Ruski predsjednik Vladimir Putin na nedjeljnim je izborima za još jedan mandat postigao sve što je planirao, nitko zapravo nije ni gajio iluzije da će biti ikako drugačije. Osvojio je 77 posto glasova uz visoku izlaznost od 68 posto, što je značilo da je za njega glasalo nešto više od polovice apsolutno svih upisanih u biračke spiskove. Usto su drugo i trećeplasirani kandidati opozicije s kojom Putin nema posebnih problema – Pavel Grudinin iz KP dobio je 12 posto, ultranacionalist Vladimir Žirinovski sedam posto.
Putin u posljednji šestogodišnji mandat ulazi glatko kao nezavisni kandidat, no tek sad doista počinje jedna od najvažnijih utakmica njegove vladavine koja će, kad mu mandat istekne, trajati već četvrt stoljeća. "Putin 4.0" ruskog predsjednika čini, još daleko iz doba monarha, državnikom s drugim najduljim stažom u Rusiji odmah iza Staljina. I onda se postavlja pitanje; kako će Putin provesti tih posljednjih šest godina, što će mu biti glavni ciljevi?
Od raspada SSSR-a, on je treći predsjednik, no prva državnička funkcija bila mu je premijerska, od 1999. do 2000. Slijedilo je razdoblje u kojem je na nafti pokrpao ogromnu zemlju koju je Boris Jeljcin ostavio u političkom, društvenom, svakom zamislivom kaosu. Njegov dogovor s Rusima je bio da oni njemu ostave da ih iščupa iz siromaštva, a oni da se ne miješaju u politiku. Tako je i bilo.
Danas Rusija nije demokracija u smislu zapadnog društva, koliko je zemlja s autoritarnom vlasti koja na izborima traži potvrdu legitimiteta da tako i nastavi. Nije takav stil baš neviđen i na Zapadu, ali u Rusiji funkcionira ovako dugo zato što je Putin doista podigao životni standard Rusa, bankrotiranu državu je učinio bogatom deviznim rezervama, skoro iz krhotina je podigao nekoć moćnu sovjetsku vojnu silu.
Bio je svjestan da nije samo politička opozicija ono što ga može svrgnuti s vlasti nego i supermoćni tajkuni, pa je i jedne i druge na sceni oblikovao prema vlastitim planovima. Ponovno vraćanje Rusije na razinu svjetske sile imalo je cijenu u nizu konflikata; Gruzija, proxy rat u Ukrajini, sukob oko Krima i pripojenje, pa nova čelična granica s baltičkim republikama, rat u Siriji također je dio te priče.
Možda slučajno, možda i ne, tijekom "tandemske vladavine" Dmitrija Medvedeva kao predsjednika i Vladimira Putina kao premijera, kako bi si Putin omogućio ustavom nužnu pauzu u predsjednikovanju kako bi se opet mogao kandidirati, dogodila se vojna intervencija na Libiju 2011. nakon čega je Moskva rekla da to "više nikad neće dopustiti". Danas je Rusija u sukobu većeg ili manjeg intenziteta sa skoro svima na Zapadu.
Najnoviji u nizu je diplomatski udar Velike Britanije nakon nedavnog atentata bojnim otrovom na razmijenjenog špijuna Sergeja Skripala, a osim Ukrajine, Sirije i Kavkaza, općeniti je dojam da novi potpuni sukob na terenu može uslijediti bilo gdje. Zasad je sa svih strana bilo dovoljno razuma da to ne bude baš Balkan. Ili da se u Siriji direktno pobiju ruske i američke vojske.
Unutar Rusije mnoštvo neformalnih ili poluformalnih odnosa nisu se mogli drugačije uređivati nego kroz korupciju, sukobe nekad i izvan službenih struktura vlasti ili ekonomije. Općeniti je dojam posljednjih dana na Zapadu da će Vladimir Putin u posljednjih šest godina vlasti održavati svoje strukture moći, ono što je u Rusiji već postigao. Pa makar to bila i "pozitivna stagnacija" u ekonomskom smislu. No, to ipak nije glavna stvar.
Glavnu stvar, dok su se još čekali prvi preliminarni rezultati izbora u Rusiji, za Guardian je rekao ruski novinar Konstantin Gaaze. "Bit će to nastojanje da pronađe način za takav transfer vlasti kojim će osigurati sigurnost sebi i povećem broju ljudi koji ga okružuje", kazao je. Još je primijetio i to da će takav pristup biti puno jednostavniji od traženja načina da svoju vladavinu produlji do kraja života.
Nije nemoguće niti ono drugo, da Putin, nakon što sa 71 godinom života dovrši svoj četvrti mandat, opet pronađe nekoga tko bi mu "pričuvao" predsjednikovanje dok on pauzira kao što je bio slučaj s Medvedevim. Medvedev jest, tako kažu, Putina tih godina oslovljavao s "vi", Putin njega s "ti", ali niti između njih nije sve išlo sasvim glatko.
Usto, Putin bi pravo na novi predsjednički mandat dobio kad bi imao već 77 godina, mandat bi mu istekao kad bi imao 83, što nije baš elegantno, a bilo kakav ustavni inženjering značio bi točno onakav potez kakav Putin nikada nije volio, kojim bi bokove širom otvorio svim mogućim napadima kao neoborivi materijalni dokaz da je režim sve samo ne demokratski... Zato je najbolje da si Putin pronađe nasljednika, kao što je Jeljcin za nasljednika 1999. izabrao njega.
S tom razlikom što će Putin sad nastojati ostaviti snažnu i stabilnu silu čovjeku iza sebe, kojega, nije isključeno niti to, neće ostaviti baš bez nadzora. Putin, međutim, ni u tom slučaju neće imati jednostavan zadatak. Nikakvog imena nema, što je logično, pa i poželjno, ali to znači i da sva sila onih oko Putina koji ili su svjesni sposobnosti ili svoje moći ili su naprosto ambiciozni, za sebe smatra da bi možda baš on mogao ili čak i trebao biti taj.
A to znači dvorske bitke u dobu kad cijene nafte istina jesu na razinama s kojih Putin Rusiju može voditi dalje kako je vodio, ali i u kojem one mogu pasti ispod određenih razina. U igri nije samo budućnost Rusije u kakvu je Putin uložio svoj život, nego i fizički opstanak i njega i svih onih u strukturama moći na kojima je takvu silu podigao. Što znači da je, što se Putina tiče, ulog takav da viši ne može biti.
