"Hasanbegoviću nije bilo jasno da se u kulturu ulaže bez uvjetovanja"

Filmski redatelj Danilo Šerbedžija posljednjih mjeseci uživa u festivalskom životu filma "Oslobođenje Skoplja", koji je režirao zajedno s ocem Radom Šerbedžijom, a ovih dana obilazi splitske lokacije za početak snimanja svojega novoga filma "Tereza 33". Uz to, zaokuplja ga dnevni ritam problema u domaćoj filmskoj industriji. Kao predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja izjasnio se u "slučaju" Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), gdje je nedvosmisleno podržao bivšega ravnatelja Hrvoja Hribara, dosadašnji rad te institucije i osudio špekulacije o njezinoj kriminogenoj naravi potpisavši incijativu filmaša "Puk'o nam je film". Za Express govori o HAVC-u, svojim novim filmovima i općenitoj naravi filmskog posla u ovoj sredini.

Akcija 'Puk'o nam je film' kao odgovor struke na prijepore oko HAVC-a pokazala je solidarnost profesionalaca. To bi bila pozitivna bilanca šireg problema?

Činjenica da 800ljudi, uglavnom iz umjetničkih struka, podržava ideju slobodnog filmskog stvaralaštva i očuvanje dobro osmišljenog sistema kakav je HAVC naprosto me oduševila. Pazite, mi smo umjetnici i sve što radimo jest iz ljubavi prema našem poslu. Nismo 'igrači', ne razumijemo igre ispod stola. Smiješni su pokušaji osmero neistomišljenika, protivnika inicijative 'Puk'o nam je film', koji su skriveni iza parole 'i mnogi drugi'. O transparentnosti su se, dakle, našli govoriti ljudi koji šalju anonimne prijave, anonimna pisma, vrijeđaju kolege redatelje bez ikakvog dokaza, iskrivljavaju lako provjerljive činjenice, pa tako i imaginarne istomišljenike potpisuju kao 'i mnogi drugi' te mašu krivotvorenim dokumentima ne bi li očajnički pokušali unijeti razdor u ovih 800 složnih ljudi.

Ti ljudi ne razumiju da za istim stolom mogu sjediti redatelj konzervativnih uvjerenja i redatelj anarhist. Ljudima poput onih koji su, očito, odgojeni u atmosferi sumnjivih pretvorbi 1990-ih to je neshvatljivo! Neki od njih se čak potpisuju kao redatelji, a nisu ni jedan film snimili. Smiješno.

Kakva očekivanja sad imate od aktualnog vršitelja dužnosti HAVC-a Danijela Rafaelića?

Danijela znam kao inteligentnog čovjeka i dobrog filmskog kritičara. Po njegovim prvim danima provedenim u HAVC-u rekao bih da mu je stalo nastaviti uspješan rad HAVC-a i da ga ne zanimaju nikakve demontaže. A ono što sve nas zaista zanima jest ime ravnatelja. Želimo znati tko će se sve kandidirati za tu funkciju, pa ćemo reći mišljenje. Izbor ravnatelja HAVC-a ne smije proći bez konzultiranja ministarstva sa strukom.

Zašto se čini da je javnosti teško objasniti sistem politički i organizacijski neovisne kulturne institucije?

HAVC je zaista postao vreća za napucavanje iz nekih privatnih interesa. A huškači su uvijek glasniji. Umjetnicima rijetko puca film, držimo se po strani, to nije dobro. Problem je ako na prvi pogled nije jasno o čemu se radi pa nastaje plodno tlo za zlonamjerne konstrukcije, izmišljanje kriminala gdje kriminala nema. Uzalud se već godinama objašnjava da član upravnog odbora HAVC-a nikako ne može biti u sukobu interesa jer upravni odbor nema nikakvu moć utjecanja na odluke umjetničkih savjetnika. Druga glupost je da članovi Audiovizualnog vijeća sami sebi dodjeljuju projekte. To vijeće tek potvrđuje odluke savjetnika i ne bira projekte. Sama ideja da u tom vijeću sjede s jedne strane predstavnici umjetničkih struka, a s druge predstavnici organizacija koje po zakonu osiguravaju novčana sredstva HAVC-u je garancija da se sve odvija u najboljem redu. Po huškačima, u tom vijeću ne bi smjeli sjediti predstavnici struke. To je debilizam totalni! Izvan svake pameti je ideja da redatelji ne bi smjeli biti savjetnici za film. Pa tko zna i razumije bolje film od redatelja? HAVC je osiguran dobrim zakonom i pravilnicima, jedino što treba promijeniti je dvosmislenost sadašnjeg Audiovizualnog zakona, tako da nekome više ne padne na pamet uvjetovati bilo koji pojedinačni filmski projekt potpisom ministarstva. Ministru Hasanbegoviću, recimo, nikako nije bilo jasno da se u kulturu mora ulagati bez uvjetovanja i predlaganja o tome što i kako bi se trebalo snimati.

Ispostavlja se, iako o tome niste govorili, da ste jedan od upadljivih 'luzera' natječaja HAVC-a. Neki kažu da ste rekorder?

Nadam se da nisam rekorder, ha, ha. Zapravo, sigurno nisam jer moje 'čekanje na film' traje od vremena prije postojanja HAVC-a. Za prvi film sam čekao od 2004. do 2008. godine. Prošao sam, mislim, iz osmog puta. A kad sam prošao, dobio sam najmanje novca ikad za neki debitantski film. Nisam se bunio. Za film 'Tereza 33', koji sad pripremam, prošli smo, čini mi se, iz petog pokušaja. U međuvremenu sam snimio jedan kratki film, dobio sredstva za razvoj scenarija i kao producent prošao za manjinsku koprodukciju. To je, u 12 godina, sav moj uspjeh na svim filmskim natječajima. Ima nekih nezadovoljnika koji su kroz svoje producentske kuće od HAVC-a dobili mnogo više novca, ali kad im projekt ne prođe, dignu graju. To ne razumijem. Ako ne vjeruješ sistemu i po njemu pljuješ, pa nemoj se ni prijavljivati! Otkud ljudima pravo misliti da je njihov projekt kvalitetniji od drugih? Dok je savjetnik bio Antonio Nuić, kojega smatram jednim od svojih najboljih prijatelja među redateljima, s kojim sam nekoliko godina bio u upravnom odboru Društva hrvatskih filmskih redatelja i s kojim sam jednom tjedno igrao šah, scenarij za film 'Tereza 33' nije prošao na dva natječaja. Zašto? Nisam ga nikad pitao. Vjerujem da je smatrao da je bilo boljih projekata ili se drugom savjetniku scenarij nije sviđao. Scenarij nije prošao ni kad je povjerenik bio drugi kolega jer ga se nije osobito dojmio. Direktno mi je rekao da taj film ne bi trebao snimati, što poštujem. Vjerujem da će mi, kad ga snimim, čestitati na dobrom poslu - tu nema ništa čudno.

Zašto domaća desnica godinu dana pokušava obezvrijediti rad HAVC-a za Hribarova mandata? Pitanje nije retoričko, nego konkretno već i zato što je bivši ministar Zlatko Hasanbegović spomenuo 'demontažu sistema'. Aktualna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek umiruje struku. Kako će rasprava o HAVC-u onda 'proći' u Saboru?

Ne možemo čekati na raspravu o HAVC-u u Saboru. Tko zna kad će doći na red, a proći će onako kako kaže vladajuća većina, kao i uvijek u Saboru. Sve što tražimo jest da se razmotri prva točka revizije i dvostruko tumačenje zakona. Ta je točka glavni razlog negativnog nalaza revizije. Bez nje bi nalaz bio uvjetan, ovako je negativan. Čvrsto vjerujem da ministrica govori ono što misli. Vrlo dobro se razumije u HAVC i njegov način funkcioniranja. Ne smije, a vjerujem i da neće doći do demontaže HAVC-a. I ne bih rekao da desnica pokušava obezvrijediti HAVC. Podsjetio bih da je HAVC nastao tijekom vladajuće desnice i svoj vrhunac dosegao tijekom desnice. Problem leži u ekstremnoj desnici, koja ima veliki problem sa shvaćanjem sistema neovisnoga od politike jer sve mora biti podređeno ideologiji višega cilja. Zbune se kad vide kako među nama nema ideološke podjele, nego samo ljubav i borba za našu umjetnost. Boje se apstrakcije. Ideje i slobode.

Javni razgovori o HAVC-u okomili su se na status filmskih profesionalaca i općenito umjetnika i/ili umjetnosti u Hrvata. Kao bezvremeni feudalizam domaćeg sela, gdje je 'umjetnik' pogrda sistema. Nedavno vam je umro djed po kojemu ste dobili ime. Saznali smo s vašega Facebooka – otišao je Ličanin u 104. godini, pripadao je generaciji koja je, valjda historijski, teško prihvaćala 'umjetničke improvizacije života', ali ih nije javno osuđivala. Ne vučemo suvremene analogije, nego glasno razmišljamo.

Ha, ha, ha, da. Djed po kojemu sam dobio ime doživio je duboku starost. Do smrti je bio bistre glave, često smo ga posjećivali i uživali u njegovim pričama. On nije nikad pogledao niti jedan Radetov film niti jednu kazališnu predstavu. Film za njega nije bio istina. Priznavao je samo dokumentarce. Opet, itekako je poštovao sve što je Rade postigao. Čitao je kritike, pratio njegov rad. Nikad nije ni jednu lošu riječ rekao za našu profesiju, bio je jedino zabrinut zarađujemo li dovoljno za život. A stanje danas? Umjetnici su na lošem glasu. Opet razgovor o parazitima u društvu, na razini internetskih forumaša gdje bilo koja tema završi na ustašama, balijama, četnicima i komunjarama. A tek je jedna istina. Radi se o ozbiljnoj industriji koja na svaku kunu vraća duplo u državni proračun. Zbog odlično sređenog sustava udio državnog novca u proračunu HAVC-a je sve manji, a novac dodijeljen jednom projektu hrani stotine obitelji.

Film koji ste snimili s ocem prema kultnoj drami i predstavi Dušana Jovanovića 'Oslobođenje Skoplja' ima jasnu univerzalnu, antifašističku poruku. Turobno je u kakav se politički kontekst tema filma uklapa?

Zabrinut sam za svoje makedonske prijatelje. Posljednjih sam godina mnogo vremena proveo u Makedoniji i zavolio ljude, običaje, gradove... I mogu se tek nadati da će razum prevladati, valjda je konačno i Balkan shvatio da se ne može ratom rješavati problem. Prošlo je vrijeme ratova, nema te ideologije koja je vrijedna ijednog dječjeg života. Naš film ima univerzalnu poruku, osim borbe protiv fašizma na globalnoj razini govori i o sukobima unutar obitelji. O posljedicama odluka pojedinaca, vlastitim krivnjama i mogućnosti praštanja. Film govori o dječaku koji je zbog rata morao odrasti prije vremena. Ni jedno dijete ne bi smjelo doživjeti ratne strahote. Radnja našeg filma događa se u 1944., ali nažalost nismo ništa naučili. Ovih dana gledamo na televiziji neke oči uplašenog sirijskog dječaka iz pepela srušene kuće. Djeca to nikad ne bi smjela iskusiti. O tome govori naš film.

Pripremate snimanje filma 'Tereza 33' prema scenariju Lane Barić. Kao jedan od rijetkih u ovoj kinematografiji, film tematizira društveni status žene. Što vas intrigira u tom scenariju i liku?

Od 2012. godine, kad smo krenuli s ovim projektom, Lana neumorno radi na scenariju, preispituje, mijenja, vraća, imam osjećaj kao da joj je to deseti scenarij za dugometražni igrani film, a ne tek prvi. Ima strahoviti talen za pisanje, pogotovo za dijaloge - što je nerijetko boljka domaćeg filma. Od prvog čitanja privukla me ta Tereza, njezina nesavršenost, pogreške, borba da pronađe smisao za sebe... Ali ne volim se previše otvarati prije kraja snimanja. Ono što mogu reći jest da će to biti moderan, snažan film, studija žene i okoline koja je okružuje.

Film ćete snimati na lokacijama Splita 3, mjestima gdje nestaje socijalistički modernizam arhitekture u suvremenosti gradske stihije. Zašto vam je tu važna arhitektura?

Bili smo neki dan u Splitu, gledali lokacije sa snimateljem Pivčevićem, oduševio sam se filmičnošću Trstenika, Mertojaka... Arhitektura je strahovito važna za svaki film, a pogotovo za ovaj. Split je u ovoj priči gotovo jedan od karaktera. Neboderi s prolazima, čistinama, čudnim geometrijskim oblicima: čini ti se da si posve zatvoren, taman ti se počne pojavljivati osjećaj klaustrofobije, ali na kraju probije pogled na more ili na planinu i ispuni te...

Na kraju, vječna tema domaćih filmaša: Pulski festival. U kojemu smjeru bi trebao ići taj festival nakon što je ovih dana imenovan njegov novi umjetnički ravnatelj Zlatko Vidačković?

Pula je naš najstariji festival, ima najljepše kino na svijetu. I ukratko - festival mora ići naprijed! Imali smo nedavno sastanak s vodstvom festivala gdje smo iznijeli neke naše prijedloge u kojem bi smjeru festival trebao ići. Za nekoliko mjeseci ćemo znati jesu li promjene urodile plodom. Promjena od modela tri umjetnička direktora u jednoga ne mora ništa značiti, nadam se da je ona tek dio šireg koncepta promjena. Puno je, naime, važnijih stvari koje se u tom festivalu moraju srediti.