan je to problem, dramatično usporava razvoj. Dio problema su i neki umjetnici koji uživaju privilegije zaposlenja i precjenjuju svoj značaj. Ali nezavisna scena je sve više priznata - ima odlične rezultate.
Zanimljivo je i pitanje (preliminarnog) statusa kazališnih predstava čijim je autorima medijski prišivena ‘kontroverzna’ ili ‘ideološki provokativna’ etiketa. Primjerice, svaka sljedeća predstava Olivera Frljića dobit će više pažnje parapolitičkih udruga desnice nego analitičke publike? A to je instrument koji osakaćuje pravi sadržaj, temu, status teatra?
Ali nije to samo naš specijalitet. Uvijek i svuda su postojale - a eto ih i danas - fiksacije pojedinih grupacija. I to je čak jako dobro za teatar. Podiže javni interes. Istodobno, u pravu ste kad govorite o odsustvu analitičke recepcije. Nemamo više dijaloga u teatru i o teatru. Ne razgovaramo, ne diskutiramo, ne razmjenjujemo se... To je smrtonosno za umjetnost. Moramo pričati međusobno.
Često se u predstavama bavite temom ‘žena s Balkana’ ili balkanskih žena: specifičnu sintagmatsku aromu ovdje ne treba objašnjavati. Ili treba? Jer proces deemancipacije žena na ovim prostorima (ali i globalno) teče ukorak s... čime sve?
Dio konzervativne reakcije na globalizaciju je pokušaj da se ženu vrati u srednji vijek. Uzaludan posao, proces feminističke emancipacije i žena i muškaraca već je toliko dug i jak da je, zaista, iluzorno nadati se da će žene ikad pristati da se vrate na status mašina za rađanje i sluškinja muškarcima. Nisu bezopasni ti antifeministički pokušaji, ali su - u biti- smiješni.
Rat iz 1990-ih je davno završio. Ali to je toliko relativno i intimno da gubimo koordinate prostora/vremena. A čitajući vašu crticu o tome kako ste u vrijeme opkoljenog Sarajeva odlučili osnovati Sarajevo Film Festival - danas jedan od najznačajnijih nadaleko - toga smo se sjetili. Kamo vas vuče podsjećanje?
Rat je najvažnije iskustvo u mojem životu, a bio bih sretan da ga nisam stekao. Samo užas i ništa više. Kad mislim o tom vremenu, sjećam se djece i odraslih koji su ubijeni, sjećam se svih onih koji su unatoč ratu ostali čovječni i sjećam se odlučnosti da živim kao slobodan čovjek.
Što bi prosječnom čovjeku kojemu je strah od novih oblika fašizma način suočavanja sa svakodnevicom mogao biti najvažniji cilj? U čemu bi mogla biti poanta njegove najvažnije borbe? A teatar: u čemu je snaga?
Peter Brook je, povodom gostovanja mojih predstava u pariškom Bouffe du Nord tijekom opsade Sarajeva, napisao: ‘Ovi umjetnici iz Sarajeva podsjećaju nas da život uvijek ima posljednju riječ’. Sloboda je najvažniji cilj, poanta naše najvažnije borbe. Strah je saveznik, ali njegov karakter je žestok. Strahu ne smijemo pustiti da nas prigrli, jer bi nas mogao udaviti svojim stiskom. Hamlet kaže: ‘Biti spreman, to je sve’.
