Tri godine rada i oko 600 metara konca bili su potrebni sestrama blizankama, višim restauratoricama-konzervatoricama Adi Vrtulek Gerić i Maji Vrtulek da s interdisciplinarnim timom stručnjaka, primjenom najsuvremenijih istraživačkih metoda, restauratorskih tehnika i etičkih načela, restauriraju zastavu sv. Nikole, koju je prije 117 godina naslikao Vlaho Bukovac, i time je očuvanju za buduće naraštaje.
Zastava površine 4,30x3,30 metara s oslikanim motivom sv. Nikole - zaštitnikom djece i pomoraca s njegovim atributima (lađom u oluji i oživjelom djecom u bačvi) u Ludbreg je doputovala u kasno ljeto 2016. godine. Završetak cjelovitih konzervatorsko-restauratorski radova na zastavi ovih je dana bio predstavljen na izložbi “Vlaho Bukovac: Cavtatske crtice” u Ludbregu i mogla se razgledati s još osam djela slavnog hrvatskog slikara.
“Platno koje je slikaru poslužilo kao podloga za slikanje, sastavljeno je od četiri pole platna koje su spojene šivanjem. Zastava je u cijelosti podložena podstavnom tkaninom koja je za izvornik učvršćena s tri strane strojnim šivanjem. Središnji dio zastave zauzima slikani prikaz sv. Nikole, a svetac je prikazan u stojećem stavu, odjeven u biskupsku odoru. Rubovi tkanine su neoslikani, a cijelom dužinom desne bočne strane strojno su prišivene rese. Riječ je o specifičnom djelu koji predstavlja kuriozitet u autorovom stvaralačkom opusu”, kaže Ada Vrtulek Gerić, voditeljica radova.
Restauraciju zastave inicirao je Konzervatorski odjel u Dubrovniku, a zastava je dio inventara pinakoteke župne crkve sv. Nikole u Cavtatu.
“Zastava je stigla nakon što se utvrdilo da postoji potreba za kompletnom restauracijom i konzervacijom. Prvi put zastavu smo vidjele na fotografijama, a u kakvom je doista stanju saznale smo tek kad je stigla ovamo u Ludbreg. Tek tad smo imale načelnu predodžbu koji su sve konzervatorsko-restauratorski radovi potrebni da bi se zastava restaurirala”, govori Ada Vrtulek Gerić.
Radovima su prethodile podrobne pripreme i restauracija se odvijala u četiri faze.
U drugoj fazi zastava je u cijelosti očišćena suhim postupkom. Izvedeno je djelomično odvajanje izvornika od podstavne tkanine koja je s dvije strane razdvojena od platna na kojem je Bukovac slikao. No, prije toga moralo se pripremiti i prilagoditi prostor za rad.
“Prije početka radova, a zbog velikih dimenzija zastave, bilo je potrebno prilagoditi radni stol u radionici njenim dimenzijama kako bi zastava tijekom radova bila u vodoravnom položaju”, govori Ada Vrtulek Gerić.
“Tijek radova dokumentiran je izradom pisane, fotografske i grafičke dokumentacije. U drugoj fazi radova proveli smo suhi postupak čišćenja predmeta specijalnim muzejskim usisavačem koji ima mogućnost regulacije jačine usisa, a koristile smo i najfinije četkice. Na najoštećenijim dijelovima koristili smo i konzervatorsku zaštitnu mrežu.”
Osim vlage, svjetlosti i prašine koje su na platnu ostavile neizbrisive i nepopravljive mrlje, platno je, zbog svoje krhkosti, na mnogim mjestima popucalo. Upravo je to bio najteži posao restauratora. Da iglom i koncem strpljivo spajaju velike i brojne poderotine, a da spojevi nakon njihove intervencije, ostanu gotovo nevidljivi prostim okom.
“Tijekom vremena zastava je bila izložena izravnom sunčanom svjetlu, aerosolnoj prašini i drugoj prljavštini, te nekontroliranim mikroklimatskim uvjetima, zbog čega je izvorna tkanina postala nečista, krta i lomljiva te je mjestimično izblijedjela. Promjene na izvorniku naročito su bile vidljive na oslikanom dijelu i rubovima gdje je tkanina bila naborana i izgužvana s brojnim mehaničkim oštećenjima i recentnim neprimjerenim intervencijama”, kaže voditeljica radova.
No posao je imao i dodatnih izazova. Kao što se vidi na fotografijama, netko je pokušavao u najboljoj namjeri, ali sasvim nestručno spasiti Bukovčev rad tako da je spajao tkaninu običnim koncem, crtaćim čavlićima, pa čak i flasterima - kolokvijalno ‘hanzaplastima’. Stoga je, kao što kaže restauratorica, takvim “pothvatima” predmet nepovratno uništen.
“Nakon suhog čišćenja i uklanjanja nestručnih intervencija, morali smo i izravnati nepravilne nabore na zastavi i podstavi. To smo radili ultrazvučnim raspršivačem pare”, govori Ada Vrtulek Gerić.
Prije no što su se dohvatile igle i konca, restauratorice su morale boju konca za učvršćivanje nove tkanine na mjestima oštećenja također istim postupkom uskladiti s tonovima obojenja na Bukovčevu platnu. Mehanička oštećenja na zastavi protezala su se i u dužini većoj od metra. Osim što je platno oštećeno na neoslikanim dijelovima, najveće pukotine protezale su se i preko biskupske mitre i štapa koji u desnoj ruci drži Bukovčev svetac.
“Kao što vidite, ovaj konac koji smo koristile, u usporedbi s klasičnim šivaćim koncem, mnogo je tanji. Gotovo poput vlasi kose. Riječ je o specijalnom egipatskom koncu koji prilikom sanacije ne ostavlja trag u tkanini i ne stvara dodatna oštećenja, što nam je bilo vrlo bitno”, govori Maja Vrtulek, držeći u ruci jednu špulicu na kojoj je nekoć bilo namotano tisuću metara konca, a nakon restauracije ostalo je tek kojih tristotinjak metara.
Budući da je svaki konzervatorski bod koji su primijenile na sanaciji oštećenja na zastavi duljine oko dva milimetra, a kao što kažu, potrošile su oko 600 metara konca, može se pretpostaviti da je iglom izvedeno nekoliko tisuća bodova.
Osim što su obje više konzervatorice-restauratorice, Ada i Maja, završile su diplomski studij Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu, a završene su magistre inženjerke tekstilne tehnologije i inženjerstva.
Prema riječima voditelja Restauratorskog odjela Ludbreg, restauratora-konzervatora Tomislava Sikingera, upravo je Ludbreg bio iznimno važan tijekom Domovinskog rata.
“Restauratorski odjel Ludbreg osnovan je 1994. godine, a Odsjek za tekstil 2003. godine jer je ovaj dio Hrvatske bogat upravo sakralnom i muzejskom tekstilnom baštinom. Inače, Restauratorski odjel smješten je u dvorcu hrvatskog bana Adama Batthyanya iz sredine 18. stoljeća. U sklopu dvorca je i kapela sv. Križa u kojoj se 1411. godine, prema predaji, dogodilo čudo kad se vino pretvorilo u krv. Dvorac je obnovljen ‘90-ih godina i ovdje je bio jedan od ukupno 15 tajnih depoa koji su po Hrvatskoj čuvali crkvenu i sakralnu baštinu od ratnih razaranja. Tako su u ovom dvorcu ljudi iz našeg Zavoda spašavali mnoge vrijedne umjetnine i predmete iz ratom zahvaćenih područja – od Slavonije do Banije i Dalmacije. Razni predmeti, neki čak i rastavljeni u dijelove, dovoženi su potajno u ovaj dvorac pa je on i obnovljen da bi se stvorili pogodni uvjeti za čuvanje tih kulturnih vrijednosti. Baš tu je bilo jedno od tih 15 tajnih mjesta raspoređenih po Hrvatskoj. Ovaj dvorac zvali su zato i ‘bolnicom za umjetnine’. Tako je zapravo i nastao ovaj Odjel 1994. godine”, govori Tomislav Sikinger.
Kako kaže, najveću zahvalnost duguju vladi Bavarske koja je na prijedlog tadašnjeg pročelnika, pomogla obnoviti dvorac i još tijekom rata formirala skriveni depo.
“Ne samo da su pomogli financijski, nego su i ovamo poslali svoje restauratorske i stručnjake za zaštitu kulturne baštine koji su pomogli u zbrinjavanju vrijednosti i mentorirali našim ljudima. Zahvaljujući Nijemcima, cijeli dvorac je preuređen, pa od tada imamo i najveći depo s kontroliranom vlagom i temperaturom u Hrvatskoj, za čuvanje drvenih polikromija, slika i tekstila. Sretni smo što baš tu u Ludbregu možemo brinuti i restaurirati zaštićenu kulturnu baštinu koja nam dolazi iz svih dijelova Hrvatske”, kaže Tomislav Sikinger.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site