Anna Bågenholm provela je veći dio svog života u Sveučilišnoj bolnici u sjeverno norveškom gradu Tromsø. Radeći kao radiolog izvodila je magnetske rezonance i CT skenove, provjeravala stanje pacijenata i išla u vizite. No, prije gotovo dva desetljeća u istoj je bolnici i sama ušla u povijest - no s druge strane operacijskog stola.
Vrlo neobična nesreća dovela ju je na sam rub smrti te joj spustila temperaturu tijela na najnižu koju je ljudsko tijelo ikad iskusilo, a ekipa bistrih doktora brzinskom su je reakcijom vratili među žive.
Dan nesreće bilo je jedno jutro u svibnju 1999, kad je Anna i nekolicina njenih prijatelja završilo sa svojom smjenom, zgrabili su skije te se uputili na obližnju planinu Kjolen.
Svi su voljeli skijati i živjeli su u Narviku upravo zbog blizine skijališta. Uvjeti su bili odlični, snijeg puderast, a arktičko sunce je obećavalo odličnu vidljivost dugo u noć. No, nakon nekoliko rundi spuštanja, Anna je nezgodno zahvatila snijeg i posrnula, izgubivši svoje skije. Nekako je završila ispod smrznutog slapa, lunjajući dezorijentirano. Potom je čula pucanje leda i pljusnula je naglavačke u brzu i hladnu vodu. Sekundama kasnije, njeni su prijatelji posegnuli za njom.
Zgrabili su je za čizme spriječavajući da potone dublje, no nisu je mogli izvući van. Brzo su nazvali pomoć, dok je Anne glavom zarobljena ispod površine leda uspjela pronaći džep zraka dovoljno velik da udahne. Njena je odjeća postala sve teža, namočena vodo toliko hladnom da je bila gotovo zamrznuta. Temperatura njenog tijela se naglo spustila i pala je u nesvijest.
Ljudsko tijelo najbolje funkcionira na temperaturi od oko 36 stupnjeva Celzijusa. No, svijet je često hladno mjesto i brojni vanjski izvori poput zraka, vjetra i vode kradu našu temperaturu.
Kad god tijelo osjeti da se to događa, bilo da je riječ o hladnom povjetarcu ili polarnim uvjetima, započinje braniti svoju tjelesnu temperaturu. Budući da hladni zrak odvlači temperaturu, krvne žile u koži počinju se stezati, smanjujući dovod krvi prema nogama i rukama, a zadržavajući da u središtu tijela. To je dobro za preživljavanje, ali ne tako dobro za prsze i uši - česte žrtve ozeblina.
Ako takav način konzerviranja temperature nije dovoljan, tijelo započinje proizvoditi temperaturu na jedini način na koji zna - aktiviranje vlastitih mišića. Ako nismo u mogućnosti sami se kretati, započinje drhtanje, prvo prsnih mišića, a potom onih nogu i ruku. No, ako to mora raditi dulje, samoobrana može biti kontraproduktivna zbog trošenja zaliha energije i ubrzanja rada srca zbog čega je veći rizik infarkta.
Ako temperatura nastavi padati ispod 35 Celzijusa, započinje hipotermija - pada krvni tlak, disanje postaje plitko, a kako mozak gubi kisik govor može postati nerazgovjetan, javlja se zbunjenost...
Rani istraživački Arktika nisu imali naziv za hipotermiju, no znali su što je kad bi započela.
- Bez sumnje svatko u snježnoj oluji mora paziti na cirkulaciju u udovima i boriti se sa zamućenim mozgom, inače bi ga to moglo dokrajčiti - zapisao je Robert Falcon Scott u bilješkama sa svoje ekspedicije 1911.
Upravo tada mozak može učiniti lošu situaciju još gorom, pa neki koji pate pod pothlađenosti započinju skidati svoju odjeću, drugi se zakopaju u snijeg i sl.
Anne je po svim mjerilima bilo previše hladno. Do vremena kad su se spasioci pojavili s jakim užetom i lopatom za razbijanje leda te je izvukli van, bila je potopljena oko 80 minuta. Nije imala puls, koža joj je bila sablasno blijeda, a zjenice su bile ogromne. Helikopter ju je hitno prevezao u bolnicu.
Šef odjela za hitnu pomoć dr. Mads Gilbert bojao se najgorer budući da je Anna bila ledena, a EKG je prikazivao potpuno ravnu liniju. Nije pokazivala baš nikakve znakove života.
Čak i nekoliko sati izvan ledene vode, temperatura njenog tijela nije prelazila nevjerojatnih 14 Celzijusa.
- Tako niska temperatura je potpuno nepoznato područje za sve nas, a svaki pokušaj oživljavanja oslanjao se na znanje u prethodnim sličnim situacijama, koje su do sada uvijek bile bezsupješne - rekao je fiziolog Kevin Fong.
No Gilber i njegov tim nisu željeli odustati i donijeli su odluku - nećemo je proglasiti mrtvom sve dok ne bude topla i mrtva.
Gledajući hladnoću u svom originalnom obliku, ona označava nedostatak energije. Toplina proizlazi iz pokreta i obrnuto - kad nema jednog nema ni drugog. Budući da je Anna propala u potok, njeno se tijelo nije imalo vremena prilagoditi, a najbolja moguća opcija je bila ta da se njen mozak brzinski smrznuo, odlazeći u stanje u kojem mu je potrebno minimalno kisika da preživi.
Prema tome, mogla bi oživjeti ako je ugriju. Odveli su je u operacijsku salu gdje su je prikopčali za uređaj srce/pluća, pumpajući njenu krv van tijela kako bi se zagrijala i vraćajući je natrag. Promatrali su njene znakove života i polako, satima kasnije, temperatura joj se počela podizati. EKG je proizveo zvuk, a potom opet pokazao ravnu crtu. Opet se čuo BIP, pa tišina. Čekali su.
Oko 16 sati tog dana Anneino srce se vratilo u brzinu, stežući i otpuštajući sada toplu krv samostalno. Vođeno njenim oživljenim srcem, ostatak tijela pratio je ritam i počelo zacjeljivati. Nakon 12 dana otvorila je oči.
Bilo je potrebno puno dulje - godine - da bi se mogla micati, hodati i naposljetku ponovno skijati. No s vremenom, uz pomoć volje i odlučnosti, uspjela je.
Gledamo smrt kao samo jedan trenutak u vremenu, no zapravo to je proces. Obično se taj proces dogodi u nekoliko minuta, no hladnoća sve usporava, čak i progresivni nedostatak kisika koji u većinu slučajeva brzo ubija mozak. Kod Anne se umiranje razvuklo na sate, dovoljno dugo da su liječnici uspjeli intervenirati.
Iako joj je hladnoća zaustavila srce, paralizirala mišiće i zamrznula živce, očuvala je njen mozak, kome treba zahvaliti preživljavanje.
