U zemljama s "viškom historije" imenovanja ili preimenovanja javnih prostora, ustanova ili ulica počesto možemo svesti na puko ideološko nasilje, što je samo jedan od načina stjecanja jeftinih političkih poena, dok je to u većini normalnih i uređenih društava idealan okvir za očuvanje memorije društva, odnosno dizajniranje simboličke arhitektura pozitivnog kulturno-povijesnog naslijeđa. Ilustrirat ću to s dva primjera, iz Mostara i Sarajeva.
Od polovice 90-ih u Mostaru postoje tri ulice nazvane po visokim vojnim i političkim zvaničnicima Pavelićeve endehazije: Ulica Vokića i Lorkovića, Mile Budaka i Jure Francetića, dok je u Sarajevu prije nekoliko godina jedna koševska ulica "bratski" podijeljena između antifašista Fuada Midžića i Mustafe Busuladžića, koji je nakon Drugog svjetskog rata osuđen na smrt i pogubljen. U kultnoj zbirci "Sarajevo blues" Semezdina Mehmedinovića, premijerno objavljenoj u Sarajevu tijekom opsade, postoji jedna zanimljiva crtica nazvana upravo "Višak historije", koja progovara o ovom fenomenu.
Mehmedinović piše: "Na jednu fasadu u Titovoj ulici pala je granata. Dolje se sasuo malter i, skupa s njim, gusana pločica. Na toj pločici piše Dr. Ante Pavelića 11. Meni koji to do tada nisam znao otkrilo se: da je sadašnja glavna sarajevska ulica prije pola stoljeća imala drugo ime, a to je ime na trajnoj pločici od gusa godinama mirovalo skriveno iza maltera, kao u nekom geološkom presjeku vremena. Što se, u suštini, promijenilo?
To što se jučer ulica zvala imenom Ante Pavelića, pa se potom promijenila u Maršala Tita - to je tek puki ideološki dekor; paralelno s ulicom, svejednako, ista Miljacka teče. Promjena se, dakle, dogodila u meni. (...) To se zove historija. Potpuno je ishlapilo iz mene osjećanje da su historija i napredak riječi čija se značenja podudaraju. Napredak, definitivno, ne postoji, a mi živimo na prostoru oboljelom od viška historije".
Nakon krvavih balkanskih orgija ulice ili javne ustanove su po pravilu dobivale nova imena. Davali su im ih pobjednici ili "pobjednici", a memorija, trag starih imena, u tom bi se metežu zagubila ili bila prekrivena debelim slojem maltera kao u Mehmedinovićevoj crtici. Prije rata objavljivane su s vremena na vrijeme u novinskim rubrikama tipa "Vjerovali ili ne" kratke crtice o pismima koja su godinama lutala te onda, nekad i nakon više desetljeća, stizala na odredište, kad su ponekad i pošiljatelj i primatelj poodavno bili mrtvi.
U zemljama s "viškom povijesti" ovakvo nešto nije moguće, jer pisma mogu stizati upokojenim primateljima, ali ne i na upokojene adrese. Jednoj od sličnih ideološko-političkih igrica svjedočimo ovih dana u Hrvatskoj, odnosno Zagrebu, koja se, gotovo po istom obrascu, odigrala nekoliko godina ranije u Sarajevu, 2015. Naime, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić predložio je da jedan park u središtu Zagreba dobije ime po književniku Enveru Čolakoviću koji je jedno vrijeme, 1944., nekoliko mjeseci bio kulturni ataše NDH u Mađarskoj.
Čolakoviću je mađarski bio "maternji jezik", odnosno majka mu je po nacionalnosti bila Mađarica, a kao pisac je po vokaciji bio iznadprosječno upućen u kulturna zbivanja u toj zemlji. Možda su to bili ključni razlozi zbog kojih je Čolaković završio u Horthyjevoj Mađarskoj? Prijedlog Milana Bandića glatko je prošao, s jednim glasom protiv, onim Rade Borić iz Nove ljevice. Potom je na svojem profilu na Facebooku na ovu vijest reagirao glumac Vilim Matula, koji je Čolakovića okarakterizirao "predstavnikom zločinačke, koljačke kulture u tad zločinačkoj Mađarskoj".
Tri godine ranije u parlamentu Sarajevske županije u Sarajevu, gdje je, u mnogo većoj mjeri nego u Hrvatskoj, sklonost pretjerivanju obrnuto proporcionalna dobrim namjerama, vođena je žustra rasprava povodom prijedloga da se novosagrađena osnovna škola u Hadžićima kraj Sarajeva nazove po književniku Enveru Čolakoviću. Tom prilikom su zastupnici Naše stranke i DF-a Željka Komšića usporedili Čolakovića ni manje ni više nego s četničkim vođom Dražom Mihailovićem:
"Iz istih razloga bili smo protiv davanja naziva školama po Draži Mihailoviću i svima onima koji su se u Drugom svjetskom ratu našli na pogrešnoj strani historije i ljudskosti", naveli su u svojem priopćenju. Stanko Lasić u svojoj "Krležologiji" navodi Envera Čolakovića kao simboličkog predstavnika pisaca koji su djelovali u vrijeme NDH "kojima su osnovne preokupacije bile estetske i humanističke prirode pa su im totalitarne ideologije bile strane i mrske". A tu je i stav Miroslava Krleže koji je nakon Drugog svjetskog rata zaposlio Čolakovića kao redaktora u Leksikografskom zavodu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
