Još uvijek žive gorke uspomene na fašističku diktaturu Francisca Franca tek su sićušan argument separatistički nastrojenim Kataloncima da traže odcjepljenje. Puno je bitniji argument to što je vlada Španjolske, iako je sa smrću Franca 1975. dopustila katalonski jezik kao službeni u toj regiji, Kataloniju u pravilu zaobilazila.
Kako je najveći živući irski pisac Colm Toibin komentarom u Guardianu popratio nasilje nacionalne garde u Kataloniji, nikad se nijedan vladajući političar iz Madrida Kataloncima nije obratio u Kataloniji. No, Katalonija je Španjolskoj izrazito važna. Ne samo zbog bojazni da bi odvajanje Katalonije otvaralo prostor za niz secesionističkih pokreta, nego i zbog ekonomije. Ova regija sa svojih 32.114 kilometara četvornih čini samo 6,3 posto površine Španjolske.
U njoj živi samo 16 posto svih građana Španjolske, 7,5 milijuna. Ali zato njen BDP od 215,6 milijardi eura čini nešto više od petine španjolske ekonomije. Izvoz iz Katalonije od 62,5 milijarde eura pokriva točno jednu četvrtinu cjelokupnog izvoza španjolske, kao što i 37 milijardi eura investicija čini četvrtinu svih investicija ove nacije. Katalonija je bogata regija, kao samostalna država u ovakvom stanju bila bi i bogata nacija. Po BDP-u po stanovniku bila bi 25. najsnažnija ekonomija svijeta, bitno bolja od jedne Italije.
A po paritetu kupovne moći čak 14. na svijetu, ispred takvih gospodarstava kao što su Njemačka, Japan, Kanada, Velika Britanija, Ujedinjeni Arapski Emirati... I dok Španjolska stenje pod bremenom krize i stopom nezaposlenosti od 17,2 posto, među mladima taj je postotak još i puno gori, u Kataloniji je nezaposlenost bitno podnošljivijih 13,2 posto.
Kad se govori o ekonomskom interesu Španjolske da zadrži bogatu Kataloniju u svojim granicama, više manje nikada se ne navodi da Katalonija ipak nije najbogatija autonomna regija; Baskija i Navara po BDP-u po stanovniku stoje bolje. Međutim, jako je važan podatak i to da je u Kataloniji puno manje istaknuta klasna raslojenost, što svjedoči o stabilnijem ili barem puno manje nestabilnom društvu i siromaštvu. U ovom dijelu Španjolske naprosto se živi bolje nego drugdje.
Nakon 1. listopada, ilegalnog referenduma i besprimjernog nasilja nacionalne garde, koju je na Katalonce poslala konzervativna vlada iz Madrida, mnogi od onih Katalonaca koji nisu bili za nezavisnost nego samo za širu autonomiju, svoje su stavove zaoštrili. Svjedoče da su do jučer bili Katalonci, Španjolci, Europljani, ali da su scene oklopljenih batinaša, juriša na obične građane, suzavca i gumenih metaka po ulicama Barcelone učinili to da su "izgubili iluziju da se Španjolska nikad nije oslobodila Francovog fašizma".
Mnogi su tada žestoko prosvjedovali u Madridu, dakle Španjolci, protiv ovakvog ponašanja i njegove manjinski vladajuće konzervativne Narodne stranke premijera Marianoa Rajoya. U prvom redu ljevica, posebno Podemos Pabla Iglesiasa. Tako se dolazi do toga da Madrid ne dopušta Barceloni odlazak zbog straha od vala secesionizma, u prvom redu zbog regija Valencia i Baleari gdje je također jako puno Katalonaca.
Potom i zbog Baskije gdje je stanje danas neprepoznatljivo mirno i skladno u odnosu na samo desetak ili 20 godina ranije, ali tko zna što bi se tamo opet moglo zakomplicirati. Tek potom dolazi i ekonomski udarac uslijed odvajanja Katalonije. Što se tiče separatističkih Katalonaca, oni doista žele van iz španjolskog saveza zbog ekonomije, ali još i više zbog toga što osjećaju da trpe demokratski deficit koji je kulminirao nasiljem nacionalne garde nad biračima 1. listopada.
To dokazuje i činjenica da je uoči referenduma samo 40 posto Katalonaca bilo za odvajanje, a za održavanje referenduma bilo je čak 70 posto Katalonaca. Dakle, polovica onih koji su samo za autonomiju smatrali su da njihovim sunarodnjacima treba dati pravo da izraze svoje mišljenje. Uostalom, referendum ne bi bio obvezujući, na njemu se ne bi dosegnula niti izbliza polovica glasova za neovisnost i ne bi bilo u svemu tome nikakvog zla.
Mnogi su Španjolci s ljevice upravo zbog toga ponašanje premijera Rajoya osudili čak i kao fašističko, a svakako su ga pozvali da podnese ostavku. A zašto većina Katalonaca ipak ne želi iz Španjolske? Zbog istog razloga zbog kojega su Katalonci izrazito proeuropski politički raspoloženi. Prvo što je EU vrlo povoljan okvir za nacionalne i etničke manjine. A potom i zbog ekonomije.
Bruxelles je odavno poručio Barceloni da samostalna Katalonija ne bi mogla računati na članstvo u EU nego samo na cijeli proces od kandidature nadalje. Osnovni razlog za to je držanje pod kontrolom mnoštva više ili manje realnih separatističkih kretanja po Europi; Velika Britanija, Belgija u prvom redu. Ogromna većina Katalonaca koji bi se odcijepili, kažu ankete, to uvjetuju ostankom u EU.
Oni su svjesni što im EU znači, da bi samostalna Katalonija izvan EU izgubila slobodno tržište, slobodno kretanje turista, da bi neko vrijeme bila izvan Svjetske trgovinske organizacije, odjednom bi onaj briljantni izvoz prije svega voća i povrća jako poskupio i još gore pao.
Procjene su da bi u prvoj godini BDP Katalonije pao za cijelu trećinu, možda i puno gore, što je ekonomska temeljita propast. Nezaposlenost bi eksplodirala, a usto bi tako nokautirana Katalonija morala preuzeti petinu svih, inače ogromnih vanjskih dugova Španjolske. Riječ je o 1073 milijarde eura, pa bi Katalonija morala otplaćivati više od 200 milijuna eura.
