Nedavnim odlaskom Marija Kozine, ključne osobe promocije i plasmana Hrvatskog audiovizualnog centra, prekinula se uspješna desetogodišnja promotivna žila kucavica osmišljena i postavljena od Ivane Ivišić, koja je najblistavije trenutke imala u Cannesu 2015., kad je “Zvizdan” Dalibora Matanića nagrađen od strane žirija programa Un Certain Regard.
Grebeni i otoci
Što je filmska industrija najlakše se može vidjeti na ključnim svjetskim festivalima i pripadajućim sajmovima, odnosno marketima. Berlin i Cannes stoje bok uz bok jedan drugome, u mnogočemu posve različiti, no u jednome jednaki: ako su pojedine kinematografije veći ili manji koraljni grebeni, na tim se mjestima mogu vidjeti kako izgledaju njihovi koraljni otoci. Mjesta su to iznimne vreve, brojnih ideja, projekata, planova, ugovora, namjera, obećanja i nadanja.
Nemilosrdan i brz svijet u kojem je jedna stvar na visokoj cijeni: pouzdanost. Povjerenje se teško stječe, no lako gubi te knjižica kontakata i planova Marija Kozine bez Marija Kozine ne znači ništa. Jednako vrijedi za apsolutno svaku takvu knjižicu svakog pojedinog filmskog profesionalca. Ovogodišnji Berlinale za naš film, ali i za HAVC nije dobro prošao. Već tijekom trajanja festivala dolazile su vijesti kako stvari ne funkcioniraju dobro, kako se stvorio jaz između “starih” i “novih” djelatnika, između njihovih prioriteta i vizija.
Nije, naravno, dugo trebalo ni da naši tradicionalni partneri i suradnici iz drugih zemalja to isto primijete, ali i osjete na vlastitoj koži. Počeli smo gubiti na vrijednosti najvažnije monete, na već spomenutoj pouzdanosti... A upravo je ona, uz povjerenje partnera da će se dogovoreno ispoštovati i ostvariti, stvorila od HAVC-a ključnu točku filma jugoistočne Europe. Gotovo svaki iole ambiciozniji filmski projekt na području bivše Jugoslavije i šire posljednjih je godina bio na stolu profesionalaca iz HAVC-a.
Ponajprije na onom još jedne neznane junakinje u borbi za ugled hrvatskog filma: Sanje Ravlić, naše predstavnice i spone s Eurimagesom, fondom Vijeća Europe namijenjenog poticanju koprodukcije, distribucije i promocije europskog filmskog stvaralaštva. Koliki je utjecaj HAVC-a važan najlakše se mogao vidjeti na beogradskom FEST-u prije dvije godine, kad se natjecateljski program srpskog filma nije mogao zamisliti bez hrvatskog kapitala.
Gotovo trećina filmova (“Dobra žena”, “Narodni heroj Ljiljan Vidić”, “S one strane”, “Ti mene nosiš”, “Zvizdan” i “Život je truba”) snimljena je s većinskim ili manjinskim hrvatskim udjelom. To je klasična definicija “kulturnog utjecaja”. Neki od najvažnijih filmova s jugoistoka Europe posljednjih godina ne bi bili snimljeni bez hrvatskog novca: “Krugovi”, “Ničije dijete” i “Sieranevada”, primjerice. Također, ono u čemu smo nedvojbeni bili prvi u ovom dijelu svijeta se mijenja – svoje vlastite financijske poticaje stranim filmskim ekipama u međuvremenu su uveli Crna Gora, Makedonija, Slovenija i Srbija, a na tom je pravcu i Rumunjska.
Povrh te činjenice ostaje i spoznaja da se u privlačenju stranih filmskih ekipa od osnivanja Programa poticaja nije ništa dodatno razvilo. Nije otvoren ni jedan suvremeni studio; ostali smo u toj globalnoj utakmici na vlastitoj početnoj poziciji – sjajne lokacije i sposobni profesionalci.
Mirovanje kao poraz
Hrvatska kinematografija i filmski in dustrija nema pravo na mirovanje i na amputaciju od velikih projekata i zamisli. Stajanje na mjestu za HAVC značilo bi isto što i neplivanje za morskoga psa: sigurnu smrt. I to ne samo za HAVC. Problemi poput dostupnosti hrvatskih filmova već predu go ostaju neriješeni. Pokušajte kupiti DVD s nekim hrvatskim naslovom. U pravilu ne možete. Pokušajte ga pronaći na nekom legalnom digitalnom servisu. Ni to neće ići uz poneki izuzetak. O filmskoj baštini da ne govorimo.
Od četristotinjak snimljenih dugometražnih igranih filmova digitalizirano je tek njih dvadesetak, a u drugim je filmskim rodovima statistika još poraznija. Istodobno, došlo je do smanjivanja količine odobrenih filmova i njihovih budžeta, a već kontinuirano su u najnepovljnijoj poziciji oni koji i najmanje imaju – eksperimentalisti i debitanti.
Novi Zakon o audiovizualnim djelatnostima također se već dugo čeka, a s obzirom na brojnost primjedbi i sugestija profesionalaca te strukovnih udruga na prijedlog Zakona daleko smo od kvalitetne regulacije i unapređenja audiovizualnog sektora. Posla je puno, a vremena i novca tradicionalno malo. Poražavajuće je da se oskudijeva i u kadrovskom pogledu. Od prvoga dana podkapacitiran u smislu odnosa opsega posla i broja djelatnika, HAVC si ne smije dopustiti olako gubljenje kvalitetnog kadra.
U velikim državama poput Njemačke ili Francuske ljudi su možda zamjenjivi, u malima poput Hrvatske nikad i nikako. Neusklađenost prioriteta i interesa te strategije djelovanja rezultirali su lošim berlinskim danima, a nedavna radikalna promjena (uspješnog) profesionalnog tima sasvim sigurno neće pomoći na predstojećim canneskima. Potrebno je buđenje, potrebno je pokretanje. Mirovanje je jednako porazu.
Crvena krpa
I na kraju malo o crvenoj krpi, brojnim optužbama o spiskanim, utajenim i pokradenim milijunima. Hribara nema već godinu dana, no službenih optužnica još nema. Nalaz revizije za 2016. godinu još se čeka, no negativan nalaz one za 2015., kad se sve razjasnilo i sleglo, spao je na jedno parkirno mjesto, petnaest službenih telefona za vanjske suradnike s troškom od 250 kuna mjesečno i četiri povećanja plaće za pet posto.
U koridi mahanje crvenom krpom životinja plati glavom, a čini se kako smo mi odlučili ubiti kravu zbog jednog čak ni odreska, nego (političkog) obračuna. U Prigorju su krave nekad zvali drugim mamama jedna je godinama hranila cijelu obitelj. Deset je godina tek pola životnog vijeka tih hraniteljica i sad je jedino pitanje hoće li obitelj filmaša i njihovi politički gospodari svoju sačuvati ili ne.
