Kad je imala samo 19 godina i prešla na islam, Lauru Passoni napustio je otac njenog mladog sina. Odlučila je produbiti svoju vjeru i nadala se pronalasku muškarca koji bi ispunjavao svoje obveze u bračnom i obiteljskom životu, Laura je odgovorila postavljanjem pobožnijeg Facebook profila, a vrlo brzo joj je kontaktirala osoba iz ISIL-a zadužena za regrutaciju.
Obećao joj je čovjeka koji ga nikada neće napustiti, dom u Siriji, školovanje za medicinsku sestru i dobru školu za njezino dijete. Slomljenog srca i puna povjerenja, Passoni je pristala krenuti na put u Islamsku državu. Kako bi izbjegla razotkrivanje, ona i njezin mališan i muškarac kojeg je odabrala uz savjete ISIL-a, putovali su kopnom u Veneciju, a potom su uzeli brod za krstarenje u Izmir. Odatle su nastavili taksijem prema Gaziantepu i prešli iz Sirije na teritorij pod kontrolom ISIL-a. Passoni je razmišljala o krstarenju kao romantičnom druženju gdje je uživala u braku s praktičnim strancem.
Njezino upoznavanje s Islamskom državom bilo je daleko od onoga što je zamišljala. Završila je u "sestrinskoj kući", dok je njezin muž otišao proći obuku i postati borac. Također je pozvana da ISIL-u služi kao internetska zavodnica ili pripadnica moralne policije (hisbah). Odbila je obje ponude.
Passoni je ostala duboko razočarana, jer se nalazila u zatvoru dok je suprug odlazio u borbe za grupu. Niti jedno od obećanja za zapošljavanje u ISIL-u nije ostvareno - nikakva obuka za sestru ju nije dočekala. Otkrila je da mora dopustiti da se njezin sin igra bez nadzora ili da ide s "braćom", drugim borcima ISIL-a u džamiju. Vidjevši kako su mladi bili oni koji su ISIL-ovci regrutirali u mlade postrojbe kalifata, mnogi su postali bombaši samoubojice, bojala se kako će njezin sin doživjeti sličnu sudbinu.
Očajnički želeći pobjeći, Passoni je potrpala sina u taksi i krenula prema granici područja ISIL-a, ali ustrašeni vozač ju je umjesto toga predao policiji ISIL-a. Passonijin muž pristao je jamčiti za nju, a ona je bila zatvorena u kućnom pritvoru s ISIL-ovim kadrovima koji su je čuvali kad je on bio odsutan, sprečavajući joj da drugi pokušaj bijega
.
Naposljetku, Passoni je uspjela uvjeriti svog supruga da joj se pridruži u pokušajima da pobjegne, a uz pomoć krijumčara, mala obitelj pronašla je put natrag u Belgiju.
Da su ih uhvatili, vjerojatno bi suprugu odrubili glavi, a nju bi vratili u Raqqu, a zatim prisilili na brak s drugim borcem. Ostale žene koje su pokušale pobjeći su silovane i u nekim slučajevima ubijene tijekom krijumčarenja, stoji u izvješćima svjedoka u Daily Beastovu projektu ISIL Defectors Interview.
Passonijin suprug sada služi zatvorsku kaznu u Belgiji, dok je ona uvjetno puštena. Njezina djeca, koja su privremeno uklonjena iz njezina doma kada se vratila u Belgiju, sada su se vratila na njezinu skrb.
Ona sad provodi slobodno vrijeme govoreći mladim Belgijancima o opasnostima pridruživanja ISIL-u.
Passonijina priča prati obrasce slične onima mnogih žena koje su se pridruže ISIL-u. Put ka nasilju gotovo uvijek uključuje klasičnu interakciju četiri važna čimbenika: grupu, njezinu ideologiju, socijalnu podršku, osobne motive i ranjivosti. No, postoje i, uobičajeno, više specifični razlozi.
Jedan je politički bijes. Mnoge muslimanke, kao i muškarci širom svijeta, svjedočili su padu u anarhiju i nasilje pod Basharom al Assadom cijele Sirije. Postali se bijesni gledajući Assadovu politiku prema ne samo protivničkim borcima, nego i protiv sirijskih civila. Potencijalni regruti svjesni su da se takvi zločini događaju i danas te da su često jednako brutalni kao i ISIL-ovi. Motivacija za neke žene koje su se pridružile rano u sukobu bila je utemeljena u velikoj zabrinutosti zbog Assadove brutalnosti.
Drugi su već bili potaknuti od strane ISIL-a, a prije toga i al-Qaidinim pričama da su islam, muslimanski narodi i muslimanske zemlje pod napadom zapadnih sila i da je potreban obrambeni džihad.
Te su žene bile privučene eksplicitnim videozapisima s YouTubea o stvarnoj patnji i nepravdi počinjenim protiv muslimana diljem svijeta pod diktatorima koje podupiru zapadne sile. Psihološki utjecaj slika ratova koji su provodili zapadnjaci u kombinaciji s civilnim žrtvama mogli su odigrati važnu ulogu u njihovoj odluci da pokušaju pomoći u obrani slabih.
Zapravo, u istraživanjima moralne prosudbe, žene i djevojke često koriste svoje procjene više relacijski od muškaraca i mogu prosuditi da je neko nemoralno djelo zapravo moralno ako spašava živote, osobito život nekoga s kim je ta žena povezana.
ISIL i al Qaeda uspješno gradili lojalnost ideji o transnacionalnom ummetu (muslimanskoj zajednici) i većoj obitelji (fikcionalni rođaci, u žargonu društvene znanosti) kroz formiranje tzv. Islamskog kalifata. Oni su uspješno koristili različite oblike populizma i promicali doktrinu koja ne samo da pokušava iskoristiti muslimanske osjećaje širom svijeta, već i ujedinjuje muslimanske zahtjeve protiv zajedničkog neprijatelja - Zapada.
Dodajte miješanje složenog diskursa o marginalizaciji i diskriminaciju muslimanskih žena na Zapadu. Žene u Europi koje žele nositi marame ili niqab (pokrivanje s punim lica), ili burkini kad smo već kod toga, mogu se naći na pogrešnoj strani zakona u nekim zemljama.
Baš zato oni koji obećavaju emancipaciju žena, i politički i ekonomski, mogu biti vrlo zanimljivi ženama koje se osjećaju razočarano i uznemireno samim životom na Zapadu. Pričaju im o utopijskoj državi u kojoj su uključeni svi muslimani i gdje je musliman prednost umjesto nedostatak. Gdje im se obećavaju osobno dostojanstvo, čast, svrha, užitak slobodnog života, obuka za posao, besplatna zdravstvena skrb i plaće svima koji se pridruže.
Za mnoge žene koje se pridruže ISIL-u, preseljenje u Siriju i Irak služi kao atraktivan bijeg od osobnih i emocionalnih problema - na primjer neprijateljskog, nasilnog i pijanog oca ili muža.
Do nedavno, kada je počela gubiti značajne dijelova teritorija u Iraku i Siriji, ISIL je tvrdio da utjelovljuje ostvarenje islamskih ideala. Žene su pozvane da se pridruže u nadi da mogu dobiti oprost za svoje grijehe i time postići raj kada pređu u sljedeći život.
Prema propovijedanju kalifata, svaki muškarac ili žena koja je ozbiljno "sagriješila" mogla bi se iskupiti pridruživanjem islamskoj državi i, najbolje od svega, dragovoljnim odlaskom u samoubilačku misiju.
Takav je slučaj jedne Europljanke, nazvat ćemo je Laila. Kad je njezin zaručnik prvi put letio u Istanbul kako bi se pridružio islamskoj državi, prijavila ga je policiji. Laila je mislila da ga je spasila od odlaska u ISIL, samo da bi saznala da nije odustao od svoga sna.
Lailin suprug joj je predstavio teški izbor razvoda ako mu nije htjela dopustiti da se pridruži ISIL-u ili, kako joj je rekao, "biti dobra muslimanska supruga koja podržava i slijedi vodstvo svoga muža". Nadajući se da će to biti sve, slijedila ga je.
Lailin suprug je ubijen, ostavivši je trudnu i u strahu da će biti prisiljena, kao i ostale ISIL-ove udovice, oženiti se drugim borcima. Lailin otac se hrabro trudio potplatiti niz krijumčara da bi je izvukao prije nego što se njezina beba rodila unutar islamske države, a ona se složila s time. No, kad je počela svoj opasni put ka slobodi, ISIL je shvatio da je u bijegu i slali su poruke roditelje kako traži da se Laila vrati u grupu da prvo rodi dijete, jer, kako su pisali:
"Dijete je naše".
Naposljetku je uspjela pobjeći s djetetom.
Laila, srećom, nije se suočila sa sudbinom mnogih žena koje su same prolazile kroz ruke krijumčara. Lailu nisu silovali.
Međutim, nisu sve žene na teritoriju ISIL-a tamo protiv svoje volje. Neke su doista uvjerene u svrhu i postojanje Islamske države, kalifata. Da nije tako, ne bi postojali odredi džihadistica, ne bi postojala ni ženska policija, za koju neki preživjeli kažu da su još gori od muškaraca. Upravo zbog toga je potpuno pogrešno fokusirati se isključiva na muškarce povratnike. Žene su isto tako sposobne aktivirati samoubilački pojas, žene su jednako tako sposobne pritisnuti okidač puške. Brojne države su na teži način naučile da terorizam ne poznaje spolne razlike, ali pitanje je jesu li toga svjesni i naši policajci i stručnjaci za terorizam.
Na kraju krajeva, jedna od prvih bombaša samoubojica bila je 17-godišnja pripadnica tamilskih tigrova, poznata samo po nadimku Dhanu. Rusi su se također suočavali s teroristkninjama, a tijekom zloglasne opsade kazališta u Moskvi 2002. godine gotovo polovica napadača bili su žene. Ubijeno je tom prilikom više od stotinu taoca i to je jedan od najkrvavijih terorističkih napada u ruskoj povijesti.
Daily Beast napominje da su povratnice iz ISIL-a suočene s puno više razumijevanja ili suosjećanja, ali neke mogu biti doista opasne.
