Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća ekonomski i politički utjecaj kretao se od zapada prema istoku u obliku ekonomskih i političkih modela, širenja engleskog jezika i proširenja EU i NATO-a, piše analitičar Timothy Snyder za The Guardian.
U međuvremenu, neregulirani prostori američkog i europskoga kapitalizma otvorili su bogatim Rusima prostor bez podjele na istočnu i zapadnu geografiju, preko off-shore bankovnih računa, skrivenih tvrtki i anonimnih poslova, gdje se opralo bogatstvo ukradeno od ruskog naroda.
Djelomično i zbog tog razloga, utjecaj se 2010. godine počeo širiti od istoka prema zapadu, budući da je ruska politička fantastika probila granice Rusije.
Kapitalistička verzija politike neizbježnosti - tržište kao zamjena za politiku - stvara ekonomsku nejednakost i potkopava vjerovanje u napredak. Neizbježnost otvara put vječnosti, a demokracija u takvim uvjetima stvara oligarhiju. Oligarh koji vrti priču o poštenoj prošlosti, pa još uz pomoć fašističkih ideja, pruža lažnu zaštitu masama koje imaju problem. Vjera da tehnologija služi slobodi otvara mu put do spektakularnog uspjeha. Oligarh prelazi u pravu politiku iz svijeta fikcije i vlada tako da proizvodi krizu.
Iz fikcije na vlast
Tijekom prošlog desetljeća jedna takva osoba, Vladimir Putin, pratila je drugu takvu osobu - Donalda Trumpa. Za obojicu vrijedi da su od fikcije došli na vlast.
Nakon što su ovladali tehnikama politike vječnosti, ruski su čelnici počeli takvu politiku izvoziti da bi zaštitili sebe i svoje bogatstvo.
Već odavno nije bilo takvih izbora u kojima je fikcija omogućila prijenos vlasti od Borisa Jeljcina na Vladimira Putina. i to desetak godina nakon propasti SSSR-a.
Jeljcin je bio predsjednik Ruske Federacije zbog izbora koji su se dogodili kada je Rusija još bila u sklopu SSSR-a, u lipnju 1991. Oni koji su sudjelovali na tim izborima nisu izabrali predsjednika neovisne Rusije, jer takva država još nije postojala. Jeljcin je jednostavno ostao predsjednik nakon proglašenja ruske neovisnosti.
Raspadom Istočnog bloka u Europi, a zatim i SSSR-a, djelomično slobodni izbori generirali su hibridne sustave vlasti. U ostalim postkomunističkim državama brzo su slijedili slobodni i pošteni predsjednički i parlamentarni izbori, no Ruska federacija nije uspjela organizirati uvjete za izbore koji bi mogli potvrditi Jeljcina i pripremiti put za njegova nasljednika.
Tržišno gospodarstvo
Nekolicina bogatih oko Jeljcina, koje su nazvali 'oligarsima' željeli su upravljati demokracijom u njegovo ime i svoju korist. Kraj sovjetske planske ekonomije stvorio je žestoko otimanje za profitabilne industrije i resurse i nadahnute sheme arbitraže, brzo stvarajući novu klasu bogatih ljudi.
Divlja privatizacija nije baš bila ista stvar kao tržišno gospodarstvo, barem ne onako kako se to podrazumijeva na Zapadu.
Tržišta zahtijevaju vladavinu prava, što je bio najzahtjevniji aspekt post-sovjetskih transformacija. Amerikanci, uzevši vladavinu zakona zdravo za gotovo, mogli bi maštati da će tržišta stvoriti potrebne institucije. Kad je riječ o Rusiji - to je bila pogreška. Bilo je važno jesu li novoosnovane države uspostavile vladavinu zakona i, iznad svega, hoće li uspjeti u legalnoj tranziciji moći organizirati slobodne izbore.
Jeljcin je 1993. godine raspustio ruski parlament i poslao naoružane ljude protiv svojih zastupnika. Rekao je svojim zapadnim partnerima da je to potrebno zbog ubrzavanja 'tržišnih reformi', kako se taj proces nazvao u američkom tisku. Vidjeli su u napadu na parlament korak ka demokraciji.
Jeljcin je tada koristio sukob s parlamentom kao opravdanje za jačanje predsjedničkih ovlasti, da bi 1996. godine Jeljcinov tim lažirao izbore kojima je osvojio još jedan mandat.
Do 1999. Jeljcin je već bio vidno bolestan i često pijan, a pitanje nasljednika nužnost. Za njegovu smjenu trebali su izbori; iz perspektive oligarha, trebalo je upravljati i kontrolirati ishodom. Trebao je nasljednik koji bi Jeljcinovoj obitelji - u ovom slučaju misli se na njegove oligarhe, omogućio da ostanu živi i sačuvaju svoje bogatstvo.
Max Stierlitz
"Operacija nasljednik", zvala se akcija Kremlja - imala je dvije faze:
1. pronaći novog čovjeka koji nije iz uskog kruga Jeljcinovih suradnika, i
2. čovjeka koji će izmisliti problem koji se mora riješiti.
Da bi pronašao svog nasljednika, Jeljcin je organizirao istraživanje javnog mišljenja o omiljenim herojima u pop-kulturi. Rusi su odabrali svog heroja - bio je to Max Stierlitz, junak brojnih sovjetskih romana koji su adaptirani i u igrane filmove.
Fiktivni lik bio je sovjetski špijun u njemačkoj vojnoj obavještajnoj službi tijekom Drugog svjetskog rata - komunistički špijun u nacističkoj uniformi.
Naravno, njegov pandan pronađen je u Vladimiru Putinu koji je iza sebe imao besprijekornu karijeru KGB-ovog čovjeka u Vladimir Putin, koji je dio karijere proveo upravo u istočnonjemačkom Dresdenu - i od 1985. do 1990. radeći kao prevoditelj.
Radio je za Jeljcina u Moskvi od 1998. godine, uglavnom kao šef Savezne službe sigurnosti (FSB, bivši KGB). Kada je Jeljcin imenovan premijerom, Putin je još uvijek bio sasvim nepoznat široj javnosti i uživao je potporu samo 2% javnosti.
Stoga je došlo vrijeme da se stvori kriza koju bi samo on mogao riješiti.
U rujnu 1999. u ruskim gradovima eksplodirao je niz bombi, ubijajući stotine ruskih građana. Činilo se da su počinitelji FSB-ovi službenici. U gradu Rjazanu, na primjer, časnike FSB-a lokalne kolege su uhitili kao osumnjičene u bombardiranju.
Iako je u to vrijeme bilo lako moguće da je riječ o samoorganiziranom napadima tajnih službi, logična pitanja zasjenilo je val patriotizma koji je preplavio narod, a Putin je objavio rat onom dijelu Rusije koji se smatra odgovornim za bombaške napade.
Čečeni su krivi
Prst je uperen u Republiku Čečeniju na jugozapadu Rusije u regiji Kavkaza, koja je 1993. godine proglasila nezavisnost i ratovala s ruskom vojskom.
Unatoč svemu, nije bilo nikakvih dokaza da Čečeni imaju s napadima bilo kakve veze.s bombama.
Zahvaljujući objavi još jednog rata protiv Čečena, Putinova popularnost dosegla je već u studenom 45% . U prosincu je Jeljcin najavio ostavku i podržao Putina kao svog nasljednika.
Zahvaljujući neravnopravnoj televizijskoj pokrivenosti, manipulaciji u glasovanju i atmosferi terorizma i rata, Putin je osvojio apsolutnu većinu potrebnu za pobjedu na predsjedničkim izborima u ožujku 2000. godine.
Izračunima nezavisnih ruskih promatrača, Putinova Ujedinjena Rusija osvojila je oko 26% glasova. Nisu osvojili dovoljno glasova za kontrolu većine u parlamentu. Ruski i međunarodni promatrači kritizirali su neuravnoteženu medijsku pokrivenost i fizičku i digitalnu manipulaciju glasovima.
4. prosinca 2011. godine, od Rusa se tražilo da podrže Putinovu stranku kako bi dobila većinu u parlamentu. I tada se događa povijesni trenutak - Dmitrij Medvedev, tadašnji predsjednik i Putin, tada premijer, najavili su da će zamijeniti mjesta.
Dana 5. prosinca započeli su prosvjedi. 10. prosinca oko 50.000 ljudi okupilo se u Moskvi; 24. prosinca, brojka se povećala na 80.000. Rusi su se tijekom mjeseca okupili u 99 gradova, u najvećim prosvjedima u povijesti Ruske Federacije. Glavni slogan bio je - "Za slobodne izbore!"
Čarolija je ponovljena i tijekom predsjedničkih izbora u ožujku 2012. godine. Većinu je dobio Putin koji je trebao biti predsjednik nakon prvog kruga glasovanja. Ovaj put većina izbornih manipulacija bila je digitalna.
Dodano je desetine milijuna cyberglasova koji su Putinu donijeli izmišljenu većinu. U nekim okruzima Putin je osvajao glasove u okruglim brojevima što znači da su lokalni dužnosnici pedantno izvršavali naredbu središnjih vlasti.
Svi za Putina
U Čečeniji, Putin je dobio 99,8% glasačkih listića što vjerno oslikava kontrolu koju je nad izborima imao njegov saveznik, čečenski a slika vjerojatno odražavala ukupnu kontrolu koju je izvršio njegov saveznik Ramzan Kadirov.
Putin je dobio slične rezultate u mentalnim bolnicama i na drugim mjestima pod kontrolom države. U Novosibirsku prosvjednici su se žalili da je broj glasova iznosio 146% stanovništva. Još jednom, nezavisni ruski i međunarodni promatrači zabilježili su nepravilnosti. I još jednom, stranke krajnje desnice prihvatile su rezultate.
Dana 5. ožujka 2012. godine u Moskvi oko 25.000 ruskih građana prosvjedovalo je zbog falsificiranih predsjedničkih izbora.
Ako je Putin izabran za predsjednika 2000. kao misteriozni junak iz romana, vratio se 2012. godine kao osvetoljubivi razarač vladavine zakona. Njegov ulazak u predsjednički ured 2012. bio je, dakle, početak krize sukcesije.
Budući da je čovjek na vlasti bio čovjek koji je eliminirao budućnost, sadašnjost je morala postati vječna. Kremlj je 1999. i 2000. iskoristio Čečene kao glavne neprijatelje. No, sad su bili poraženi, Kadirov je postao važan kotač u Putinovom režimu, pa su se morali izmisliti novi neprijatelji.
Neki neustrašivi strani neprijatelj morao je biti povezan s prosvjednicima, kako bi oni, a ne sam Putin, mogli biti prikazani kao opasnost za rusku državnost. Radnje prosvjednika morale su se odvajati od vrlo pravog domaćeg problema koji je stvorio sam Putin ali je sve prikazao kao stranu prijetnju ruskoj suverenosti.
Politika vječnosti zahtijevala je stvaranje nerješivih problema a to je 2012. godine postala Europska Unija u suradnji s SAD-om koji žele uništiti Rusiju.
Zapad koji je i nekoć bio stalni neprijatelj Leonida Brežnjeva, sad se vratio: ali ovaj put dobio je još jedan predznak - seksualnu orijentaciju. Putinov omiljeni filozof, Ivan Iljin, opisao je demonstrante kao 'seksualno perverzne' pod čime ih je sve okarakterizirao kao homoseksualce.
Oni koji su željeli glasati na izborima 2011. i 2012. godine nisu bili ruski građani koji su željeli slijediti zakon, nego bezumni agenti globalne seksualne dekadencije čija su djelovanja ugrozila nedužni ruski nacionalni organizam.
Dana 6. prosinca 2011., dan nakon prvog prosvjeda u Moskvi, predsjednik Ruske Federacije, a zatim i Dmitrij Medvedev, ponovio je poruku da je vodeći prosvjednik bio "glupa, jadna ovca".
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov počeo je tvrditi kako je ruska vlada morala ustati protiv homoseksualnosti kako bi branila nevinost ruskog društva.
Homoseksualni lobby
Povjerenik Putina, Vladimir Jakunjin, razvio je sliku ovce u teoriju geopolitike. Prema Jakunjinu, Rusija je vječno suočena s urotama neprijatelja, koji su joj kontrolirali tijek povijesti.
Ova globalna skupina objavila je homoseksualnu propagandu diljem svijeta kako bi smanjila stope nataliteta u Rusiji i time zadržala premoć Zapada. Širenje homoseksualnih prava bila je namjerna politika koja je usmjeravala pretvaranje Rusa u "stado" kojim su lako manipulirali globalni majstori kapitalizma.
U rujnu 2013. ruski je diplomat ponovio ovaj argument na konferenciji o ljudskim pravima u Kini. Gay prava nisu bila ništa više od odabranog oružja globalne neoliberalne zavjere, koja je trebala pripremiti virtuozna, tradicionalna društva poput Rusije i Kine za eksploataciju.
Predsjednik Putin je otišao i korak dalje na globalnom summitu u Tverskoj oblasti nekoliko dana kasnije, uspoređujući istospolna partnerstva sa sotonizmom.
Prozvao je borbu za homoseksualna prava zapadnim modelom koji "otvara izravan put degradaciji i primitivizmu, što rezultira dubokom demografskom i moralnom krizom".
Ruski parlament je do tada usvojio zakon "u cilju zaštite djece od podataka koji zagovaraju poricanje tradicionalnih obiteljskih vrijednosti ".
Ljudska seksualnost je neiscrpna sirovina za proizvodnju napetosti u društvu. Svrha antigay kampanje bila je pretvoriti zahtjeve za demokracijom u nejasnu prijetnju ruskoj nevinosti po formuli: glasovanje = zapad = sodomija.
Doista, bilo bi najbolje da ne govorimo o stvarnim prijetnjama, budući da rasprava o stvarnim neprijateljima otkriva stvarne slabosti. Zapad je izabran kao neprijatelj upravo zato što nije predstavljalo nikakvu prijetnju Rusiji. Za razliku od Kine, EU nije imala vojsku i dugu granicu s Rusijom. SAD su imale vojsku, ali su povukle veliku većinu svojih snaga s europskog kontinenta: od oko 300.000 1991. godine do oko 60.000 u 2012.
Rusija je dopuštala američkim zrakoplovima da lete kroz ruski zračni prostor kako bi opskrbili američke snage u Afganistanu. Nijedan zapadni političar nije se bojao invazije Rusije 2011. ili 2012. U 2012, američki čelnici vjerovali su da su slijedi smirivanje odnosa.
Nema sumnje da ruska država i dalje može opstajati zahvaljujući hitnim i selektivnim ratovima protiv izmišljenih neprijatelja. Količina tjeskobe stvorena nedostatkom sukcesije vlasti može se projicirati u inozemstvo, stvarajući nove neprijatelje.
Ako već Rusija ne može postati Zapad, neka Zapad postane Rusija. Ako se nedostaci američke demokracije mogu iskoristiti da se u SAD-u glasa za ruskog klijenta, tada bi Putin mogao dokazati da svijet izvan Rusije nije ništa bolji od same Rusije. Kad bi se EU i SAD raspali za njegova mandata, mogao bi stvoriti iluziju vlastite vječnosti, piše The Guardian.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
ali idalje ima puno sirotinje u rusiji