Kultura
1597 prikaza

Bijeda se ne poznaje po vjeri - ona je katolička, pravoslavna...

Olga Tokarczuk
REUTERS
Najnovija Nobelovka u "Knjigama Jakubovima" opisuje da je "po dronjcima teško rezlikovati koje je vjere siromah"

U buci silnih polemika oko Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu, koje u Bosni i Hercegovini još ne prestaju, pomalo je u sjeni ostala Nobelova nagrada dodijeljena Olgi Tokarczuk. Nažalost, po tko zna koji put dogodilo se to da ono što izaziva prijepore s lakoćom zauzme javni prostor, što na neki način govori o “važnosti” književnosti u današnjem svijetu, što nije samo “grijeh” neosviještenih čitatelja, nego i Švedske akademije. Njihov ponajprije.

U neka druga, knjizi sklonija vremena, roman Olge Tokarczuk “Knjige Jakubove”, njezin magnum opus, dobio bi niz novih čitanja, jer to nesumnjivo zaslužuje, bez obzira na sve, pa i na Nobelovu nagradu. Roman je strukturiran po uzoru na “Bibliju”, sačinjen je od sedam biblijski naslovljenih knjiga: “Knjiga magle”, “Knjiga pijeska”, “Knjiga puta”... Iako je riječ o “knjizi monstrumu” od 900 stranica, “Knjige Jakubove” se čitaju s nevjerojatnom lakoćom.

Peter Handke Sramotno Kultura Slobi je na sprovodu držao govor, a sad je dobio Nobela

Knjiga je na neobičan način numerirana, unatrag, započinje dakle posljednjom stranicom, što je autoričina posveta knjigama pisanima na hebrejskom, ali i “podsjećanje da je svaki poredak stvar navike”. Iako je roman “Knjige Jakubove” stiliziran u skladu s epohom o kojoj piše, u tekstu ipak ostaje prepoznatljiv rijetko objektivan i hladan pripovjedački glas Olge Tokarczuk na koji smo se naviknuli u njezinim ranijim djelima, primjerice u romanima “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” i “Dom danji dom noćni”.

“Knjige Jakubove” sačinjene su uglavnom od dvije narativne linije - prve, mnogo opsežnije koja prati život lažnog Mesije Jakuba Franka, te druge koja govori na neki način o pisanju, a pogotovo o položaju žena pisaca. Radnja se odvija na širokom prostranstvu od Smirne u Turskoj pa do Offenbacha na Majni, “preko sedam granica, pet jezika i tri velike religije”.

Roman započinje “Knjigom magle”, sa stvarnom maglom, krležijanskim blatom i opisima bijede. Opisi Tokarczuk su neponovljivi, primjerice hiperrealistični opis rohatynskog sajma kojim započinje knjiga.

“Teško je po tim dronjcima razlikovati je li bijeda židovska, pravoslavna ili katolička. Da, bijeda nema ni vjere ni narodnosti”, rezimira autorica.

"Knjige Jakubove" | Author: Fraktura Fraktura

Nedavno sam, pišući između ostalog i o Nobelovoj nagradi Olgi Tokarczuk, spomenuo zemlje s “viškom povijesti”, među kojima je Poljska gotovo ogledni primjer.

U romanu “Knjige Jakubove” postoji zanimljiva i sjajna elaboracija te teze, najbolja na koju sam dosad naišao: “Postoji na dvorovima posebna znanost - o uklanjanju mrlja od krvi. Stoljećima se tome uče buduće žene i majke. Bio bi to najvažniji predmet na sveučilištu za žene bude li jednom utemeljeno. Porođaj, menstruacija, rat, tučnjava, opsada, napad, pogrom - na to podsjeća krv koja neprestano biva u pripravnosti tik pod kožom”.  

Glavna narativna linija romana, ona o Jakubu Franku, najvećim je dijelom ispripovijedana iz dvije perspektive, iz one Nahmana Jakubowskog, učenika Jakuba Franka, te iz perspektive bezvremenske i sveznajuće Jente, žene koja nije “umrla do kraja”. Jentina i Nahmanova legenda o Jakubu Franku su u nesuglasju.

Jentina priča podsjeća donekle na apokrifno evanđelje, po kojemu je Jakub Frank reinkarnacija Isusa Krista. Iz njezina pripovijedanja saznajemo da je Jakub još kao mali dječak pobjegao u spilju, dok 14-godišnji godinama kasnije Jakub objašnjava djeci kako je rođen upravo u toj spilji. Opisuje ga tom prilikom kao neuglednog isposnika duge kose.

Boris Dežulović Intervju Kultura "Želim Hrvatima suziti vjeru na veličinu tuš kabine"

Ovo je očita aluzija na jedan od temeljnih postulata kršćanstva, Isusovih četrdeset dana u pustinji, koje je proveo u spilji, kad je Isus “rođen” kao novi čovjek, kad je raskrstio sa svojom “zemaljskom” prošlošću.

“Mesija koji dolazi jest Mesija patnik, izmučen je, smožden zlom svijeta i ljudskom patnjom. Možda je čak sličan Isusu”, kaže Jenta na jednom mjestu.

Tu je još i lik Gitle, koja je neka vrsta Jakubove Marije Magdalene. Gitla se u drugom dijelu romana gubi iz vidokruga Jakuba Franka, ali je zanimljiva koincidencija da njih dvoje umiru isti dan, što na neki način njihovu vezu čini sudbinskom u tom smislu. Također, Jakub je sklon govoru punom parabola, što je još jedna aluzija na kršćanstvo, odnosno na Isusove prispodobe.

S druge strane, Nahmanova priča je neka vrsta heretičkog evanđelja, gdje lik Jakuba Franka ponajviše podsjeća na prvog heretika kršćanstva Šimuna Maga ili Šimuna Čarobnjaka, odnosno Simona Čudotvorca iz istoimene priče Danila Kiša. Lik Gitle se i tu uklapa, kao lik Helene, prostitutke i Šimunove ljubavnice. Najveća sličnost je u nepoštovanju Mojsijeva zakonika i stvaranje neke hibridne religije koja svoje učenje crpi sa svih strana, iz svih velikih religija.

Olga Tokarczuk i Seid Serdarević | Author: Davorin Višnjić/Pixsell Davorin Višnjić/Pixsell

Lik Mesije, Jakuba Franka, i njegova prethodnika Šebetaja Cevija, u “neizbavljenu svijetu”, u progonstvu, doživljava metamorfozu. Nije to više svemoćni Mesija koji silazi s oblaka s legijama anđela i oslobađa židovski narod, nego Mesija koji dolazi iz najnižih slojeva društva, koji je grešan i smrtan. Mesija čija je zadaća strašna, on je “govedo za klanje”, odnosno žrtva, grešnik koji ne budi sumnju i koji će “tvrđavu zla” razoriti iznutra.

Na ovim zasadima se rađa lik Jakuba Franka, jer svijet, po tvrdnjama reba Mordkea, “ne potječe od dobroga Boga.” Mesija treba biti prihvaćen kao zločinac, oličenje zla, dakle reinkarnacija lošega Boga. Ovo podsjeća na neke sekte iz prvih dana kršćanstva, koje su kao Spasitelja slavili Judu Iskariotskog. “I zlo je Bog”, govori jedan kabalist u romanu pa spominje glad, rane na tijelu, mrtvu djecu, životinje, kako sve to govori u prilog tome da Bog nimalo ne haje za nas, da Bog nije nužno dobar.

U drugom dijelu romana, koji se događa u Brnu, Beču i Offenbachu na Majni, priča o Jakubu Franku postaje i obiteljska saga u kojoj u prvi plan izbija Jakubova kći Ewa, “grešnica” i ženski lažni Mesija. Ona, primjerice, na jednome mjestu u romanu, susreće u Beču, na izvedbi opere “Figarov pir” koju je skladao “stanoviti Mozart”, ostarjeloga Giacoma Casanovu, s kojim se dopisuje sve do njegove smrti.  Priča o Nahmanu ima još jednu dimenziju, a to je ona koja govori o pisanju.

Predrag Ličina Nagrada Fric Kultura Ličina: I zombiji su ljudi! A spomenik Franji mora biti 20 m

Nahman je najbliži onome što je Isusu bio evanđelist Matej. On “ispisuje” svojevrsno heretičko “Evanđelje po Nahmanu”, bez obzira na to što se Jakub tome protivi: “Ako netko hoće osvojiti tvrđavu, ne može to učiniti samom pričom, prolaznom riječju, već mora na nju poći vojskom”. (...) “I je li im pomoglo to pričanje i što je iz toga proizašlo? Bolje je vidjeti očima nego zboriti riječima.”

Kako se roman bliži kraju, Nahmanova priča kao da se stapa s onom Jentinom: on Jakuba Franka zove Gospodinom, a na jednome mjestu govori o mučeništvu: “Shvatio sam tada da se ljudski život sastoji od bola, da je to prava supstanca svijeta”. A “dvanaest povjerljivih”, među kojima je i Nahman, koje nakon prelaska na kršćanstvo imenuje Jakub, otvorena su aluzija na 12 kršćanskih apostola.

Drugi rukavac priče govori o velečasnom Benedyktu Chmielowskom, dekanu rohatynskom i prvom poljskom enciklopedistu, autoru “Nove Atene”, u kojoj je nastojao skupiti sva “potrebna znanja”. Veze koja povezuju Jakuba Franka i drugi rukavac priče su činjenica kako je Jakub Frank učio čitati poljski iz Benedyktove “Nove Atene”, Nahmanova strast prema pisanju i činjenica da taj rukavac pobliže, iznutra, opisuje kršćanski svijet u kojem djeluje Jakub Frank, kao veličanstveni djelić freske Poljske tog vremena.

Olga Tokarczuk | Author: Friso Gentsch/DPA/PIXSELL Friso Gentsch/DPA/PIXSELL

U “Bibliografskoj bilješci” Olga Tokarczuk navodi kako joj je rad na ovom rukavcu priče donio “puno radosti”. Ovaj dio, dakle, govori isključivo o knjizi i pisanju. Velečasni Benedykt ima gotovo sakralni odnos prema knjigama. Po njemu, knjige moraju stajati na pozor, kao vojnici, kao “vojska ljudske mudrosti”, te smatra kako među knjigama treba uspostaviti vojnu hijerarhiju, podijeliti ih na pukove te im dodijeliti činove prema dragocjenosti i rijetkosti.

“Što bismo bez knjiga!” Olga Tokarczuk na neponovljiv način gradi platonsku vezu između Benedykta i poljske barokne pjesnikinje Elzbiete Družbacky, iako ne postoje povijesni podaci koji govore da su se Benedykt i Družbacka, iako suvremenici, ikad susreli. 

Elzbieta ponajviše piše o ulozi žene kao pisca, i to na jedan neponovljiv način, kao da progovara glasom Virginije Woolf. Kad Elzbieta Družbacka odlazi pod starost u samostan, gdje, oslobođena okova obitelji, pronalazi mir i spokoj, lišena “kućnih svemira” koje je nosila na “svojim plećima poput Atlasa”, šalje svoje posljednje pismo velečasnom Benedyktu u kojem stoji: “Od naših rođenja sve nam - Crkva, kuća, edukacija, običaji i ljubavi, nalažu da se vežemo uz život.

Ivo Andrić i Branko Ćopić Nobelovac Kultura O Andriću stalno samo izvlače Tita, Hitlera, Mladu Bosnu...

Samo što nam nitko ne kaže da što se više privezujemo, to veću bol trpimo poslije, kad već steknemo konačnu spoznaju”. Nakon što dobije posljednje Elzbietino pismo, Benedykt umire od upale pluća.

“Knjige Jakubove” su jedna od onih dragocjenih knjiga koje nam do krajnjih konsekvenci približavaju jedan prostor, Poljsku u ovom slučaju, na jedan neponovljiv, enciklopedijski način, knjiga koja opisuje iskustvo koje je izvanvremensko, te nam stoga čini razumljivijom i noviju povijest te zemlje. U “Bibliografskoj bilješci” Tokarczuk navodi kako je prema matičnim knjigama koje je istraživala u Offenbachu na Majni uspjela rekonstruirati sastav družbe Jakuba Franka u inozemstvu te da bi to vrlo lako moglo postati temom njezine sljedeće knjige.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.