Kultura
770 prikaza

Bez mira ojačat će i židovski i arapski fanatici, a onda...

David Grossman
Davor Višnjić/PIXSELL
Vodeći izraelski književnik govori o okupaciji svog Izraela nad Palestincima, o zavodljivosti vojne nadmoći

Davida Grossmana poznajemo kao jedno od vodećih imena izraelskog književnog panteona, jednog od 100 najutjecajnijih svjetskih mislilaca i ljevičarskog aktivista čija prozna i publicistička djela ulaze duboko u problematiku Izraela, u pronicljivim epskim meditacijama političke, književne i kulturne povijesti te zemlje neprekidno na rubu ratnog sukoba. Autora 15-ak proznih i publicističkih knjiga prevedenih na više od 30 jezika, prema kojima su snimljena i četiri filma, teško možemo zamisliti kao stand-up komičara.

To što je upravo u liku ostarjelog stand-up komičara Dovalea Grinštajna u knjizi "Ušao konj u bar" (2014.) na briljantan način kanalizirao svoju izuzetnu suosjećajnost i opsesiju krhkošću ljudskosti u briljantnu crnohumornu literarnu anamnezu suvremenog izraelskog društva, dokaz je veličanstvenosti toga pisca.

Etgar Keret 'Izdajnik i ubojica' Kultura 'Brat mi je anarhist, sestra ultraortodoksna Židovka'

U završnom nastupu svojeg života, u podrumskom klubu industrijske zone manjeg izraelskoga grada, njegov Dovale Dži iznosi urnebesno tragičnu priču svojeg života, u dirljivoj mješavini stand-up komedije, jeftinih šala i intimne ispovijedi životom izubijana čovjeka koji više nema što izgubiti.

Knjigu, koja je Grossmanu 2017. donijela prestižnu nagradu Man Booker International, upravo je objavio nakladnik Fraktura u prijevodu Andreje Weiss Sadeh, a Grossman će je hrvatskim čitateljima predstaviti u rujnu na Festivalu svjetske književnosti (FSK) koji se održava u Zagrebu i Splitu.

Uoči njegova četvrtog dolaska u Hrvatsku, drugog "službenog", razgovor s piscem otvaramo pitanjem o tome pomaže li mu književnost u nošenju sa stvarnošću života nakon što je 2006. u vojnoj akciji u južnom Libanonu poginuo njegov sin Uri, samo nekoliko dana nakon što je Grossman od izraelske vlade javno zatražio obustavu vojnih operacija i pokretanje pregovora.

'Ušao konj u bar' u osnovi je knjiga o gubicima, baš kao i dvije vaše prethodne knjige, 'Do kraja zemlje' (2008.) i 'Falling out of time' (2011.). Odražava li ta literarna trilogija vaš intimni proces suočavanja s osobnim gubitkom i tugom?

David Grossman | Author: Davor Višnjić/PIXSELL Davor Višnjić/PIXSELL

Moje je pisanje neodvojivo od mojeg života. Posljednjih 12 godina naučio sam živjeti na tom kazneničkom otoku boli i gubitka, ali ne toliko kako bih ga preživio, jer to samo po sebi nije dovoljno - želim živjeti svoj život punim plućima uz taj gubitak, uz punu svijest o njemu i uz osjećaj gubitka. Dio tog recepta preživljavanja svakako je i moje pisanje, što je vidljivo i u trima posljednjim knjigama koje sam napisao.

U njima se vaši junaci različito nose s teretom tuge. Jedna od ideja s kojom se poigravate je padanje - u slučaju 'Falling out of Time' to je pokušaj glavnih likova da se othrvaju slomu, Ora u romanu 'Do kraja zemlje' odbija biti žrtvom okolnosti, dok Dovale, junak 'Konja', kao da se svom snagom zaletio silaznom putanjom. Znači li taj u Dovaleu tako snažno prisutan novi cinizam da ste i vi sami postali cinikom?

Ni u kojem slučaju! Upravo me cinizam najviše smeta u umjetnosti stand-up komedije. Jer najlakše je biti ciničan - cinizam vam omogućuje određeni stupanj odmaka, tako da ne morate ni za što snositi odgovornost. Pravite se da ste bolji ili superiorni onima koje ismijavate. Na početku knjige i svojeg nastupa Dovale je ciničan - on je takav jer ga je takvim učinio život, sve ono kroz što je prošao prekrilo ga je slojevima i slojevima cinizma i grubosti. Ali kako njegov nastup odmiče, on se polako odriče tog cinizma, paralelno se postupno razotkrivajući, sve dok na neki način ne ostane posve ogoljen pred publikom. Uza iskušenje da i sam postanem ciničan kako bih se što bolje odmaknuo od stvarnosti, othrvao sam se tome, ne vjerujem u to, nadam se da nisam ciničan i da to neću nikad ni postati.

Tko je onda Dovale u stvarnom životu? Što vas je inspiriralo za tu izvanredno dirljivu priču o jednom izuzetno neugodnom i agresivnom pojedincu? Je li to zapravo priča o nečemu širemu, priča koja je također priča o Izraelu?

Iako sam se već navikao da se sve što god ja ili bilo koji drugi izraelski pisac napišemo odmah bude interpretirano kao parabola ili alegorija za Izrael, moram reći da zapravo nije tako. Dovale je naprosto čovjek, pojedinac - na početku, kao što ste i sami rekli, prilično nesimpatičan pojedinac, i to mi je vjerojatno bio najveći izazov u pisanju te knjige, jer najlakše je stvoriti simpatične likove koji će vam odmah prirasti k srcu. Ali to mi kao piscu nije osobito izazovno, pa ni zanimljivo. Ono što mi je bilo zanimljivo je uzeti jedan nesimpatičan karakter i pokazati kako se postupno topi i postaje dirljiva osoba, netko tko će vas ganuti, tko žudi za time da bude voljen. Ali kako je on višeslojan lik, naravno da je puno dodirnih točaka između njega i onoga što ga okružuje, a to su te okolnosti nasilja i mržnje koje predstavljaju izraelsku stvarnost. Mislim da je vjerojatno najočitija točka preklapanja u tome što i Dovale i Izrael žive paralelnu stvarnost u odnosu na autentičan život koji su mogli imati, a koji im je iskliznuo iz ruku zbog neke pogreške - koja može, kao u Dovaleovu slučaju, biti osobna pogreška ili nacionalna pogreška, kao što je kod Izraela bio slučaj sa Šestodnevnim ratom 1967. godine. Naravno da sam sretan što smo u tome ratu pobijedili, jer da nismo ne bismo danas postojali, ali tom smo pobjedom postali okupatori. Postavši okupatorima, zaljubili smo se u ideju moći, vladanja, pa čak i agresije, zavela nas je naša vlastita snaga. Nismo istinski ni pokušali privesti okupaciju kraju i zato mi se čini da se neprekidno udaljavamo od Izraela kakav je nekoć bio, od toga kakvi smo bili na početku, od početne ideje i modela izraelske države kakvu smo nekad zamišljali. Iz toga je proizašao jedan, po meni, neizbježan proces, a to je da postajemo sve grubljima, sve više smo ratnici, a sve manje imamo nade, sve smo veći rasisti, sve smo religiozniji i sve manje demokratični - redom loše posljedice dugotrajnog stanja okupacije, do te mjere da počinjemo vjerovati da je to jedini život koji nam je i namijenjen, život rata i agresije. A kad se počnete tako osjećati, kad rat počnete doživljavati kao božansku uputu koja vam nalaže da ubijate i budete ubijeni bez ikakve druge mogućnosti, na neki ste način unaprijed poraženi. Mi u Izraelu živimo život paralelan s onim životom kakav smo mogli imati i kakav još možemo imati, kad bismo samo bili dovoljno hrabri i pametni te kad bismo imali hrabre i pametne partnere. Danas smo daleko od toga kakvi smo nekad bili i upravo je takav i Dovale. Svatko od nas poznaje barem jednog takvog čovjeka, nekoga za koga vam se čim ga prvi put vidite čini da nešto u vezi s njim ne štima, da pleše na neku malo iskrivljenu melodiju. Svijet je pun takvih ljudi, zarobljenih u pogrešnim životima, ljudi u lošim brakovima koji očito pate, ali svejedno ostaju, bez obzira na razloge - jesu li to djeca, ili ekonomski razlozi, ili im je tako naprosto lagodnije, zatim su tu ljudi koji robuju poslovima koji uopće nisu za njih, na kojima se nikad neće realizirati, pa ljudi zarobljeni u pogrešnom spolu, koji se srame otvoreni reći tko su. Takvi me ljudi zanimaju, zanima me promatrati koliko su ljudska bića sofisticirana u prilagodbi 'pogrešnim' okolnostima i na koji se način uče surađivati s njima, do te mjere da im samoobmana briše ili umanjuje patnju. Tu i tamo protresaju ih snažni impulsi uvrede, boli, pa čak i tuge kad neka stvarna osoba biva ubijena. Pred kraj moje knjige događa se nešto za što nisam siguran da je moguće i u stvarnom životu - tu je književnost jako dobra, u tome da nam nudi drugu šansu, mogućnost da se obratimo višoj instanci - a to je da Dovale naglo pronalazi sebe, ponovno postaje onaj dobri, odavno izgubljeni dječak kojemu se još može dogoditi toliko dobrih stvari, a sve loše i pogrešno u njegovu životu može se ispraviti.

Veliki intervju s Davidom Grossmanom u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Expressa.

Naslovnica Express | Author: express express

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.