Prije će ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić obrijati brkove, nego što će poslušati SDP-ova saborskog zastupnika Arsena Bauka i zabraniti prigodan program koji je za 10. travnja planiran u Splitu. Tad će, skrivajući se iza odavanja počasti poginulim pripadnicima HOS-a, Mate Skejo i ekipa, uz prigodne oznake i pozdrave, obilježiti godišnjicu osnutka takozvane Nezavisne Države Hrvatske.
Naravno, ako ih netko pita zašto, pravit će se nemušti i pozivati na mrtve suborce nad čijim kostima već godinama, uvijek na isti datum i na istome mjestu – u ulici u kojoj je nasilno pražnjenje srpskih stanova ranih devedesetih bilo baš trendy - izvode bal vampira.
Kao što su balkanski fašisti, svi redom, po abecedi i visini, uvreda za fašizam, tako su i ovdašnje ustaše, od Splita do Zagreba, karikatura inače živahnog neoustaštva kao političkog koncepta i projekta. Zvuči paradoksalno, ali je zapravo točno: to što se netko odijeva kao ustaša, pozdravlja kao ustaša i maše rukicama kao ustaša, uopće ne znači da jeste ustaša koji može izazvati nešto značajnije od podsmijeha.
Dovoljno se, ako netko sumnja, sjetiti Dražena Keleminca i nedavnog postrojavanja pripadnika nečega što se zove Hrvatske domoljubne snage, a zapravo je društvo pretilih, vremešnih muškaraca koji su na Trgu bana Jelačića, po principu tri u jedan, bili njemački neonacisti, američki rasisti i autohtoni, hrvatski ridikuli.
Uostalom, svi ti što se kod nas odijevaju kao ustaše, pozdravljaju kao ustaše i mašu rukicama kao ustaše, za sebe će, ako zatreba, prije reći da su jugoslavenski unitaristi, nego – ustaše. Oni su, kad se žele pokazati nekom prigodom, uvijek sve drugo, a i to što rade ima osmi povod koji se, sasvim slučajno, poklapa s nekim zgodnim datumom.
Konačno, domaći su crnokošuljaši, stajali pred Skejom ili Kelemincem, znojili se u Splitu ili Zagrebu, toliki legalisti da su prijetnja samima sebi: dok negiraju antifašističke temelje Ustava i krše zakone, svoje skupove uredno, kao proizvođači licitarskih srca pred Božić, prijavljuju policiji i još uživaju njezinu zaštitu!
Pri tome, politička moć A-HSP-a ili Skeje, čak i kad im pridružimo skribomane što na marginalnim, desničarskim portalima zazivaju obnovu NDH-a i hrvatsku granicu na Drini, jednaka je onoj odmetnute frakcije udruge pčelara iz Kistanja. Odnosno, identična mogućnosti ostvarenja njihovih ciljeva, racionalnih koliko i još jedno otkrivanje Amerike, obnova SFRJ i SSSR-a.
Problematične, marginalne skupine i pojavni oblici njihova postojanja, međutim, ne znače kako ustaštvo živi isključivo na rubu društva i da kao takvo ne predstavlja opasnost. Sasvim suprotno: opasnost postoji, ali ima druge adrese i nema crne, nego najčešće bijele košulje, zna se lijepo ponašati, govori strane jezike i ne pije ispred kvartovskog dućana od non do stop.
O toj, kapitalnoj razlici između pojavnih oblika i suštinske političke ideje nedavno je, u videopodršci šibenskom Festivalu alternative i ljevice, govorio filozof Boris Buden: "Kad kažem ustaštvo, onda mislim na bitnu razliku između onoga što je takozvano historijsko ustaštvo – to je ono što se dogodilo između 1941. i 1945., Ante Pavelić, NDH, Jasenovac i tako dalje – i nečega što ja zovem strukturalno, suvremeno ustaštvo. Odnos između prvog i drugog nije odnos ponavljanja.
Dakle, nije riječ o tome da će Hasanbegović sad isukati kamu i krenuti u Jasenovac klati srpsku nejač. Nije riječ o tome da su ljudi ustaše zato što se oblače u ustaške uniforme i uzvikuju: ‘Za dom spremni’. Ustaštvo se ne sastoji u citiranju historijskog ustaštva. Ustaštvo danas je politička forma u kojoj hrvatski nacionalizam prelazi u fazu nacionalne samodestrukcije.
Dolazi do izražaja imanentna nesposobnost hrvatskog nacionalizma, svog tog domoljublja, uključujući i građanski, liberalni, soft nacionalizam, da proizvede pozitivne društvene, ekonomske i kulturne efekte. Kad se suoči s tom sviješću o krizi, o istini svog historijskog zakazivanja, onda reagira agresijom".
Kako suvremeno ustaštvo nije puka kopija propalog projekta, tako ni agresija o kojoj Buden govori ne podrazumijeva zatvaranje i premlaćivanja neistomišljenika, njihovo označavanje žutim trakama na rukavima i odvođenje u sabirne centre. Agresija 21. stoljeća je elegantna, bez jauka i krvavih mrlji po zidovima, masovnih grobnica i vješanja za primjer po gradskim trgovima. Nju, naime, tvore revizionizam pod visokim pokroviteljstvom i institucionalna destrukcija svega što je izvan zamišljene matrice nacionalizma s maskom ljudskog lica.
Ustaški revival ne čine, ma koliko bi oni voljeli da je suprotno, niti oni što će slaviti 10. travnja u Splitu niti Keleminčevi jurišnici čija je tjelesna spremnost takva da mogu, uz samo dvije dulje pauze, za nepunih osam sati prevaliti put od Glavnog do Kvaternikova trga, nego komisija koja treba iskopati višeznačnost pozdrava "Za dom spremni" u Jasenovcu ili ona zadužena sa suočavanje s prošlošću, ignorantski odnos vlasti prema organiziranom suzbijanju građanskih sloboda, procesu pod direktnom kontrolom Željke Markić i donedavnog pobočnika u Ministarstvu vanjskih poslova Ladislava Iličića, pretvaranje dijela branitelja u nadrkane čuvare revolucije – u nešto poput SUBNOR-a s wi-fi-em, podilaženje samoproglašenim cenzorima hrvatske kulture i vlasnicima uređaja za mjerenje podobnosti njezinih sadržaja, policijsko kalkuliranje poput Orepićeva...
Sve, dakle, što se dešava ili na inicijativu vlasti ili uz njezinu suglasnost, čime se pokušava, prvo, retuširati prošlost, a zatim iskoristiti sadašnjost da na ruševinama društva nastane novo u kojem će crne košulje biti puno svjetlije od općeg, ozakonjenog, u političkom mainstreamu prihvaćenog mraka.
