Osamdesete su bile ludo desetljeće. Nigdje to nije bilo očitije nego u Rumunjskoj pod vlašću Nicolaea Ceasusescua. Odlučio je radikalno redizajnirati gradsku jezgru gdje će najveće mjesto imati Parlamentarna palača, grandiozna zgrada s više od tisuću soba koja ni danas nije dovršena.
Kako bi izgradio drugu najveću administrativnu zgradu na svijetu, odmah iza Pentagona, Ceausescu je naredio uništenje desetaka zgrada. Među zgradama koje je trebalo srušiti bilo je i desetak kapelica i crkava. Neki se nisu slagali s uništavanjem stoljećima starih crkvica i odlučili su ih spasiti. Dok bi racionalni pristup bio rastavljanje i ponovno sastavljanje zgrade, Rumunji su se odlučili na nevjerojatan pristup. Odlučili su izgraditi tračnice i doslovno pomaknuti građevine nekoliko metara.
"Bili smo očarani tim radovima. Uspoređivali smo ih sa slijetanjem na Mjesec", ispričao je za britanski Guardian Valentin Mandache, povjesničar arhitekture.
Uništenje dragulja
Idejni začetnik svega toga bio je Eugeniu Iordăchescu koji je i došao na ideju da stave zgrade na tračnice. "Bio sam u blizini crkve koju je trebalo srušiti i zapitao sam se kako je moguće uništiti takav dragulj", rekao je Iordăchescu. U to vrijeme je tridesetak tisuća ljudi izbačeno iz njihovih domova i nekih 9.000 zgrada je trebalo srušiti kako bi se napravilo mjesta za Ceausescuov projekt uređenja nove gradske jezgre.
Iordăchescu je u to vrijeme radio na nacrtima gradskog centra i priča da su mu se kolege smijale kada je predložio selidbu zgrada. Rekli su mu da će se zgrade prevrnuti, neki su rekli i da je lud, ali on je ostao uporan. Kaže da je pravu inspiraciju dobio kada je vidio jednog konobara kako nosi čaše. "Pladanj je bio rješenje problema i tada sam počeo razmišljati kako zgrade postaviti na pladanj", rekao je Iordăchescu.
Na kraju je razvio proces gdje bi iskopali zemlju ispod crkve, izgradili bi veliki betonski potporanj i prerezali temelje. Postavili bi tračnice i hidraulične poluge zajedno s velikim industrijskim koloturima koji bi tada pokretali crkvu, najčešće tek nekoliko metara na sat.
Za jednu crkvu trebalo je pet inženjera za planiranje i nakon toga je trebalo dvadesetak radnika koji bi proveli te planove.
Nitko neće potpisati
Skeptika nije nedostajalo i za prvo pomicanje dobili su tek usmeno odobrenje jer nitko nije htio potpisati tako ambiciozan i opasan projekt. Pet mjeseci kasnije, crkva Schitului Maicilor teška 745 tona pomaknuta je 245 metara. Sami proces premještanja trajao je nekoliko dana, a ostatak vremena potrošen je na pomno planiranje svakog koraka.
S vremenom je ekipa postala sve ambicioznija i odlučili su se na gigantski projekt. Samostan Mihai-Voda s pripadajućim tornjem teži oko 9.000 tona i izgrađen je u šesnaestom stoljeću. Iordăchescu i njegovi suradnici odlučili su se pomaknuti ga 24 metra. I uspjeli su u tome.
S vremenom su preselili zgradu banke, jednu bolnicu, a preselili su i nekoliko stambenih zgrada, ponekad zajedno sa stanarima. "Jednu zgradu smo prebacivali i ljudi su bili uvjereni da ćemo početi u 9 sati. Spremili su prtljagu i dokumente i čekali. Mi smo počeli u 6 i kad su ljudi htjeli izići iz zgrade shvatili su da smo ih pomaknuli nekoliko metara" priča Iordăchescu.
Ne može vjerovati
Usprkos nadljudskim naporima, neke crkve nisu preživjele Ceausescuovu nestrpljivost i više od 20 građevina je srušeno zato što je Ceausescu htio što prije izgraditi svoje remek-djelo.
Danas je Iordăchescu u mirovini i prepustio je arhitekturu svom sinu i unuku. "Moj sin ima 23 godine i studira arhitekturu. Tek sad otkriva što je njegov djed uspio", kaže Adrian Iordăchescu, Eugeniuov sin.
Sam Eugeniu kaže da se ponosi svime što su uspjeli uraditi. "Još uvijek ne mogu vjerovati što smo sve postigli", priča Eugeniu.
