Moram priznati kako mi je u posljednje vrijeme pomalo žao političkih komentatora u Hrvatskoj. Tamošnja politička kaljuža postala je dosadna i predvidiva. Plenkovićeva postojana, uljuđena i pristojna maska baca u očaj i kozmetičku industriju, a kamoli političke komentatore, dok su “avanture” mlađahnog Ivana Pernara, nakon regionalnog medijskog blitzkriega, od Hrvatskog sabora, preko srpskih Dveri, pa do sudjelovanja u emisiji “Paralele” živopisnog Mladena Marića sa sarajevske Federalne televizije, postale predvidive i dosadne. Ali i potrošene, što najbolje pokazuje njegovo tragikomično naslikavanje u jednoj zagrebačkoj pučkoj kuhinji, stoga sumnjam kako u njegovu slučaju postoji nešto fenomenološko.
Što bi sljedeće trebao napraviti Pernar da bi “opstao” u žiži medijske pažnje? Nemam pojma.
Zatim, tu je istjerivanje na čistac Andreja Plenkovića opskurnom ZDS pričom od strane radikalnog krila stranke i njemu pridruženih satelita, “karamarkista”, te Davor Bernardić kao uljuđena maska novog-starog SDP-a. Premalo, uključujući čak i upravo razbuktali žalosni i groteskni “čokoladni rat”.
Zato u Bosni i Hercegovini iskri na sve strane, od “poezije” Senada Hadžifejzovića pa do daljnjeg urušavanja pravosuđa. Ipak, događaj koji je zasjenio sve drugo je odluka Ustavnog suda BiH kojom je djelomično prihvaćena apelacija Bože Ljubića, i to njezin najvažniji dio: neustavnim je proglašen izbor izaslanika u Dom naroda FBiH. Ova odluka će imati dalekosežne posljedice jer se njome dokida odluka iz 2002. tadašnjeg visokog predstavnika Wolfganga Petritscha koja je bila ključna za politički kaos koji je potom uslijedio. Da podsjetim: diskriminirajućim Izbornim zakonom bošnjačkoj politici omogućena je jednotrećinska kontrola hrvatskog kluba zastupnika u Domu naroda Federacije BiH i dvotrećinska kontrola srpskog, čime je negirana bit i svrha Doma naroda u višenacionalnim državama.
Petritchevi sporni amandmani
Jednotrećinska zastupljenost je bitna zbog toga jer se na taj način može zaobići blokada uspostave vlasti na federalnoj razini te derogirati mehanizam “ugroženosti vitalnog nacionalnog interesa”. Paradoksalno, kao izlika za sporne amandmane Petritschu je poslužila konstitutivnost naroda na teritoriju cijele BiH, a zapravo ju je tim činom dokinuo, ne samo u Federaciji BiH, nego i u Republici Srpskoj. Cilj međunarodne zajednice bio je jednostavan, riješiti bosanskohercegovačku kvadraturu kruga koju ja volim opisivati kao nerješivi matematički problem s dvije jednadžbe (Federacija i Republika Srpska) i tri nepoznanice (Bošnjaci, Hrvati i Srbi), odnosno svesti ga na rješivi problem s dvije jednadžbe i dvije nepoznanice.
Hrvati su u tim “matematičkim” kalkulacijama izvukli kraći kraj, a ova odluka Ustavnog suda BiH vraća cijeli problem na “početne položaje”, u 2002. godinu. Iako odluka Ustavnog suda BiH još nije objavljena, poznato je kako nije donesena jednoglasno: za odluku su glasala dvojica hrvatskih, dvojica srpskih i dvojica stranih sudaca Ustavnog suda, dok je jedan strani sudac i dvoje bošnjačkih bilo protiv. Dva bošnjačka člana glasali su protiv, uz urnebesno objašnjenje kako bi se ova odluka mogla negativno odraziti na cijelo društvo. Oni zapravo ovim činom na neki način najavljuju nepristajanje bošnjačke politike na ovu odluku što može izazvati nesagledive posljedice, primjerice da se “slučaj Mostar” proširi na cijelu zemlju jer se iz kvote zastupnika u Federalnom Domu naroda biraju zastupnici za Dom naroda BiH.
Pogotovo su bili apsurdni argumenti nekih bosanskohercegovačkih “prof. dr. stručnjaka” za ustavno pravo, čitaj bošnjačkih, jer su sami sebe sveli na tu mjeru. Jedan od njih je otprilike izjavio, čega se ne bi postidio ni ovdje ranije spominjani Junuz Đipalo iz “Top liste nadrealista”, kako ova odluka Ustavnog suda nije ustavna, jer u Ustavu FBiH stoji drugačije, odnosno ono što nova odluka ukida. To pomalo podsjeća na onaj znameniti savjet Broja Jedan iz “Alana Forda”: “Ako misliš pobijediti, ne smiješ izgubiti”. Međutim, bošnjačka nacionalistička vrhuška se, izgleda, malo preračunala. Prije mjesec, dva, kad je pokrenut proces pred Ustavnim sudom, napisao sam: “Je li to najava donekle drugačije politike međunarodne zajednice prema BiH, jer im je postalo jasno kako su svojom politikom doveli zemlju na rub rata?”. Izgleda da je odgovor na moju dilemu bio potvrdan.
SAD je jamac Daytona
Znakovita je u tom smislu reakcija zamjenika pomoćnika američkog državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja Hoyta Briana Yeeja, koju je prenijela Hina, a koja je uslijedila nakon negativnih reakcija iz Sarajeva na odluku Ustavnog suda. “SAD kao jedan od jamaca Daytonskih mirovnih sporazuma ostaje privržen tom modelu suverenosti i teritorijalnog integriteta BiH, ali je u toj zemlji potrebno reformirati izborni sustav. Privrženi smo daytonskom modelu, suverenosti i teritorijalnom integritetu BiH. To ne znači da ne treba doći do promjena i apsolutno vjerujemo da se izborni sustav mora reformirati”, izjavio je, među ostalim, Yee novinarima u Zagrebu.
Yee također smatra kako će “reformski proces potaknuti promjene u zakonodavstvu, koje će naposljetku zahtijevati i promjene Ustava”. Odluka Ustavnog suda BiH važna je još zbog jedne činjenice, a koja se u svim analizama zanemaruje. Pored pozitivnih, relaksiranje odnosa na relaciji Bošnjaci - Hrvati, ona može imati i pogubne posljedice: isti princip mora biti ispoštovan i prema Srbima u Federaciji BiH, tako da Milorad Dodik može dobiti u ruke ubojit instrument kojim će moći u trenu blokirati federalnu vlast jer je Petritchevim amandmanima “na papiru” omogućena i konstitutivnost Srba u Federaciji. Dom naroda FBiH u posljednjem sazivu čak nema ni dovoljan broj Srba, popunjen je s 13 umjesto sa 17 predstavnika. Radi se o deset SDP-ovih “političkih Bošnjaka” koji za potrebe većinske politike glume Srbe i trojice zastupnika iz Dodikova SNSD-a.
Sad bi se taj princip mogao obiti o glavu svojim tvorcima. Zanimljivo je kako se ovdje olako i nepromišljeno donose dugoročne odluke kojima je za cilj nekakav kratkoročan efekt. Pogotovo to vrijedi za međunarodnu zajednicu. Ne sumnjam kako će Milorad Dodik znati to iskoristiti, jer je dosad spremno dočekao na volej svaku dnevno-političku loptu nabačenu iz Sarajeva. On će to koristiti uglavnom kao sredstvo ucjene da bi dodatno ojačao položaj Republike Srpske, jer njega, a ni republičkosrpsku oporbu, Srbi u FBiH ne zanimaju, osim tamo gdje žive u većem broju i na kompaktnom teritoriju, kao na primjer u Hercegbosanskoj županiji, u Drvaru, Grahovu i Glamoču, gdje je Dodikov SNSD neprikosnovena stranka.
Ako bi se koristio princip zastupljenosti, što je i suština odluke Ustavnog suda, značajan broj srpskih zastupnika u federalni Dom naroda bio bi biran upravo iz te županije. Ne znam može li ta populacija osigurati jednu trećinu zastupnika srpske kvote, ali ako bi to bio slučaj, onda BiH mora računati na moćan destruktivni mehanizam koji podsjeća na minu na kojoj leži jedan od likova iz Tanovićeve “Ničije zemlje” i koji može dovesti u konačnici do njezina raspada. Jedino rješenje kako bi se to spriječilo je demontirati Petritschevu lažnu konstitutivnost.
Bumerang međunarodne zajednice
Bumerang koji je međunarodna zajednica uz asistiranje bošnjačkog političkog vrha bacila prema drugima sad bi im se mogao vratiti u lice s neočekivane strane. Poseban je problem i to što je autoritet međunarodne zajednice u međuvremenu oslabio, a i bitno su se, jačanjem uloge Rusije u međunarodnim odnosima i uspostave Erdoganove strahovlade u Turskoj, promijenile i geopolitičke okolnosti, tako da se neka eventualna kriza sigurno ne bi mogla amortizirati novim pravnim nasiljem. Ključno je pitanje, barem kad je riječ o Hrvatima, zašto ova apelacija nije pokrenuta ranije. Zašto se čekalo više od deset godina?
Primjerice, apelacija “Sejdić-Finci” pred Europskim sudom za ljudska prava pokrenuta je 2006. Odgovor se možda krije u onome “što bi bilo da je bilo”. Dragan Čović i njegov HDZ sigurno ne bi imali politički monopol na područjima na kojima većinski žive Hrvati, barem ne u tolikoj mjeri kao danas, odnosno došlo bi do unutarnje demokratizacije, kao što se to dogodilo u Republici Srpskoj. Slabašni pluralizam, što vrijedi i za Bošnjake, ugušen je upravo Petritschevim “intervencijama”. Bez sumnje, Bosna i Hercegovina bi u tom slučaju bila mnogo ljepše mjesto za živjeti. Bio bi otežan ulazak u politiku destruktivnog političkog taloga koji se nakupio u međuvremenu, svih tih lijanovića, jurišića, bajrovića, kukića, komšića, nikšića..., koji su, bojim se, fatalno kontaminirali politički prostor i javni diskurs. A ne bi, najvjerojatnije, postojao ni “slučaj Dodik”, jer ne treba zaboraviti kako je Milorad Dodik politički projekt iste te međunarodne zajednice i kako je trebao biti “naš čovjek u Republici Srpskoj”.
