Olja Knežević spisateljica je čija proza ne uljuljkava u optimizam niti bježi u pomodni aktivizam; u njezinom romanu skeniraju se obiteljski odnosi i tragedije, ženska prijateljstva, ljubavne izdaje i prevare, odlasci i bjegovi, razni društveni miljei, ali i širi društveni kontekst konfuznih i neuralgičnih događaja koji (pre)usmjeravaju ljudske sudbine. Pomno osmišljeni i karakterizirani likovi i suvereno, dinamično pripovijedanje "Katarinu" vode putem najboljih romana koji progovaraju o zbilji ovih prostora unatrag nekoliko desetljeća i uspijevaju (p)ostati romanima koje pamtimo po uvjerljivim, snažnim, neprilagođenim likovima punim strasti, kakva je nedvojbeno Katarina.
I kada je žele učiniti Malom i kada se trudi postati Velikom, ulovljena u mrežu koja prijeti njezinom duhu i tijelu, u kojoj se za dominaciju bore moć i novac, razne političke opcije, nasljeđa i zavičaji, Katarina je uvjerljiva i složena, kao život sam, kao i ovaj roman.
Recenziju romana iz Expressovo priloga BestBook pročitajte na FB stranici Nagrade Fric na ovom linku.
odlomak iz romana Olje Knežević:
Ja sam Katarina Velika, zaključana u maloj sobi.
Malu smo sobu proglasili radnom sobom. Englezi za prostoriju te veličine kažu "ostava za metle". Moj muž i ja, svake godine do Božića, dok dobro ne zahladni, za Engleze tvrdimo da su razmaženi čak i kada su siromašni. Onda ih vidimo kako pod kružnim vjetrom trče po gradu, s jednog posla na drugi, muškarci ćelavi, bez kape, žene u tankim ravnim cipelama na bosim nogama, svi bez rukavica, i opet se sjetimo otkud smo došli: iz male zemlje u kojoj se po sjevernom vjetru nije izlazilo napolje, u kojoj se, najkasnije u podne, s posla bježalo na saučešća i sahrane.
Mala je soba postala radna.
Novi život gradićemo od suprotnosti sopstvenom porijeklu i mentalitetu, rekao je muž. Nećemo biti lijenštine i mekušci. Složila sam se, iako sam tanjire nastavila držati kao da su krila leptira, između palca i kažiprsta. Svakog mi vikenda barem jedan sklizne s jagodica slabo prokrvljenih prstiju, razbije se. Najčešće to bude veliki plitki. Vikendi su akumulacija odvojenosti, najniža tačka koncentracije, predvečerja bez uzemljenja u stranim gradovima s mnogo hladnijom klimom. Tada u mislima koristim čak i riječ "zavičaj" i svi mi nedostaju, a najviše baba.
Dok sam živjela kod nje, nije mi dala da joj pomažem u kućnim poslovima. Ostala sam nespretna za te poslove, premda druge vrste posla u ovom gradu dugo nisam imala. Baba sve češće izranja iz mene: kada iz džepa penjoara vadim prašnjave, poluodmotane karamele i zaboravljene, greškom oprane novčanice koje se perutaju, pa to guram u ruke djeci dok oni grinjaju, grinjaju, jer stvarno nisu na to mislili kad su mi rekli da bi pojeli nešto slatko, niti na takve pare kad su tražili novac za izlazak.
Baba progovara iz mene i kada, umjesto prepirke, duboko udahnem, pa kroz nozdrve izbacim oštro: "Mhm, nesoji"; i evo je na kraju dana, uzima moju lijevu ruku i njome mi povlači jorgan preko kuka, preko leđa, pokriva me tako "da mi bubrezi ne opanu do ujutro", kako je govorila, umjesto laku noć. A zovem je samo za rođendane i njoj važne praznike, Novu godinu i Prvi maj.
Danas nisam počistila parčad slomljenih tanjira s poda kuhinje u našem petom stanu u tuđini. Terazzo moderno, rekla je agentica za nekretnine otvorivši vrata od kuhinje dok nam je pokazivala stan. Na engleski je način izgovorila slova t, r, o. Glumila sam da imam kontrolu nad svime što mi se događa, da bih i ja, da sam birala, odabrala baš te terrazo moderno pločice.
Tri spavaće sobe, plus dnevna, na kraju ugaonog hodnika uglavljena i ova radna, deveti sprat, oko nas prostranstvo velegrada. Život nikome ništa nije obećao, sve su to darovi s neba i zahvalna sam, iako je moje sidro samo jedan lakirani, mršavi sto u boji tulumbe. Nagnuta nad tim stolom, pišem samoj sebi, što moji ukućani ismijavaju. Luksuzan hobi, nema šta, kažu i cerekaju se; pisanje memoara – hobi dostojan jedne imperatorke, jedne Katarine Velike. Niko od njih neće očistiti pod u kuhinji.
U gradu iz snova ne tražim avanture, ne tražim srodne duše.
KATARINA MALA
Početak je ljeta sedamdeset osme. Odrasli nam govore da smo srećna generacija kojoj treba da se gade osvetničke zasjede i klanja, ne ponovili se. I uče nas: ko tebe kamenom, ti njega hlebom. Niko nije govorio "hljeb". Hljeb je postojao samo u nekoliko priča iz čitanki. I zurili smo u tu tešku riječ, uz koju je išla još samo riječ "motika".
To je taj naš komunizam, zaključili smo mi ispred zgrade, da se na kamen uzvrati hranom – najbolji društveni poredak na svijetu. Bibliju nismo čitali, bila nam je nedostupna i, uostalom, ubio je glas da je dosadna, što nam je potvrdila i Marijeta. "Starački napisana knjiga", rekla je. Njen je otac bio vojno lice, a majka iz Pule, i držala je Bibliju sakrivenu ispod Marijetine zimske robe.
Početak je ljeta i samo se najpečenije komite, poput mene, od žandara kriju u smrdljivom prolazu pored buregdžinice, tako što se nabijemo uz zapišani zid, ćutimo i dišemo u dlan, dok se oko nas, na vrućini, zgušnjava miris mljevenog mesa s lukom, miris koji odbija neprijatelje. Odrasli koji nam nisu simpatični, poput Marijetinog oca, uvjeravaju nas da je to meso mačaka.
Ne, ne govorimo žandari, nego "dž" na početku – džandari. Komita i džandara. Pred odraslima svi tu igru zovemo lopova i milicajaca. Oni nas pitaju jesmo li na mjestima na koja izlazimo ili u nekom društvu čuli da se pjevaju četničke pjesme. Mene to pita moja baba, nje se najviše plašim i zato krijem riječ džandar, zvuči mi kao četnik. Ne znam za te pjesme, slušam Boney M uz koji tri drugarice i ja uvježbavamo koreografije. Ra-Ra-Raspućin Lasta-morning-lambda-ši, pogrešno pjevamo.
Zaljubljena sam u jednog džandara, želim da me baš on pronađe u vječnoj tami prolaza kod buregdžinice. Ako me pronađe, ako mi priđe s leđa, tako da se moram naglo okrenuti prema njegovom licu, poljubiću ga u usta. Što ima veze što sam premršava i ružno ošišana? Znam kako se ljubi, to može moj jastuk da potvrdi. Koristim sve raspoloživo: usta, zube, jezik, ruke, bokove i uzdahe – i dok sebe zamišljam u tom činu, tijelo mi drhti od siline maštanja.
Jun je, tek smo se raspustili, a zemlja je već popucala od vrućine, ima oblik komada starog sira s pijace. I probali smo tu zemlju, isto ovo društvo, grizli smo suvu zemlju kad smo bili mlađi i gladni, a sad se tome smijemo. Miris te zemlje u rano se popodne pomiješa s mirisom smeća iz plastičnih kesa bačenih pored ulaza od zgrada, s mirisom benzina iz pregrijanih auta, i s mirisom užeglih rozih i bijelih cvjetova oleandara. Tada idemo na ručak. Večeri sve smiruju, oleandar čak nježno zamiriše, jedni drugima govorimo da je taj miris varka, bijeli je cvijet sigurno otrovan, a ipak te cvjetove ližemo, i listove ližemo, izazivajući sudbinu ispod neba načičkanog krupnim zvijezdama što nas odozgo posmatraju, prate, čude nam se i vole nas, kao što to rade i naše majke s balkona iz kvarta.
Doduše, moja je majka bolesna, leži u bolnici. Jedino ja imam takvu situaciju u porodici. Enisa mi je rekla da sam zbog toga neobična, a meni je stalno muka u stomaku, možda se i stidim. Više volim kad mi je majka kući, pa neka je i čujem dok jauče i povraća, jer čak i tada, ona je bujica života u mojoj maloj porodici. Kada odem u bolnicu kod nje, ne mogu je, recimo, mučiti da mi popravlja frizuru. Bez njene pomoći kosa mi više ne izgleda kao namjerno ošišana na punk.
Samo kao ošoganost. Mamine su ruke zeleno-žućkaste, kao i stopala, koja znam da ne treba da vidim, a uvijek ih ugledam prije nego što ih uvuče u papuče, jer ona hoće da sjedi, kaže nam, a ne da leži, dok smo joj tata i ja u sobi. Lice joj je jako našminkano, i periku stavlja na glavu u vrijeme predviđeno za posjete. Iz ljubičaste boce po sebi i po škripavom bolničkom krevetu prska dezodorans Yardley, da zataška slojeve smrada svoje bolesti.
"Dobro je, uvijek ti prepoznam te vesele korake", kaže mi, "pa se na brzinu malo sredim. Trebaće mi nova bočica Yardleya." Dodaje mi list papira na kockice. "Evo ti spisak što da mi kupiš." Spisak je nečitljiv, samo škrabotine po papiru, linije koje me plaše, strijele uperene u moje oči. Tata stoji iza mene, vidi da na ceduljici nema pravih riječi, i stisne mi rame mesnatim dlanom, znak da o tome ćutim.
"A zar nećeš ti brzo da dođeš kući?" pitam majku. "Sad će majska smotra. Spremamo koreografiju na pjesmu Boney M-a. Ja sam onaj muškarac iz grupe. Uzela sam tvoj bijeli šešir, a teta Mela je skroz po meni prepravila tatine bijele ljetnje pantalone."
Majka odmahuje rukom, zeleno-žućkastom. "A što mi je žao", kaže. Ne vjeruje da će do tada izaći iz bolnice. "Neka ti Mela pred nastup napravi afro-frizuru, zna ona to. Bravo za ulogu."
"Samo Marto iz zelene zgrade zna da izvodi one pokrete. On me naučio. Njegov tata nije ga pustio da nastupa s nama."
Moj se otac na to smije, a majka me grli, hoće da sjednem pored nje. Najviše je veseli što nisam postala dijete bolesne majke, govori ona ocu, napravili smo posebnu mladu djevojku od nje, snažnu curu, dodaje i ljubi me, a ne zna da mi se gadi njen bolnički krevet, ta soba puna igala i cjevčica, smotuljaka gaze i vate s ostacima gnoja i krvi; nozdrve mi puni oštar miris medicinske granice između života i smrti.
Nisam znala da zauvijek gubim majku, nisu mi objasnili, u letu sam hvatala samo one informacije koje su me direktno interesovale, poput toga hoće li ona biti u bolnici i dok se budem pakovala za sutomorsko odmaralište, jer, ako hoće, izostaviću onaj ružni pleteni džemper na zakopčavanje, crni i bapski, koji majka zbog šišmiš-rukava zove "hipi" i tvrdi da je za uveče, ljeti. Dugo mi je trebalo sebi da oprostim bolničke posjete prilikom kojih sam se durila, hvalisala, ljubila je tek na njeno insistiranje jer sam kao žurila na neke probe i na igranje ispred zgrade. Zbog nje sam morala da prođem sedmi razred sa skroz odličnim, tata mi je rekao.
Možda neće dočekati polumaturu, dodao je, izvadio crveno-bijelu kutiju cigareta iz džepa košulje, zapalio i zagledao se u daljinu. Objasni mi, htjela sam da vičem, šta tačno znači to tvoje "možda"? Koliko je to posto? Jer, majka je tako mlada. Zar se nije mogla otrgnuti boleštini i pobjeći, ta najveselija i najmlađa mama od svih majki mojih drugarica? Kako je uopšte završila u bolničkoj sobi koju je dijelila sa starim ženama od kojih neke čak brzo odu kući jer su imale samo upalu pluća?
"Rak u božju mater, rak", čula sam tatu dok je nekome pričao preko telefona. I: "Ne znam više na šta nije pao."
Moj je otac u međuvremenu "batalio cigare", zdrav je kao dren, ima sina s drugom ženom, maže lice skupim kremama; a tada, mlad, s crnim brkovima – kojima je, da bi izgledao strogo, krio lijepu, mekanu gornju usnu i bore smijalice – nije znao kako da se ponaša, pa je nastavljao da glumi bajronovskog mrgodnog heroja, zamišljenog nad životom i još više nad smrću, dok mu žena boluje, a on u to proba da pronikne, ali samo biva sve više zatočen u sopstvenoj tvrđavi znanja – Katedri za filozofiju nikšićke Pedagoške akademije.
Dok majka nije završila u bolnici, studente je često dovodio kući; u dnevnoj su sobi slobodno pušili, prepisivali podvučene pasuse iz tatinih skripti, mama im je nudila da jedu, samo su tražili kafu. Sa mnom su razgovarali o muzici. Strašan si tip s tom punk-frizurom, govorili su mi, na višem si nivou od svojih vršnjaka. Na njihovom sam nivou, zaključila bih. Koja sreća!
"Mala Patti Smith", rekao je jedan student.
Ljubitelji filozofije rijetki su, poluilegala. Komunizam je kruna svih filozofija. A ja sam htjela da ličim na nekog ko se zove Patti Smith i živi u Chelsea hotelu u New Yorku.
Moja majka, koja me vodila u parkove i sa mnom se ušunjavala u tuđe bašte da krademo lukovice, koja me učila da crtam svakakve vrste cvijeća i drveća, prerano će toliko oslabiti da će joj ruka praviti krivudave i isprekidane linije na papiru, pa neće biti u stanju da sastavi ni običan oblik lista i neće dočekati godine u kojima se nauči kako samo sjediti i uživati, pola dana ako treba, dan, čak i dva, sjediti i uživati u pogledu na ljubičicu, recimo.
Majka nije dočekala ove moje godine, ni približno, a već je, po nalogu sudbine, bila dovoljno stara za umiranje. Bolest je brzo napredovala, a mama se i dalje šminkala, upadljivo, kao i druge mlade žene tada, stavljala perike kao iz teatra, i insistirala na tome da će sjediti s nama kad joj dođemo u posjetu, a ne ležati, jer nam je željela biti bliže, rekla nam je, željela je osjetiti našu vitalnost, čiji je dio i ona do skoro bila, dok nije postala slabašna i zadihana, kao da se penjala do nas iz dubine zemlje, pa sjela na ivicu sopstvene rake.
Majko, želim da joj kažem, ne sviđam se nikome, popravi mi kosu. Pogledaj kakva mi je, grozna, svi stari ljudi iz kvarta misle da sam muško.
"Mali, ol’ mi poć za Ha-Be i novine?" pitaju me.
"Ja sam žensko", ispravljam ih, oni odmahnu rukom.
"Nemam sitno", kažu. "Zadrži kusur."
Svi nosimo pamučne majice kratkih rukava i farmerice. Na majicama i farmericama piše Levi’s, kao da smo na zapadu. Toga, čuli smo, u Sovjetskom Savezu nema ni u snu. Za takve se stvari, kao i za žvake, kod njih tamo, od dobivenih rubalja, može kuća kupiti, ali ko bi živio u SSSR-u? Jeza nas hvata od ogromnih prostranstava istoka, gdje te mrak za čas proguta. Gulag, gulag, izgovaramo šapatom, zamišljajući gulaš od ljudskih tijela. Naš je društveni poredak potpuno drugačiji, ponavljamo riječi odraslih.
Mi bi rado živjeli u Bariju, bilo gdje u Italiji, ako već ne u Londonu ili New Yorku; ili čak u Puli, odakle je Marijetina majka. Ta je Marijeta najbolje igrala lastiša na vrat, mršavim nogama, bolesno mršavim, govorile smo, dok je Jeti njima zviždala po vazduhu, odlučno, precizno, a opet nježno – sviš sviš – nikad nam od njene igre lastika nije zarezala vrat do živih rana. I dan-danas čujem njenu majku kako joj u podne s balkona viče da dođe doma na ručak, a mi se čudimo, pa tek smo doručkovali.
I brzo je trčala. Njen otac, jedan od bezimenih očeva koji su zauvijek bili samo "vojna lica", štopericom joj je mjerio vrijeme na sto metara, glasno objavljivao rezultate. Dvanaest-nulaaa-pet, idemo ispod. Štekerice, iza leđa smo ti, pripazi na medalje! "Ko je Štekerica?" pitali smo. "Martina Šteker, rekorderka na sto metara", odgovorila je Marijeta. "Sigurno joj se svaki dan štuca od mog tate."
Tog nam je juna rekla da se sele nazad, u Pulu. Pokazala nam je slike osvijetljene Arene, pričala o filmskom festivalu, kako se sve glumice skinu u toples, a niko ih ne siluje niti išta dobacuje.
***
Sama sam u haustoru. Sve komite pronađene, samo ja nisam. Iscrpilo me skrivanje, svoje mršavo tijelo odmičem od zapišanog zida. Predaću se, tužna, jer mislim da nikome nije ni stalo da me "pronađe", to jest prisvoji, kao druge djevojčice što se prisvajaju, simpatija im se pokazuje hvatanjem za sise ili dupe. Nabubrele atribute još nemam. S ulaza u haustor pruža se sjena nekog muškarca. Zaustavljam disanje. Možda me mjerka onaj manijak iz našeg dijela grada, onaj pedofil koji voli dječake, a isto misli da sam ja dječak.
"Kaća?" Dobro je. Glas jednog mog rođaka.
"Krijem se, pušti me sad", kažem mu.
"Kaća, ajde kući sa mnom. Čeka te tata."
"A što je bilo?"
"A što moraš sve da pitaš? Kako si naporna."
Ne viče, što je neobično, kada se u obzir uzme njegov karakter nervoznog tinejdžera. Čak su ga i zvali Nervno Dva; Nervno Jedan umro je mlad, poginuo, prebrzo vozio do mora da obori neki kvartovski rekord, impresionira djevojku koju su zvali Španjolka i koja se brzo nakon toga udala, nestala.
"Ajde, samo me poslušaj", ponavlja moj rođak, Nervno Dva.
Na izlazu iz haustora vidim sve, i komite i džandare. Stoje tamo, pognute glave.
"Kaća", kaže mi onaj u kog sam zaljubljena i kojeg sam planirala divljački da ljubim. Priđe i zagrli me. "Baš mi je žao", šapuće. Od sveobuhvatnosti njegovog zagrljaja, ježi mi se koža na vrućini.
"Što ti je žao?"
Gledamo se, njemu je neprijatno. Duboko udahne: "Pa, majka ti je umrla", kaže, i poljubi me u obraz. Srećna sam zbog poljupca. Trenutak sreće prije dugog perioda tuge.
Ma, samo je loše, majka, možda se onesvijestila od bolova. Sigurno nije umrla-umrla, tješim sebe dok ulazim u stan. Rođaci su kod nas, i komšije, i Marijetina majka koja uz grudi stiska tu čuvenu Bibliju, na kojoj mi dugo ostaje pogled. Nije dobar znak, zaključujem, ali opet – jedan je dobar znak mrzovoljna baba koja u hodniku cokće jezikom, negodujući na majkin izbor tapeta što liče na vatromet.
"Ko se od ovih tapeta ne bi razbolio?" pita se baba sebi u bradu. To mi je baba po majci. Valjda joj tapete ne bi bile važne da joj je mlađa kći stvarno umrla-umrla.
Rođaci me ljube, brišu obraze jednom rukom sebi, drugom meni. Preko lica imam barem četiri hrapava dlana, a još nisam ni zaplakala. Ne plačemo samo mrzovoljna baba i ja.
"Majka ti je umrla u bolnici", govore mi.
"Tata te tražio", kažu mi, "čekao te i maloprije pošao u bolnicu, morao je bez tebe."
"Ja sam mu rekla neka ide bez tebe", podvikne baba. "Dosta te vodao po bolnica’."
"Sama u bolničkoj sobi, grevote", uzdišu svi.
Tatu i mene treba malo da je sramota. U to su vrijeme ljudi umirali u svojem krevetu. Tu mladu ženu muž nije ni pomislio da dovede kući. A i ja, glupiram se na majskoj smotri, glumim crnca, trzam se i vrckam po pozorištu dok mi majka boluje od najteže bolesti.
"Ne brini", sad me kao tješe i miluju me po nakostriješenoj kosi, "nije bila svjesna da je sama, tako vele doktori."
