Mi smo - rekao je u prošlom broju Expressa Radimir Čačić - 2005. godine bili dva posto iznad novih članica Europske unije, a sad smo 15 posto ispod njih. Mi smo zemlja propuštenih šansi. Kad god imamo šansu uhvatiti bika za rogove, to nikad ne učinimo. To je naša tragedija...
Hrvatski su premijeri uglavnom propuštali prilike za provođenje reformi. Oni se uglavnom drže istraživanja o rejtingu, a visok je rejting teško spojiv s provođenjem promjena. Njihova bit svodi se na racionalizaciju. To znači: više rada, manje "luftbremzanja"; više radnih, manje kradnih mjesta (ili uhljebničkih, što dođe na isto), više plaćanja za stvarno izvršene usluge, manje socijalnih ili pseudosocijalnih transfera.
Za smišljanje koncepta reformi uopće nije potrebna velika pamet, otkrivanje "tople vode". Već bi elementarne higijenske mjere bile ljekovite. Linićeva famozna fiskalizacija, koja ne predstavlja reformu, osobito ne strukturnu reformu, uvela je disciplinu u popunjavanje državnog proračuna, koji se nakon tog poteza puni neusporedivo bolje nego do tada. A sjećamo se koliko je muka Linić imao s tim i koliko je otpora morao savladati!
Prije dvadesetak godina ministar turizma uveo je rigorozne mjere kontrole čistoće u zahodima, i svi su mu se smijali. Cijela je zemlja tvrdila da je riječ o "klošemerlijadi" (prema čuvenom satiričkom romanu koji govori o natezanju vlasti o gradnji javnog zahoda), no ta je mjera trajno podignula higijensku razinu naših ugostiteljskih objekata... U prošlom je broju Expressa dr. Ivan Koprić naveo, en passant, sjajnu mjeru koja je na snazi u Engleskoj.
Sve transakcije lokalnih proračuna veće od 500 funti (to je manje od 5000 kuna) u kratkom roku idu na internet, s preciznim specifikacijama: John Smith dobio je 200 funti za pokrivanje krova, plus 30 funti za porez, i tako dalje i tako dalje... I onda svi mogu vidjeti je li Smith napravio krov, a poreznici mogu vidjeti je li platio porez. Zašto tako javni ne bi bili i računi Marka Markovića iz neke hrvatske općine ili grada?
Na primjer: "Milan Bandić u Beču kupio špic papak cipele Louis Vuitton, komada 1, trošak na teret Grada, cijena 3000 eura". Ili: "Gradonačelnik Paga, grada s 3800 ljudi, kupio "pilu" od 435.360 kuna...
" Pa već bi ta mjera učinila Hrvatsku vidljivo boljom zemljom. A zamislimo da sve transakcije državnog proračuna, koje ne spadaju u tajnu, budu dostupne na internetu!? Tu ne bi trebalo revizije. Svi bi građani gledali tko mulja, i služili kao revizija, puno bolja od one državne od koje 27 godina nitko nije vidio osobite koristi.
Digitalizacija svih administrativnih poslova koji mogu biti digitalizirani također nije reforma, nego ultimativni zahtjev vremena. Kao i informatizacija školstva. Kod nas je značaj svih vrsta znanja dramatično podcijenjen: profesor dr Boris Podobnik upozorio je nedavno na primjer Singapura, eksplozivno rastuće ekonomije, čiji ministri imaju doktorate najvažnijih američkih sveučilišta, ne završavaju Promet ili naknadno policijsku akademiju.
Znanje, etika, disciplina - to su resursi o kojima je kod nas malo tko u državnoj upravi dosad govorio. Sva ova znanja trebala bi, pak, biti dio građanskog odgoja, kojemu se pola naše konzervativne scene odupire rukama i nogama. Jadranki Kosor smijala se cijela zemlja kad je promovirala štednju na vodi i tonerima. No, ta je mjera državi uštedjela deset milijuna kuna. Naredna ju je vlada, Milanovićeva, stavila ad acta a dosad smo na njoj mogli uštedjeti desetke milijuna...
Hrvatska tako prezire sve što je malo, sitno, štedljivo, racionalno. Mi smo iz razdoblja titoizma povukli naviku da se osjećamo kao sila ili pak "velesila" (koliko puta čujemo taj termin od sportskih komentatora, npr, mi smo "velesila u ženskom bacanju koplja ili kladiva" dok smo u vojnom pogledu "regionalna sila") ali svi zaboravljaju da je Tito samo od Amerike - kako pokazuje jedan doktorat - iz geopolitičkih razloga dobio preko stotinu milijardi dolara nepovratne pomoći, jer je Jugoslavija služila kao izlog popularnih slatkiša svim zemljama koje se odreknu Moskve, a mi ne dobivamo badava ama baš ništa.
Danas više ništa nije džabe ni u stare babe! Moramo plaćati energente, oružje, avione, tvornice. Stari je režim, s druge strane, opsesivno fiksiran na neovisnost, mahnito razvijao industrije i gdje je bilo svrhe i smisla i gdje ga nije bilo. Današnji režim pak industrije uništava - podjednako neselektivno - oslanjajući se vremenom sve više i sve riskantnije na turizam, što je neopisivo opasno.
Ukoliko bi hrvatski ministar turizma Al Bagdadi (čije su nam "mjere" na Mediteranu dovele masu gostiju) odlučio upropastiti jednu sezonu, Hrvatska bi to platila dodatnim egzodusom mladih iz zemlje, ali ukoliko bi se turizmu dogodio trajniji poremećaj, imali bismo posla s kataklizmom... Treba li nam to?
Mi smo kao zemlja upali u ono što su ekonomski teoretičari od Adama Smitha nadalje opisivali kao "prokletstvo resursa" - zemlje koje imaju resurse u načelu zanemaruju vrijednost rada, a rad je najvažniji izvor bogatstva naroda. Uostalom, pogledajmo Njemačku, Japan, Austriju - i s druge strane, Kubu, Jamajku, Maldive. Posve je jasno da zemlja turističke monokulture nema blistavu budućnost, osim, dakako, ako niste hotelijer ili vlasnik apartmana... Koje bi još bile razumne sitne mjere?
Nastavak na sljedećoj stranici...
