Kuc-kuc! “Oprostite, prekidam vas u nečemu važnom?” “Niti govora. Pa ja radim za vladu!” (Ron Swanson u TV seriji “Parks and Recreations”)
Skepsa prema svrhovitosti i efikasnosti u aktivnostima države je univerzalna. Odavna je ušla u scenarije TV serija, viceve i razgovore u kavanama. Dio državnih aktivnosti doista nema veze s općim dobrom. Sam je sebi svrha (služi primarno onima koji rade u državnom sektoru) ili služi užim interesnim skupinama koje uspijevaju zakone i državna tijela staviti u funkciju svojih interesa. Primjer prvoga je birokrat koji samo premeće papire (nikako ne i liječnik ili teta u vrtiću), a primjer drugoga odvjetnička ili bilježnička komora koja uspije strogo regulirati pristup tržištu i propisati minimalne cijene svojih usluga.
Ako takva ponašanja države i paradržavnih institucija ne koriste većini građana, kako je moguće da opstaju i često se s vremenom šire? Ovaj tekst nudi pet objašnjenja i tumači spori hod tržišne liberalizacije u Hrvatskoj.
Objašnjenje br. 1: naslijeđe
Austro-ugarska je u svoje vrijeme bila administrativno uređena, ali vrlo birokratizirana država. Nakon kratke pauze došao je socijalizam. Sami komunisti su taj sustav ubrzo počeli zvati “birokratskim”, naglašavajući da se njihova vizija ne može ostvariti jer se “proizvodne snage i proizvodni odnosi” nalaze u zagrljaju birokracije. U ratnom i poratnom kaosu nakon 1990. program tržišne liberalizacije i deregulacije nikad nije ni osmišljen ni proveden. Većina starih zakona nastavila je vrijediti, a većina institucija funkcionirati kao i prije. Obvezno članstvo u komorama i izvanredno skupa (na stranu što je obvezna) RTV pretplata samo su simboli dugog kontinuiteta birokratskih i slabo nadziranih institucija.
Objašnjenje br. 2: slaba država i podložnost interesima užih skupina
Slabe ili pale države nemaju unutarnje političke i stručne kapacitete za procjene što je opće dobro ili interes većine, ni za izgradnju jakih većina radi široke demokratske potpore javnim politikama. Takve su države podložne ad hoc političkim akcijama bez snažnih dugoročnih učinaka. Podložne su i djelovanju interesnih skupina koje usmjeravaju državni aparat prema načelu “tko jači, taj kvači”, bez temeljitih provjera i traženja ravnoteža većeg broja uključenih strana.
Objašnjenje br. 3: dominantne ideje i ideologije
Slaboj državi, interesnim skupinama i partitokraciji u interesu je status quo - da na vlast nikad ne dođe reformska vlada koja bi provela sustavnu tržišnu liberalizaciju. Spontana interesna koalicija velikim dijelom vezana uz javni sektor (što ne znači da je cijeli državni sektor u toj spontanoj koaliciji) uspjela je nametnuti ideju o bauku neoliberalizma koji kruži Hrvatskom i Europom ne bi li se prikrilo da je stvarna Hrvatska ostala dominantno državna ekonomija uhvaćena u kolo političke i druge korupcije. U takvim uvjetima, većina zalaganja za privatizacije, liberalizacije, deregulacije i slična rješenja demonizirana je zbog navodne suprotnosti nacionalnom interesu - označeno je kao tržišno-fundamentalističko i, shodno tome, navodno opasno po društvenu koheziju.
Objašnjenje br. 4: politički ortaci
Dvije dominantne stranke su nakon 1990. odredile političko natjecanje kao natjecanje za javne resurse – kontrolu nad proračunima (koji obuhvaćaju gotovo pola BDP-a) i, ne manje važno, kontrolu nad državnim poduzećima i imovinom. Nije se radilo o nužnoj kontroli nad resursima s ciljem provedbe politika sukladnih nekom javnom interesu, kao što je slučaj u državama razvijene demokracije. Riječ je o kontroli čiji je prvenstveni cilj bio osigurati privilegije za ljude pri vlasti, tipično za diktature i nerazvijene demokracije. U to se opetovano uvjeravamo sa svakim novim izbornim ciklusom, kad se za čelnike najsloženijih državnih poduzeća ne imenuju vodeći profesionalci u tim granama, nego čelnici partijskih podružnica i drugi ljudi bliski onima na vlasti bez obzira na stručne reference. U takvom društvu tržišna liberalizacija, razvoj tržišta i deregulacija su koncepti koji se ili nalaze potpuno izvan fokusa političkog djelovanja ili su u neposrednoj opreci prema njemu. Liberalizacijski projekti koji su u takvim uvjetima povremeno provođeni izvedeni su pod vanjskim pritiskom, u nuždi, nekad zbog MMF-a, a danas zbog EU, odnosno Europske komisije, ili kad bi u proračunu ponestalo novca.
Objašnjenje br. 5: objektivni problemi s ocjenom što je višak regulacije
Svaka tržišna liberalizacija, odnosno deregulacija ne može se proglasiti pametnom apriori. Nikome pametnom ne bi pala na pamet potpuna deregulacija usluga liječnika, kocke, lijekova ili opijata. Neka zanimanja pa i procese proizvodnje i distribucije roba ili usluga treba nadzirati i licencirati. Društvo ne može dopustiti da građanima koji nemaju kompetencije za procjenu kvalitete usluge, osobito kad su u potrebi, novac mame šarlatani (iako to nikad nije moguće potpuno spriječiti pa je individualna odgovornost u tom pogledu nezamjenjiva). Ukratko, potrebno je mnogo znanja, vremena i truda da se za svako područje regulacije rade stalne analize i procjene učinaka ne bi li se ustanovile optimalne javne politike. To su politike koje na razložan način kombiniraju slobodu formiranja cijena i tržišno natjecanje na dobrobit potrošača s jedne strane i licence, nadzor ili izravnu kontrolu proizvodnje s druge strane, ako otvoreno tržišno natjecanje ne daje društveno zadovoljavajući rezultat. Međutim, u Hrvatskoj se nikad nije stiglo do tako fine razine podešavanja propisa. Ranije opisane cementne političko-ideološke barijere spriječile su afirmaciju stručnih analiza i razložnu javnu raspravu radi artikulacije javnog interesa te odredile generalni hod ove zemlje prema statusu najrigidnije reguliranog gospodarstva u Europskoj uniji. I to je jedno od važnih objašnjenja hrvatskih gospodarskih neuspjeha.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
