Posljednjih godina mnoge su zdravstvene i zajednice za psihološku pomoć osudile reparativnu terapiju, koja je čak zabranjena u više američkih država. Ali 'stručnjaci' koji provode ovu kontroverznu metodu 'liječenja' i dalje obećaju pacijentima da je moguće promijeniti seksualnu orijentaciju pomoću terapije.
Ovaj put, sud bi trebao odrediti je li to obećanje lažno ili ne, jer će porota u New Jerseyju donijeti odluku na temelju slučaja četvorice mladića i dvoje roditelja koji su optužili reparativnu terapiju da je lažna. Optužnica protiv 'Židova koji nude nove alternative liječenja', tj. JONAH-a, podignuta je još 2012. godine te je prva ove vrste u povijesti. Tužitelji tvrde da su prevareni jer im je rečeno da će tijekom savjetovanja biti izliječeni od homoseksualnosti.
Jedan od najpoznatijih kritičara reparativne terapije (poznate i kao konverzijska terapija), psihijatar i psihoanalitičar Jack Drescher iz New Yorka, prvi put je čuo za takvo liječenje 1980-ih godina, na početku karijere. Dolazili su mu homoseksualni muškarci koji su prepričavali iskustva s tim liječenjem s tugom, ljutnjom i sramom. Niti jedan od tih muškaraca nije bio 'izliječen' nakon terapije.
1990-ih godina reparativna terapija je doživjela svojevrsnu renesansu među vjerskim zajednicama, te su se priče o njoj počele pojavljivati u medijima. Većina psihijatara i psihologa smatrala je da nema nikakve štete u ovim terapijama, budući da se baziraju na razgovoru. No Drescher nije dijelio njihov stav, nego je počeo pisati profesionalne kritike terapije.
Prvi rad mu je objavljen 1995. godine u biltenu Društva njujorških psihijatara, istom društvu koje je 1973. godine objavilo da homoseksualnost nije psihički poremećaj. Isto tako, navedeno društvo je tek 2009. godine javno objavilo da je reparativna terapija (lijek za problem koji nije postojao) neučinkovita i potencijalno opasna.
Svi imaju pravo živjeti živote koje sami odaberu, ali ne i naštetiti svojem zdravlju
Inače Drescher, koji nimalo ne skriva svoju homoseksualnost, tvrdi da se i sam poslovno susretao s predrasudama zbog svoje seksualne prijentacije, pogotovo na početku karijere. Iako je danas stanje puno bolje, napominje da to nije slučaj u cijelom SAD-u, prenosi Huffington Post.
On osobno predstojeće suđenje smatra izrazito značajnim, budući da se ono usredotočuje na potrošačku prevaru. Ako tužioci dobiju slučaj, bila bi to pljuska svima koji još provode ovu vrst terapije, ali bi i potencijalne pacijente mogla odvratiti od pokušaja 'liječenja'.
I dok neki zagovornici terapije ističu da bi svi koji osjećaju privlačnost prema istom spolu trebali imati mogućnost savjetovanja kako bi mogli živjeti živote koje odaberu, Drescher napominje da ovlašteni profesionalci, a još manje samoprozvani savjetnici nemaju pravo prodavati ljudima mačka u vreći. "U tim slučajevima, država mora zaštiti javnost, čak i ako njezini članovi žele potražiti takvu terapiju, koja ne funkcionira i koja može biti opasna", objašnjava dalje Drescher.
Iako ova praksa vjerojatno nikad neće izumrijeti, najbolji način borbe protiv nje je obrazovanje javnosti. Ako dovoljno puta čuju koje su negativne strane reparativne terapije, možda budu previše uplašeni, ako ništa drugo, da joj se podvrgnu. A još ako se i počnu kažnjavati liječnici koji su njezinim provođenjem oštetili svoje pacijente, neće je imati ni tko izvoditi.
