Petróleos de Venezuela ili PDVSA naftna je kompanija u državnom vlasništvu zemlje koja trenutno nema ništa - osim nafte. PDVSA ima jednog neprijatelja, a to je ribar Esteban Sánchez iz zaljeva Amuay, gdje se nalazi i jedna od najvećih naftnih rafinerija na svijetu.
- Kompanija me mrzi, ali nema veze, ja ću im stati na kraj - kaže Sánchez za The New York Times. Protiv zastarjele mašinerije rafinerije, manjka zakona i nebrige države bori se već godinama i iako tu bitku gubi, Sánchez je i dalje optimist.
Ostarjeli ribar i njegova obitelj već generacijama na sjeveru Venezuele žive od izlova ribe, rakova i školjaka. Dio zadrže za sebe, a veći dio preprodaju restoranima i tržnicama u unutrašnjosti. No njihovu ionako skromnu egzistenciju dodatno ugrožava neodgovorno poslovanje rafinerije i PDVSA.
U protekla je tri desetljeća rafinerija desetak puta 'ispustila' toksične spojeve i sirovu naftu te time ugrozila preživljavanje stotina malenih sela i zaseoka duž obale.
- Prošlog se listopada razlila nafta i mjesec dana je zaprljano more izbacivalo samo mrtve ribe i pelikane. Nisu se ispričali, nisu niti počistili - kaže Sánchez i napominje da kako vrijeme prolazi tako bomba ispred njihovog praga sve više raste.
- Sve je više nesreća i grešaka jer je sve manje novca i zaposlenih. Katastrofa nam ne gine - kaže Estebanov nećak Francisco Sánchez i kaže kako usprkos blizini rafinerije oni nisu povezani na plinovod jer nema novca za održavanje.
Svi u selima su se, kaže Francisco, naviknuli na ponižavanje od strane rafinerije i države, ali ne i 70-godišnji Esteban.
- Poštujem njihovu ekonomsku važnost ali ne i način na koji rade posao. Mi nismo egoisti, znamo koliko je važna nafta ali važni smo i mi - kaže Esteban Sánchez koji je bitku započeo 1996. kada je prvi puta podnio žalbu nakon izlijevanja nafte u ocean zaljeva. Tada je još, kaže, postojao ribarski lobi i ljudi su bili bijesni i ujedinjeni. On je bio predstavnik ribara iz zaljeva.
No, prije desetljeća se sustav raspao jer su predstavnici odlučili podržati ideju tadašnjeg predsjednika Huga Cháveza kako bi se stvorio sistem komunalnih vijeća koja bi nadzirala lokalne projekte. Jedino je Sánchez održao svoju grupu živom i to bez ikakvog novca od države. Bio je, naime, svjestan daje to jedina platforma preko koje može voditi borbu protiv PDVSA.
No bio je sam. Tvrdio je kako je država 'kupila' ostala vijeća time što im je dala brodice i opremu za ribolov, a za to vrijeme se svi prave da ne vide da se rafinerija raspada.
- On ne govori stvari na pravi način - kaže o nekadašnjem kolegi Adrian Cosi i nadodaje kako 'Esteban ne zna birati bitke'. S time se do neke mjere slaže i njegov nećak Francisco koji je glasnogovornik 'novih' vijeća iz regije.
- On ode predaleko. Svakako je lice otpora no treba znati kada stati - kaže Francisco koji u isto vrijeme ne skriva svoje divljenje prema predsjedniku Maduru koji je, kaže, 'puno pomogao vijeću'.
- Ako se ljudi ne bore zajedno, teško je pobijediti. Da su složni mogi bi dobiti novu infrastrukturu u selu, cestu i struju - kaže umirovljeni sveučilišni profesor Elio Cuauro koji živi u zaljevu.
Dva desetljeće borbe protiv sistema Esteban drži u svojoj šareno oslikanoj betonskoj kućici blizu mora, a svi su papiri utrpani u dva kofera. Ponosno ih rasprostire ispred svakog novinara koji ga posjeti.
- Zato me kompanija ne voli - kaže ribar koji je čak 2013. od ambasade Kanade dobio certifikat kao priznanje njegovog dugotrajnog rada u obranu okoliša i ljudskih prava.
Svoju skromnu zaradu od ribe, onda kada je uopće ima, Sánchez troši kako bi se pola dana vozio do grada Coro gdje posjećuje odvjetnika i vrijedno ulaže žalbu za žalbom.
Prima ga odvjetnik kojem glazba trešti sa računala i koji ne diže glavu od igrice na mobitelu kako bi pogledao svog klijenta. On u njegov cilj, evidentno, baš i ne vjeruje.
Starac iz ureda izlazi zadovoljan jer mu je odvjetnik posvetio više pažnje no inače.
