I tako, Hrvatska i dalje tone. Kako stvari stoje, nema tog kapetana i te posade, a lokalni izbori su to potvrdili, koji će spriječiti potonuće. O kakvim oštećenjima se radi govori podatak da građani i dalje bježe iz Hrvatske. Priča mi prijatelj da i Osijek ubrzano opušćuje, da čitave ulice ostaju bez stanovnika. Kažem mu da sam skeptičan prema njegovoj procjeni, da smo posljednjih godina postali skloni malodušju i tjeskobi. Ne bez razloga, doduše, no često pretjerujemo u tome, u ocrnjivanju ionako nevesele stvarnosti.
A što ćemo, kaže prijatelj, s autobusima koji odvoze mlade u zapadnoeuropske zemlje. O stupnju oštećenja svjedoče i naizgled nepovezane vijesti. Recimo vijest da je u Hodu za život, manifestaciji pokrenutoj navodno zbog zaštite nerođene djece, i ove godine sudjelovao, štoviše bio je zvijezda hoda, pravomoćno osuđeni i "odležani" ratni zločinac odgovoran za ubojstvo stotinjak civila, među kojima je bila i tromjesečna beba.
Ništa manje zanimljiv nije ni glas koji se proširio društvenim mrežama, naime da je u emisiji TV kalendar javne televizije hrvatski komunist, antifašist i narodni heroj Rade Končar, kojeg su talijanski fašisti strijeljali u svibnju 1942., nazvan teroristom. Indikativna je, premda već pomalo otrcana vijest i ona da su u za najodgovornija mjesta u gradovima i županijama Hrvati opet birali i lica s ozbiljnih optužnica za korupciju.
Što tek reći za naglo probuđene visoke dužnosnike SDP-a koji su godinama iz prvih redova promatrali kako bivši predsjednik te stranke Zoran Milanović uništava socijaldemokraciju i ljevicu, a sad nadižu dreku kako je vrijeme za akciju, za promjene i za otpor neoliberalima i desničarima. Ova država je, dakle, havarirana, opasno nagnuta udesno, svatko tko može i tko ima kamo bježi iz nje i pitanje je može li se tu išta više učiniti da se stvar popravi i spasi.
Tim više što politička klika negira da je situacija vrlo loša, pa je teško očekivati da će kvar početi popravljati oni koji su ga prouzročili a tvrde da ga nema. Da je HDZ stranka štetna po ovo društvo i da ona tolerira i štiti ekstremnu desnicu i kler, dobro je poznato. Kao što je poznato da se ona neće tako skoro promijeniti, postati umjerenijom strankom, početi raditi na dobrobit hrvatskih građana. I to, zapravo, nije toliko zabrinjavajuće.
No vrlo zabrinjavajuća i po hrvatsko društvo pogubna činjenica jest nepostojanje ravnoteže. Gledano dvadesetak godina unatrag ljevica nikad nije bila slabija i neutjecajnija nego što je danas. Za to je svakako najodgovornija kapitulantska politika SDP-a u eri Zorana Milanovića koji je izbjegavao konfrontaciju s ekstremnom desnicom i klerom, štoviše, otvoreno im se dodvoravao okrećući leđa svojim glasačima, ostavljajući lijevim aktivističkim i nevladinim društvima da se nose s narastajućim valom desnog radikalizma.
Uglavnom je poznato što se događa s neuravnoteženim sustavima. Na primjer s ljudskim tijelom koje napadnu neke bakterije, a zakaže imunitet. Ili s prirodnim okolišem u kojem iz ovog ili onog razloga prevlada i nekontrolirano se razmnoži jedna vrsta. I ljudskom tijelu i okolišu u takvoj situaciji prijeti smrt.
Hrvatska je danas ogledni primjer neuravnoteženog društva u kojem bujaju klerofašizam, korupcija i kriminal, gdje se korumpirana lica na odgovornim mjestima nekontrolirano množe, i gdje su zbog uznapredovale i raširene bolesti otkazali ključni obrambeni mehanizmi – policija, pravosuđe te građanska zrelost, hrabrost i odgovornost. A pritom se, velim, i vlast i većina građana prave kao da je sve u redu, kao da je stanje normalno.
U takvoj situaciji očekivati neku promjenu nabolje zahtijeva golemu, iracionalnu dozu optimizma, kolokvijalno poznatu kao glupost. U međuvremenu, preživljava se do neke bolje budućnosti. I inače, u suvremenim društvima pojedince odgajaju da žive i rade za budućnost, čineći ih potpuno nesposobnima da žive u stvarnosti, u realnom vremenu. Na tome počiva čitava civilizacija. Na drilu koji, kako za koga, počinje u vrtiću, nastavlja se u osnovnoj i srednjoj školi, zatim na fakultetima, onda na radnim mjestima.
Svuda se ljude uči da danas marljivo rade i kuju planove za budućnost kad će otići u mirovinu, i konačno se opustiti, posvetiti se onome što doista vole i uživati u plodovima minulog rada. Malo je zemalja na svijetu, međutim, gdje prosječna zarada omogućuje ljudima pristojan život. U većini zemalja, među kojima je i Hrvatska, zarade jedva dostaju da se pokriju osnovni troškovi, da se ne umre od gladi. U takvim zemljama mirovina, onima koji je dožive, donese samo nove probleme.
Na stranu bolesti, te mirovine uopće ne jamče mirnu starost, nego veću neimaštinu od one s kojom se većina nosila dok su bili u snazi. Potpisnik ovog teksta spada u generaciju čiji su roditelji živjeli u nadi da će djeci biti bolje nego njima. Potpisnik je naslijedio tu nadu od svojih roditelja, njihovu mantru da nije važno kako je nama, samo da našoj djeci bude bolje. Naša djeca, srećom, pokazuju više inteligencije i smisla za praktični život.
Ne čekaju bespomoćno da dođe ta legendarna budućnost u kojoj će njihovoj djeci biti bolje, nego, jer im je posve jasno da je ovdje vrag odnio šalu i da se tu više ništa ne može učiniti, odlaze u druge zemlje omogućiti sebi i svojoj djeci pristojnu sadašnjost i izglednu budućnost. Zato smatram da pusta Hrvatska nije nikakva tragedija, već posve logičan svršetak pokušaja nezrelog naroda, nedoraslog izazovima suvremenog svijeta, da stvori funkcionalnu, demokratsku, socijalnu, sekularnu, pravnu državu.
