'Apsolutno ne možemo zamisliti što u Auschwitzu stvarno događalo'

Tko su likovi posljednjeg romana karizmatične francuske književnice Yasmine Reze, koji je kod nas objavljen početkom ljeta u nakladi izdavača Petrine knjige i u prijevodu književnice Ivane Šojat? To su braća i sestre iz židovske obitelji Popper. Opisuju se kao propali genij Serge, posrednik i u ovom slučaju pripovjedač Jean te najmlađa kći Nana, udana za Španjolca koji joj se odavno više ne sviđa. Udaljili su se jedno od drugoga nakon majčine smrti te, iako, dok je majka bila živa nitko od njih nije govorio o holokaustu, Sergeova kći sad predloži da posjete Auschwitz. Taj će neobičan izlet biti okidač mnogih potisnutih obiteljskih trauma, generacijskih i međuljudskih sukoba, no i iskaz uzajamne ljubavi što je produbljuju zajednička sjećanja koja se uvijek pokažu neraskidivima.

"Sjajan tragikomični roman koji se bavi nemogućnošću pamćenja… Možda njezin najbolji roman", "Zadivljujuća tragična komedija bez iluzija o uzaludnosti sjećanja", "Pametno, smiješno i nevjerojatno lagano"… samo su neki od citata ispisanih u svjetskom tisku. Drugi su se koncentrirali na autobiografske tragove koje su prepoznavali u romanu objavljenom u siječnju 2021. godine. Yasmina Reza rođena je 1959. godine u Parizu, a odrasla je u dobrostojećoj židovskoj obitelji, s majkom violinisticom mađarskog podrijetla i ocem trgovcem tekstilom perzijsko-ruskih korijena. Diplomirala je kazališne studije na pariškom sveučilištu Nanterre, dok se u kazalištu predstavila kao glumica u Molièreovim i Marivauxovim djelima, ali i u uprizorenjima dramskih tekstova suvremenih autora. U književnost se prvi put pojavila godine 1987. kad je objavila dramu "Razgovori poslije pogreba", za koju je nagrađena prestižnom francuskom kazališnom nagradom Molière. Istom nagradom ovjenčana je i njezina sljedeća drama "Početak zimskog razdoblja". Potom piše "Slučajnog čovjeka" iza kojeg slijedi svjetski hit komedija "Art", koja je 1997. u Londonu osvojila nagradu "Laurence Olivier", a u New Yorku 1998. godine prestižna nagrada Tony dodijeljena joj je kao najboljem dramskom piscu. Od 1997. do danas napisala je brojna dramska i prozna djela: "Hammerklavier", "Očaj", "Život x 3", "Adam Haberberg", "Španjolska drama", "Nigdje", "U saonicama Arthura Schopenhauera", "Bog masakra", "Bella Figura", "Babilon". Njezina su djela prevođena na četrdesetak svjetskih jezika, izvođena su na najprestižnijim svjetskim kazališnim pozornicama, a neka su poslužila i kao filmski predlošci.

Yasmina Reza FLICKR/GOD OF CARNAGE/CC BY 2.0 DEED

S lakoćom se može iščitati veza između prve drame i posljednjeg romana Yasmine Reze. U drami je umro otac, roman se događa nakon smrti majke. Ono što ih povezuje je traumatično istraživanje zajedničke prošlosti potaknuto smrću roditelja, onog nikada do kraja prežaljenoga gubitka koji nam, bez obzira na to kad se dogodio, iscrtava granice vlastita odrastanja te nas postavlja u poziciju "zadnjeg u redu" pripisujući nam odgovornost koju do tada nismo osjećali. Delikatnost situacije u kojoj se nalaze preživjeli članovi obitelji u ova dva teksta kao da ih gura na rubove vlastitog očaja s kojih se otkrivaju njihove sitne, usputne drame što zaslužuju komične obrate, a ne tragična rješenja. "Volim suprotstavljati veliko i malo u svakodnevnom životu. Malo - mali problemi, nerviranja, smetnje, problemi sa samopoštovanjem - gotovo uvijek pobjeđuje. Uvijek je to bila moja glavna tema: pokazati kako je malo veće od velikoga. Obično je veće od iznimnoga. Upravo to čini tragediju neodvojivom od humora. Ovisni smo o svim tim neugodnostima svakodnevnog života, bilo materijalnim bilo intimnim. U današnjem svijetu često su to baš materijalne neugodnosti. U 'Sergeu' imamo ljude koji posjećuju Auschwitz, mjesto koje je posvećeno tragediji, povijesti, nesreći koja je neizmjerna u usporedbi s njihovom malom nesrećom. A njima je ipak važnija ta njihova mala nesreća. To je istinska tema te knjige", kaže u jednom intervjuu Reza.

Danas, kad nas na svim medijima zatječu zastrašujući prizori iz Gaze i kad smo šokirani ratom koji se tamo vodi bez uzmaka, pitamo se koliko se doista možemo poistovjetiti sa stradanjima ljudi, i to onim stradanjima što se događaju tisuće kilometara udaljena od nas. I kad govorimo o tim velikim zastrašujućim temama i neizmjernim tragedijama, kamo nas zapravo može odvesti kolektivna memorija zajednice, i to ona iz vremena kad se još nismo ni rodili? I možemo li doista, umorni od naših vlastitih svakodnevnih nevolja, raznih nemogućnosti i epizodnih nesreća, pojmiti one prave velike koji mijenjaju izglede svijeta i u konačnici naš život? "U logoru Birkenau nema ničega, samo livade, ostaci pruge, barake. Ipak je tamo vrlo impresivno. Ni u jednom trenutku ne možete previdjeti činjenicu da je konačni smisao čitavog tog mjesta bila smrt… Osjećamo uzbuđenje kad sami sebi kažemo: to se dogodilo ovdje. …A u isto vrijeme apsolutno ne možemo zamisliti što se tamo stvarno događalo. Sada su oko nas ptice, drveće, nebo je plavo, trava je mekana, nema njemačkih uzvika - sve izgleda kao jedna velika laž, iako se nalazimo na pravoj lokaciji. To i jest prava lokacija, ali to više nije isto mjesto u najdubljem smislu te riječi. Kad posjećujemo koncentracijske logore, možemo si govoriti da je to strašno, da je to užasno, a istodobno dajemo sebi potvrdu o dobrom ponašanju i uživamo u svježem seoskom zraku. Upravo književnost može svjedočiti o takvim proturječnim emocijama", poručuje nam Yasmina Reza.