Najavljujući skoro izdanje romana "120 dana Sodome" Marquisa de Sadea, Will McMorran otkrio je za Independent što je bio najveći problem pri prevođenju tog djela. Fiktivna priča jedno je od de Sadeovih najranijih djela i ujedno najekstremnije. De Sade je bio revolucionar, aristokrat, filozof, spisatelj i jedan od najzloglasnijih ljudi u Francuskoj u 18. stoljeću po seksualnim perverzijama. Njegovih "120 dana Sodome" posljednji put je prevedeno još 1954., a glavni razlog zašto je od tada do sljedećeg prijevoda prošlo tako dugo vremena, jest problem s prevođenjem opscenosti i vulgarnosti s francuskog, i to još kakvog francuskog, onog koji se govorio prije 300-tinjak godina. Radnja je nešto što je za očekivati od de Sadea. Vrti se oko četvorice razvratnika – vojvode, biskupa, suca i bankara – koji se zatvaraju u dvorac s dva harema punih tinejdžera i tinejdžerki. Naratorke su četiri ostarjele prostitutke, pri čemu svaka pripovijeda što se događalo tijekom jednog mjeseca. Eksplicitno se opisuje seks, nasilje, a u klimaksu radnje i pokolj.
Koliko god je de Sade doista imao brojnih problema sa zakonom zbog sklonosti seksualnom sadističkom iživljavanju, pored svega drugog, zabilježeno je da je znao govoriti da neke stvari ipak pripadaju samo pisanoj riječi, da ne spadaju u kategoriju užitka ukoliko bi se sprovele u djelo. Je li tada bio iskren ili je samo peglao svoj krajnje ozloglašeni imidž, nikad nećemo doznati. McMorran je napisao da se prevođenje, a djelo čak nije prevodio niti sam, nego s kolegom Thomasom Wynnom, razvuklo na čak tri godine, za što je, na svoje iznenađenje, imao puno razumijevanje izdavača. Nailazili su na niz doista gadnih lingvističkih problema. Kako prevesti originalnu francusku riječ "vit" iz tog doba? Da li kao "stojko", "kita" ili "kurac"? Jesu li "tetons" bile "sise", "dude" ili "grudi"? Je li "derrière" bila "zadnjica", "pozadina" ili doista "derrière"? Je li "cul" bilo "dupe" ili "guzica"?
Njih su dvojica, za razliku od ranijeg prijevoda, koji je nastojao zvučati zafrkantski anakrono, nastojala prevesti djelo što vjernije, koliko god su mogli koristeći moderni seksualni sleng, s jedinom ogradom da ne zvuče usiljeno. Prevođenje na svoj jezik neizbježno sa sobom povlači tragove drugačijeg, što može pridonijeti ljepoti jezika, čak i mističnosti. S opscenosti je drugačije. Vulgarnosti nikada nemaju sasvim isto značenje, snaga tih riječi se vrlo lako omekša, ako se za riječ ne pronađe sasvim odgovarajući izraz u jeziku na koji se tekst prevodi. Kratko nakon što su počelo s prevođenjem McMorran je primijetio da nesvjesno zatomljuje snagu napisanog, da izbjegava riječi koje stvaraju krajnje gadno uznemirujući dojam. U tom su trenutku shvatili da će tako uništiti napisano, te su odlučili do kraja inzistirati na prijevodu koji će biti isto onoliko šokantan, zaprepaščujući kao i de Sadeov original. Sastavili su čak priručni leksikon kako bi se čim dosljednije držali zadanih izraza.
Jedan od izvora podataka tijekom istraživanja, jer porijeklo mnogih riječi doista su morali istraživati, bila informatička baza starih francuskih rječnika Sveučilišta u Chicagu, gdje su našli i nekoliko njih iz 17. i 18. stoljeća. Znalo se događati da prijevod neke riječi ovisi o tome da li ju je de Sade napisao neutralno, koristi li je narator, izgovara li je muškarac ili žena. Najgore su se namučili s izrazom "branler", kojim se u slengu označavalo masturbiranje, kojim se dio Francuza služi dandanas. Mogli su prevesti kakvom varijantom poput "šamaranja majmuna", ali bi takvo što zvučalo neobično i čudno na jednoj strani Atlantika, dok bi "drkannje" drugu stranu podsjećalo na onu prvu. Pa su razmatrali "fapping", izraz nastao kao onomatopeja zvuka koji nastaje pri muškoj masturbaciji. Ni to im nije bilo sasvim u redu, "samozadovoljavanje" im je bilo previše pristojno.
Za "to frig" su shvatili da neće proći kod čitatelja premladih da bi se sjećali Sex Pistolsa i "Friggin' in the Riggin'". Testirali su svoje studente i doznali da ovi misle da "to frig" znači "to fuck", "jebati". Međutim, za tu riječ su se u konačnici ipak odlučili, računajući da sama po sebi najbliže ocrtava situaciju koju je de Sade imao na umu, a da će čitatelj slijediti takvu uporabu riječi kroz tekst. U konačnici, ako riječ zbog čitanja knjige izgubi na pomalo čudnom dojmu koji ostavlja, možda se opet vrati u uporabu.
