Callum Tully ima samo 21 godinu i već je postao BBC-jev tajni reporter i zviždač. Trenutak u kojem se na to odlučio bilo je kad mu je dijagnosticiran PTSP, kad je stao trpjeti noćne more jer je svjedočio pokušaju samoubojstva na svom radnom mjestu. Bila je riječ o muškarcu iz Gane koji se pokušao objesiti u Imigrantskom centru za deportiranje u Brook House, instituciji udaljenoj samo 10 minuta vožnje od aerodroma Gatwick na jugu Engleske.
Brook House je strateški smješten tako da se ljude iz centra što brže može odvesti na let u deportaciju. Callum je na tom mjestu počeo raditi još prije dvije godine, planirajući da tako živi dok ne postane profesionalni nogometni sudac. Zaposlio se u tvrtki G4S koja vodi dva od 11 takvih centara i koju za to plaća britanska vlada. I bio je šokiran kad je vidio gdje je stigao. "To me je promijenilo od mladog, naivnog dečka s ne pretjerano puno razmišljanja ljudske patnje u nekoga tko je tome svjedočio osobno, na vjerojatno jedan od najgorih načina", kazao je.
Svjedočio je sustavu koji neke zatočenike drži i godinama, a i kad neke pusti, ostavlja ih bez jasne odluke o njihovoj budućnosti u Velikoj Britaniji. Naravno da su pravila navedena u centru med i mlijeko; opušten, siguran, koliko se može slobodan boravak, korisno korištenje vremena, ljudska prava i dignitet... "Općenito, moral je među čuvarima vrlo nizak. Obično su samo dvojica po svakom krilu u kojem je po 100 zatočenika. Zatočenike već i to pogađa jer nema dovoljno ljudi za zaključati krilo i onda ih tjeraju da se žure."
Callum kaže i to da većina osoblja daje najbolje i najviše od sebe. Ali je pritisak ogroman. U jednoj smjeni Callum je vidio zatočenika s rezom preko vrata. Napadač je na njega nasrnuo iznerviran što nije dobio jaje više za doručak što je tražio. Drugom prilikom dvojica njegovih kolega morali su u bolnicu nakon što ih je zatočenik napao razbijenom bazenskom oznakom. A tek samoubojstva... Godišnji izvještaj za 2016. naveo je da su mnogi zatočenici suicidalni, depresivni, da to i pokušavaju, da time prijete.
Sastav im je takav da ih je 45 posto onih koji su strani državljani koji su bili u zatvoru u Velikoj Britaniji i čekaju na deportaciju nakon odsluženja kazne. 55 posto ih je onih kojima su odbijeni zahtjevi za azilom, ilegalnih imigranata i drugih kategorija. To znači da su u drugoj skupini i ljudi poput liječnika, studenata, onih kojima je istekla viza. "Razlika tražitelja azila i imigranata u odnosu na okorjele teške kriminalce je kao da ste pustili morske pse da kruže oko malih riba. Onih požderu žive", opisao je Callum.
Alif Jan, liječnik iz Pakistana, proveo je tamo osam dana. U Veliku Britaniju doselio je prije 16 godina, školovao se za audiologa, a onda mu je istekla viza. "U Brook House možeš završiti u istoj sobi s bilo kakvim kriminalcem. Tipovi su se međusobno tukli, lupali su po vratima, urlali, psovali. A ti ne možeš učiniti ništa, samo ostati u sobi", kazao je Jan. On je još četiri puta prošao kroz takve centre. "Ako si pristojna osoba, hladnokrvna, brzo ćeš postati agresivan, jer se s agresivnošću susrećeš većinu vremena.
Ponašanje tipova ovdje i ponašanje osoblja ovdje dvije su najgore stvari", rekao je liječnik koji još nije poslan u Pakistan. U sobama su inače po dvojica ili trojica. Callum nastavlja: "S mnogim se službenicima (zaštitarima) dogodilo to da su postali neosjetljivi, to je postala norma. "Ljudi se ne mogu nositi s tim i to daju do znanja. Ali, drugi postaju otporni na bol i patnju koju vide. Neki odlaze dotle da sudjeluju u zlostavljanju." Svećenik Nathan Ward rekao je da je upozorio tvrtku još prije tri godine na ponašanje dijela osoblja.
Većina su bili dobri, pristojni ljudi, ali je postojala skupina koja ga je zabrinjavala. "Radilo se o rječniku koji su koristili, o grubosti i korištenju sile, načinu korištenja sile", kazao je svećenik. Callumova kamera uhvatila je incident sa zatočenikom Abbasom, koji je bio dva dana pod nadzorom zbog pokušaja samoubojstva. 20-godišnjak se pokušao ugušiti baterijom iz mobitela, ali su ga spasili. I dok ga je Callum pazio, očito rastrojen, stao je daviti sebe samog rukama. Dotrčao je drugi čuvar.
"On ga je stao doslovno daviti. Zgrabio ga je svom snagom za vrat, mladiću su se izvrnule oči", kazao je Callum. Viknuo mu je da olabavi stisak, ali ovaj nije slušao. Svi zaštitari inače nakon primjene sile moraju pismeno objasniti kako je do toga došlo. A ovaj je svima oko sebe viknuo da se ovo ne smatra silom. Potom je suspendiran. Bio je to deveti suspendirani, još pet ih je bilo pod sankcijama. Prizor davljenja mladića Calluma je pogodio, a već je prije bio uzdrman.
"Otišao sam u zahod i počeo sam plakati. Morao sam se brzo pribrati i vratiti se na posao." Čim se vratio, kolega zlostavljač mu je rekao da oni tamo "ne prezaju od lomljenja kostiju". "Da sam ubio čovjeka, ne bih se time zamarao. Nastavio bih dalje", rekao mu je. Zatočenici su inače zaključani u ćelijama od 21 do 8 sati ujutro. Kako je mnoštvo kriminalaca, centar je krcat sintetičkim drogama, iako to zakonski nije zatvor. Callum opisuje da ljudi bacaju pjenu na usta, počinju biti nasilni, pozlije im.
"Vidio sam ljude koji su pod utjecajem droga pokušavali plivati po betonskom podu. Od predoziranja tim tvarima može se i umrijeti", opisao je Callum. A općeniti dojam je da je samo pitanje vremena kad će netko i umrijeti na takav način. Nekoliko dana ranije imali su četvoricu predoziranih i doista su mislili da će barem jedan napustiti svijet živih. Za ljude koji ne koriste droge, centar je još i gori nego nadrogiranima. Harshad Purohit imao je 40 godina kad je derportiran u Indiju.
Devet mjeseci proveo je zatočen jer mu je istekla viza kao studentu. Do tada je radio kao njegovatelj. Takav čovjek skoro godinu dana proveo je među ljudima koji su uslijed droga divljali, bili paranoični, halucinirali... Nedavno su u centar doveli mladića koji je tvrdio da mu je 18 godina. No, Callum je znao da mu je samo 14, jer već je jednom tu bio na tri dana. Centar je za odrasle, a ipak su u godini dana imali 15 slučajeva u kojima je bilo spora oko punoljetstva.
U dva slučaja dokazano je da je riječ o djeci bez pratitelja. Prema zakonu, u svim spornim slučajevima za svaki slučaj te ljude se mora tretirati kao maloljetnike. No, u centru ih tretiraju kao odrasle. Ovog 14-godišnjaka strpali su u ćeliju s dilerom droge i ovisnikom o metadonu. "Čak i odrasli ovdje ako uđu kao normalni ljudi, odlaze drugačiji. Djecu smo u ovoj zemlji prestali zatočavati s odraslima prije više od jednog stoljeća", kazao je Callum.
U slučaju dok dječaka, zakazali su prvo službenici koji su ga tamo poslali, a dalje redom ljudi na prijemu, čuvari, ministarstvo unutarnjih poslova. Jedna od situacija koje je Callum snimio bilo je i kad su opremljeni kao interventni policajci došli po Rumunja koji je odslužio kaznu za pokušaj ubojstva i sad su ga iz ćelije htjeli odvesti na avion. Rumunj je srčani bolesnik i kaže da mu nije dobro. "Ne ići. Ne ići u moju zemlju. Jak problem ako ja umrem tu noćas, svi su odgovorni", govorio je.
Callum ga je sljedećeg dana opet vidio u centru. Kolege zaštitari, očito neki od "onih", rekli su mu da se Rumunj "pretvarao da je u avionu imao srčani udar". Jedan drugi proveo je dvije godine u centru nakon odsluženja kazne za ubojstvo. Problem je bio u tome što na avionskoj karti datum njegovog rođenja nije odgovarao onom u putovnici. Razvlačio je ostanak koliko god je mogao. No, neki drugi nastoje otići što prije. Alžirac Mustapha Zitouni bio je odslužio kaznu, kad su ga zaustavili u posljednji trenutak na aerodromu.
Skočio je i pokušao se ubiti... Već je godinu dana u centru i još uvijek čeka put u Alžir. "Bio sam baš sretan, sve sam pripremio. Let mi je bio u 7 ujutro. A onda su mi rekli: 'O, ispričavamo se, vaš je let odgođen jer alžirsko veleposlanstvo nije poslalo putni list. Nadao sam se da ću se tog dana opet susresti s mojom obitelji. Ja sam učinio nešto idiotsko i glupo. Ali ovo je centar za deportiranje imigranata i ja želim ići." U Veliku Britaniju došao je kao ekonomski migrant s krivotvorenom putovnicom.
Ilegalno je radio 18 mjeseci, sve dok nije završio u zatvoru zbog krađe, napada i posjedovanja droge, to je bilo ono "idiotsko i glupo". Otkazani letovi ministarstvo godišnje koštaju 1,4 milijuna funti. Mustapha je rekao da je centar puno gori od zatvora, jer u centru ne znaš koliko ćeš ostati; jedan dan, jednu godinu, dvije godine... "Igra čekanja najgori je ubojica." Jedan od onih koji vrijeme mjere u godinama je i "Paul".
Mladić je u Veliku Britaniju doselio kad mu je bilo samo šest godina, inače je iz Somalije, smatra se Britancem, kao i cijela njegova obitelj. Samo, rođen je u Somaliji i nakon što su ga osudili zbog neke provale i zbog posjedovanja droge, pa kad su ga trebali pustiti iz zatvora, tek tada su mu rekli da će ga deportirati. U centru je imao slom. Zavezao si je omču oko vrata i pokušao se objesiti o vodokotlić.
Usto, samo u prvih pola godine, u centru je bilo 200 ljudi koji su pušteni nakon jedne godine i dulje. A centar je predviđen za boravak samo do tri dana. Velika Britanija je jedina zemlja u EU koja nema vremenski ograničen period boravka u imigrantskom zatočeništvu. "Broj promašenih deportacija koje sam vidio je nevjerojatan. Ljudi koji ne žele da ih se deportira, njih se deportira. A oni koji bi htjeli ići, njih se ostavlja."
