Do 1930. bijelci nisu imali pojma o što se sve nalazi na otoku Nova Gvineja. Nizozemska, Njemačka i Velika Britanija jesu kolonizirali dijelove otoka u 19. stoljeću, ali tek s dolaskom australskih tragača za zlatom shvatili su da je istočni dio otoka gusto naseljen domorocima. Tek u 1950-ima antropolozi su počeli sustavno proučavati stanovništvo, da bi otkrili nešto uznemirujuće. Pleme Fiore brojalo je 11.000 pripadnika, ali ih je svake godine umiralo po 200 od misteriozne bolesti. Urođenici su bolest zvali "kuru", što je značilo "drhtanje" i što je opisivalo razvoj simptoma. Prvo bi počeli imati problema s hodanjem, što bi dovelo do potpune kontrole nad udovima. Slijedilo bi nekontrolirano smijanje, uslijed čega su bolest običavali zvati i "smijajuća smrt".
Tijekom godine dana više se ne bi mogli ustati, nisu kontrolirali svoje tjelesne funkcije i slijedila je smrt. Mnogi članovi plemena smatrali su da je riječ o posljedici vradžbina. Ali ni zapadnim liječnicima i istraživačima pojava nije bila puno jasnija jer je bolest pogađala prvenstveno žene i djecu do osam godina starosti. U nekim selima mladih žena više uopće nije bilo, tako ni djece, i pripadnici plemena Fiore bili su potpuno svjesni da izumiru. "Očajnički su se nastojali spasiti", kazala je za NPR Shirley Lindenbaum, njujorška antropologinja koju je uredništvo radija NPR tražilo za komentar zato što je baš ona uspjela riješiti misterij. Prvo su eliminirali mogućnost da te ljude ubija kontaminacija kakvim agensom iz okoline.
Potom su pomislili da je riječ o genetski uvjetovanoj bolesti, pa su stali popisivati obiteljska stabla, što je od 1961. radila i Lindenbaum. Ona je prva primijetila da bolest ne može biti genetska, jer je pogađala žene i djecu istih društvenih slojeva, ali ne nužno i iz istih obitelji. Konačno je shvatila. Bolest je bila posljedica prakse na lokalnim pogrebima na kojima su Fiore jeli meso svojih pokojnika. Nije bila riječ o nikakvom uvrnutom umu kojem bi bili skloni, njihovo rezoniranje čak je bilo i vrlo logično. Smatrali su da nije u redu da svoje mrtve, koje su za života toliko voljeli i poštovali, nakon smrti zakapaju u zemlju, jer će ih tamo pojesti crvi, ili ostavljaju na stablima, jer će ih tamo pojesti strvinari.
Oni su ih zato jeli sami, računajući da tako postaju dio njih, pri čemu su vjerovali da su samo žene dovoljno moćne pojesti mozak u kojem je mogao prebivati i kakav zao duh kao posljedica smrti. Žene bi uklonile mozak iz lubanje, njime napunile bambusove cjevčice i skuhale ga. "Na taj način žene su postajale čuvarice opasnog dijela tijela tijekom opasne ceremonije", objasnila je Lindenbaum. A majke su malo toga davale i djeci, kćerima i sinovima prije nego što bi postali muškarci. "Kad bi dječaci počeli živjeti s odraslim muškarcima, majke im to više ne bi davale", kazala je Lindenbaum. Postalo je jasno da je riječ o bolesti čiji je uzročnik u mozgu, a nakon nekog vremena znanstvenici su utvrdili da nije riječ o nijednom poznatom mikroorganizmu; nikakav virus, bakterija ili gljivica.
Znanstvenici su ga nazvali "spori virus", jer je inkubacija bolesti znala potrajati i cijelo desetljeće. Čak je pala i Nobelova nagrada za to otkriće. No, onda se otkrilo da je riječ o vrlo neobičnom proteinu, dakle čak niti ne živom organizmu, koji naprosto iz probavnog sustava krvotokom stiže do neoruna na čijoj površini se prilijepi i vremenom na do danas neobjašnjeni način stane pretvarati ostale bjelančevine u iste kao što je on. Nazvali su ih "prioni". Ostalo je nepoznato zašto se takvi proteini i inače ne ponašaju tako, nego tek nakon što ih neki izvana ovako počinje manipulirati. I čemu uopće takvi proteini služe na površini neurona. Nature je nedavno objavio hipotezu da je njihova uloga zaštita na površini živčanih stanica.
U svakom slučaju, u narednim su desetljećima znanstvenici shvatili da prioni uzrokuju niz drugih bolesti poznatih odranije. Tako i Creutzfeldt-Jakobovu bolest, zatim bolest ludih krava, bolest ovaca scrapie i slično. Što se Forea tiče, nakon što su im liječnici objasnili u čemu je riječ, oni su prestali sa svojim tradicionalnim pogrebima. Unatoč tome, nastavili su umirati zbog jako duge inkubacije bolesti. Posljednja osoba među njima umrla je 2009., a liječnici su epidemiju proglasili završenom tek 2012. Lindenbaum je, pak, bila ona koja je utvrdila kako je do bolesti došlo. Negdje oko 1900. jedan pripadnik plemena sa sjevera otoka spontano je razvio taj protein u svom tijelu, što se događa izrazito rijetko, ali se ipak događa, te se bolest potom stala širiti prema jugu. Danas znanost o prionima zna jako puno, iako nema lijeka jer je prion vrlo otporan na kemijske, biološke i utjecaje vrućinom. No, neke terapije se pomalo naziru.
