Kultura
3311 prikaza

Akademska rulja šutira Andrićev leš: Hitler, pa četnik

Ivo Andrić
Stevan Kragujević/Wikipedia
Andrić je kolateralna šteta. Demonizirati Nobelovca sada je identifikacija u svijetu u kojem su mitovi ugušili sav razum

Prije malo više od dvije godine, krajem studenog 2015., u novoj zgradi sarajevske Gazi Husrev-begove biblioteke, jedne od najvažnijih kulturnih institucija u BiH, te najstarije javne knjižnice, koja je osnovana 1537. godine, predstavljena je knjiga stanovitog Seada Zubanovića "Ko je bio Meša Selimović". Do ove knjige Zubanović je bio najviše "poznat" kao autor "patriotskih" stihova za pjesme "Pamti, sine" i "Svi tvoji šehidi", koje je izvodio Meho Puzić.

U svojoj knjizi Zubanović "razotkriva najveću velikosrpsku podvalu Bošnjacima". Radi se o "antimuslimanskom" romanu "Derviš i smrt". Glavna teza iz knjige je sljedeća: u dogovoru s Udbom, Dobrica Ćosić je naručio od Ive Andrića dvije antimuslimanske knjige, romane "Derviš i smrt" i "Tvrđavu", koje je, onda, potpisao Meša Selimović jer mu je Ćosić zauzvrat obećao isposlovati Nobelovu nagradu za književnost, kao što je to prethodno, "preko četničkih lobija", napravio za Ivu Andrića.

Ovim suludim konstrukcijama jednostavno nije potreban komentar, uz napomenu kako ovo nije prvi obračun sa Selimovićevim remek-djelom. "Ali nakon saznanja do kojih sam došao mukotrpnim, skoro rudarskim istraživačkim radom, sam sebi bih ličio na noja koji je svoju glavu  zavukao u pijesak, da se nisam odlučio ići dalje. Kakav drugi način postoji da pokušam probuditi ljude koji prave školske programe da mojim unučadima ne trpaju u ruke, kao obaveznu lektiru 'Derviša' ili 'Tvrđavu'.

Ježurka Ježić Ježurka Ježić Kultura Ježa smo izbacili jer je govorio srpski, a sad je u Berlinu

O Andriću je suvišno i pričati", izjavio je Zubanović u jednom intervjuu povodom knjige "Ko je bio Meša Selimović". U jednom od prethodnih brojeva Expressa pisao sam o "slučaju" Branka Ćopića, a onda je na red po tko zna koji put došla omiljena meta jalovog i iracionalnog bošnjačkog nacionalizma - Ivo Andrić. Naime, u mostarskom Centru za kulturu održana je promocija knjige eseja Rusmira Mahmutćehajića "Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja".

Promotori su bili Nerin Dizdar, Sanjin Kodrić, Mirsad Kunić, Senadin Lavić i Vahid Preljević, uglavnom sveučilišni profesori. Prvotno je na nekim portalima bilo najavljeno i sudjelovanje Ive Banca, međutim ono je izostalo. Hoće li Mahmutćehajićevo "Andrićevstvo" nadići "slavu" knjige Muhsina Rizvića "Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu" iz 1995. godine, najpoznatijeg knjiškog obračuna s djelom Ive Andrića?

Rusmir Mahmutćehajić rođen je 1948. u Stocu. Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu 1973., a doktorirao 1980. na zagrebačkom sveučilištu. Od 1991. do 1992. godine bio je potpredsjednik Vlade BiH, a od 1992. do 1994. ministar energetike. Objavio je dvadesetak knjiga proze, političkih i filozofskih eseja te prijevoda na bosanski jezik. Mahmutćehajić nije nepoznat u Hrvatskoj, od 1997. do 2001. u Zagrebu su mu objavljene tri knjige eseja:

"Dobra Bosna", "Sarajevski eseji: Politika, ideologija, tradicija" i "Bosanski odgovor: O modernosti i tradiciji", i to u tada prestižnom Durieuxu Nenada Popovića, koji je u drugoj polovini devedesetih i početkom 2000-ih objavio cijeli niz kapitalnih knjiga pisaca podrijetlom iz BiH, uključujući knjige Ivana Lovrenovića, Miljenka Jergovića, Mile Stojića, Semezdina Mehmedinovića, te jedan književni biser, nepravedno podcijenjeni "Taksi za Jahorinu" Mladena Vuksanovića.

Još nisam imao u rukama knjigu Rusmira Mahmutćehajića, međutim, sudeći po otrcanoj priči s promocije u Mostaru i nekim Mahmutćehajićevim tekstovima o Ivi Andriću s kojima sam se susretao ranije, a koji su sastavni dio ove knjige, čini se kako se radi o novoj-staroj priči u kojoj Andriću imputira rasizam i negativan stav prema bosanskim muslimanima. Posebna priča su živopisni predstavljači na mostarskoj promociji, koji su po uvriježenoj matrici cijedili iz Andrićevih tekstova rasizam i šovinizam kao Marko Kraljević vodu iz suhe drenovine.

U tom smislu možemo se prisjetiti jedne izjave akademika Muhameda Filipovića o Andrićevu djelu "koje je nanijelo BiH više štete negoli sve vojske koje su harale njome". S takvim stavovima je smiješno na nekoj ozbiljnoj razini polemizirati. Znači, o Andriću se bez rezerve piše kao o nekakvom islamomrscu ili križaru koji je vodio neke svoje iracionalne ratove protiv islama i taj stereotip će, nažalost, na neki način postati "istina", ako već i nije, jer ne treba zaboraviti kako publika kojoj je ova priča namijenjena u velikom postotku nikad nije čitala Andrićeva djela niti će ikad čitati.

Zanimljivo je bilo izlaganje Mirsada Kunića, profesora tuzlanskog Filozofskog fakulteta, rečenica u kojoj on zamjera Andriću negativan odnos prema muslimanima, te kako je ujedinjujući pravoslavnu i katoličku tradiciju doveo u pitanje Bosnu. "Njegov odnos prema Bosni i muslimanima je krajnje negativan i ne postoji moralna odgovornost za takve stavove, ovi koji ga brane ne žele to priznati.

Jedini nobelovac Kultura Diletanti ni nakon 54 godine ne mogu Andriću oprostiti Nobela

U njegovom ujedinjavanju istoka i zapada, pravoslavne i katoličke tradicije, doveo je u pitanje Bosnu", izjavio je Kunić. Mašala! Imam osjećaj kako je gospodin Kunić zamijenio Andrića s Miloradom Dodikom po onoj kako su "svi vlasi isti". Ili, kako bi to rekao jedan Andrićev junak: "Ono pas, a ono mu brat". Ipak, zvijezda večeri bio je stanoviti Nerin Dizdar, zastupnik "multietničkog" SDP-a u Hercegovačko-neretvanskoj županiji.

On je Andrića doveo u vezu ni manje ni više već s Adolfom Hitlerom. "Argumenti da je Andrić bio pametan pa kao takav nije mogao biti nacionalist ne stoje jer, kao da pametni nisu bili Adolf Hitler, Dobrica Ćosić, Vojislav Šešelj", izjavio je. Također, Dizdar smatra kako "Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović i drugi branitelji Andrićeva djela ne žele priznati da je bio rasist". Profesor Sanjin Kodrić sa sarajevskog Filozofskog fakulteta također smatra Andrića rasistom, što se, je li, usuđuju izreći rijetki, poput njega, na primjer:

"Svatko tko se usudi reći nešto protiv Andrića proglašen je islamistom", izjavio je. Teško je pobrojiti sve nebuloze koje su izgovorene te večeri, ali ću pokušati. Senadin Lavić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, rekao je kako je "Andrićeva književnost veliki antibosanski projekt, velikosrpski projekt, rezultat Nedićevog režima u kojoj su dobri Bošnjani prikazani kao remetilački faktor".

Sveučilišni profesor i germanist Vahidin Preljević tvrdi "kako je Andrić za vrijeme rata u BiH odigrao veliku ulogu i kako je zaslužan za ratnu propagandu". Treba li Andrića braniti od sličnih napada? Mislim da treba, ali se postavlja pitanje na koji način. Postoji cijeli niz briljantnih tekstova Ivana Lovrenovića o ovoj temi, međutim upitno je radi li se o "bacanju biserja pred svinje".

Prije nekoliko mjeseci na portalu sic.ba Haris Imamović objavio je urnebesno duhovit tekst, koji je zapravo "pravi početak" Andrićeva romana "Na Drini ćuprija". Tekst počinje uvodom po uzoru na Umberta Eca: "Zahvaljujući ljubaznosti službenika Ministarstva vanjskih poslova Savezne republike Njemačke, redakcija časopisa SIC došla je u posjed dijela prvog poglavlja izvorne verzije romana ‘Na Drini ćuprija’, koju je zaplijenio Gestapo u Beogradu 1943. a koja je sačuvana u arhivima Ministarstva.

Ovaj dokument od izvanredne važnosti, dokazuje da je početna zamisao Ive Andrića bila da pošteno prikaže dešavanja u vezi sa izgradnjom Mosta Mehmed-paše Sokolovića, te da je kasnija verzija, koja je objavljena 1945. godine, doživjela radikalne izmjene, koje su roman pretvorile u pamflet protiv Bošnjaka i turske vladavine u Bosni." U Imamovićevu tekstu mračni i okrutni Abidaga, nadzornik gradnje višegradske ćuprije, je humanist, a turske vlasti tolerantne i mudre.

Andrićev kutak Sjećanje na nobelovca Kultura OTKRIVAMO Kako je Ivo Andrić inspirirao Picassa

Jednu od najpotresnijih scena iz Andrićeva romana, opis adžami-oglana, odnosno otmicu muške kršćanske djece i njihovo odvođenje u Tursku, Imamović opisuje na sljedeći način: "Na izvesnom otstojanju od poslednjih konja u ovom karavanu, išli su, raštrkani i zadihani, mnogi roditelji ili rođaci ove dece, koja će za razliku od njih da budu obrazovana i da, umesto da prožive celi životni vek kao primitivni poljodelci ili čobani, dobiju šansu da postanu ugledni naučnici, privrednici ili veziri.

Znajući to, majke, babe i sestre, koje su pratile povorku, zahvaljivale su se sultanu i janjičarskom agi, urlajući od sreće kao raspamećene. Neke su pokušavale da razgovetno dozovu svog dečaka da mu daju još nešto od sebe koliko može da stane u dve-tri reči, neku poslednju preporuku ili opomenu pred put. "Rade, sine, nemoj bježat s časova!" "Ilija! Ilija! Pamet u glavu, nemoj da ne bi radio zadaću!"

Uzgred, Mehmed-paša Sokolović, "investitor" višegradske ćuprije, na sličan način je odveden iz Bosne, upravo iz okolice Višegrada, i postao godinama kasnije veliki vezir. Ispod fotografije u opremi Imamovićeva teksta naveden je kao "stipendista Porte". Možda je ovo, ironija, najbolji način "obračuna" s likovima s bala vampira održanog u mostarskom Centru za kulturu? U nekim sretnijim zemljama ljudi poput Sanjina Kodrića, Vahidina Preljevića, Mirsada Kunića, Senadina Lavića bili bi društveni marginalci, a u nesretnoj BiH oni su sveučilišni profesori, akademska elita. Mašala!

To je svijet koji je najtočnije opisao Mirko Kovač onom svojom genijalnom sintagmom o "eliti goroj od rulje". Unatoč svemu, Andrić je u ovoj priči manje važan. On je kolateralna šteta: demonizirati Andrića svojevrsna je ideološka identifikacija u svijetu u kojemu je mitološko ugušilo svako zrnce zdravog razuma.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.