Otkako je Donald Trump postao američki predsjednik prije nešto više od jedne godine, odnosi SAD-a s EU sveli su se po težini na tek nešto malo više od usputnog razmišljanja. Foreign Policy je temu globalnog trgovinskog rata što ga je Trump najavio, a sad i pokreće, otvorio činjenicom da su Trumpovi pogledi prema EU negativni već godinama. Dotle da se još i tijekom predsjedničke kampanje nije suzdržavao od izraza poput onoga da je EU nastala kako bi „potukla SAD na prostoru zarađivanja novca“.
Pa kad se to zna, onda je jasno i zašto je Ttrump otvoreno podržavao Nigela Faragea, krajnjeg britanskog populističkog desničara čija je protuimigrantska, protuestablišmentska stranka UKIP djelovala u Velikoj Britaniji, pa i unutar EU-a, poput Trumpovog štićenika još od kraja 2016. Sve je to bilo jasno tijekom cijele 2017., no tek sada je postalo jasno i na koji način će se takva Trumpova politika odraziti na njegovu konkretnu politiku.
Trump je posljednjih dana pokrenuo rat s EU na dvije fronte. Isprva se činilo da će Trumpova politika prema EU biti naprosto prirode bezopasnog popuštanja. Trump bi sada trebao imenovati novog veleposlanika za EU, neka imena se vrte, ali baš nitko u Bijeloj kući ne pokazuje nikakve znakove da bi to išao mijenjati.
U dokumentima se EU jedva spominje, u Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji odnosi između SAD-a i EU-a spominju se samo jednom, i to tako da se „osiguravaju pošteni i recipročni trgovinski odnosi“, kao i da se „eliminiraju prepreke razvoju“. Pa i kad je nedavno Rex Tillerson govorio o Europi, EU jedva da je spomenuo, unatoč tome što je riječ o trgovinskom partneru SAD-a koji s tom zemljom ima razmjenu vrijednu nebrojene milijarde dolara.
Odjednom, Trump je objavio da će uvesti carine na uvoz čelika od 25 posto i 10 posto na uvoz aluminija. Kako SAD čelik i aluminij uvozi iz nekoliko zemalja diljem svijeta, ovaj potez nije usmjeren isključivo na EU, ali to nimalo nije ublažilo šok kod političara iz EU-a, a isto tako čak i kod mnogih Trumpovih savjetnika i suradnika, zbog ovakve ekonomske protekcionističke politike. EU ima 509 milijuna stanovnika i BDP od 21.000 milijardi dolara. SAD ima 324 milijuna stanovnika i BDP od 19.000 milijardi dolara.
EU je prošle godine izvezao u SAD robu u vrijednosti 512 milijardi dolara, SAD u EU 452 milijarde dolara, ukupno to je skoro 1000 milijardi dolara. Koliko god SAD ima deficit s EU ovakvi odnosi znače da jedni bez drugih ne mogu, pa bi za očekivati bilo da u ovakvim protekcionističkim mjerama Trump osigura za EU izuzetak od carinskog udara. A on to nije učinio. Istodobno Trump to jest najavio da će to učiniti za Kanadu i Meksiko.
Odatle konačan zaključak da je nedvosmisleno riječ o Trumpovom otvaranju ekonomskog rata protiv EU-a. Superdržavni službenici EU-a reagirali su iznenađujuće brzo i odgovorili da će EU provesti vlastite protumjere na takvu Trumpovu politiku. A to onda nije sjelo Trumpu, koji kao da je ostao iznenađen takvim odgovorom: „Ako EU želi još i više povećati svoje ionako visoke tarife i prepreke za američke kompanije koje posluju u Europi, mi ćemo naprosto uvesti poreze na njihove automobile koji neometano ulaze u SAD.“
Trgovina nije i jedino područje na kojem Trumpova administracija direktno izaziva EU. Trump i njegovi ljudi zauzeli su i direktno neprijateljski stav prema namjerama EU-a da ojača vojnu suradnju svojih članica, pa i diljem kontinenta. Takva Trumpova reakcija duboko je neprincipijelna jer upravo je on bio onaj koji je tijekom cijele 2017. godine uporno kritizirao EU zbog premalih izdvajanja za vojsku, za što je onda tvrdio da pada na leđa SAD-a.
Istini za volju, još od Tonyja Blaira i Jacquesa Chiraca te njihovog potpisivanja deklaracije iz 1998. u Saint-Malou kojim se predviđa stvaranje vlastite europske vojske, takvu politiku kritizirali su i Clinton i Bush i Obama, argumentirajući to time da nije potrebno stvarati paralelni NATO.
No, vremenom su u Washingtonu i najveći skeptici prema takvom planu EU-a shvatili da ambicije Europljana niti su nešto prevelike, odnosno ne idu prema stvaranju europske vojske u pravom smislu, a usto se ispostavilo i da bi vojno povezivanje članica EU-a koristilo i EU-u i NATO-u. Trumpov pristup tom pitanju stoga ispada i potpuno pogrešan i štetan. Bilo da je riječ o trgovinskim politikama ili o politikama o sigurnosti i vojnoj suradnji, SAD-u je naprosto neophodna snažna, čvrsta i sposobna Europa koja će blisko surađivati sa SAD-om.
Posebno u vremenu kad se i EU i SAD, pa i cijeli europski kontinent, suočavaju nepreglednim nizom problema koji su posljedica ruskih nastojanja da destabilizira zapadne demokracije, da destabilizira Bliski istok, da zaustavi procese uvođenja ekonomije 21. stoljeća. U takvom svijetu Donald Trump kreće u otvoreni trgovinski rat s EU-om.
