Sir Roger Moore koji je preminuo 23. travnja u dobi od 89 godina svojim je odlaskom probudio velike emocije.
No ništa ne opisuje njegovu dragost i dobar smisao za humor kao anegdota koju o njemu prepričava scenarist Mark Haynes iz Londona, koji je imao priliku upoznati ga u dobi od sedam godina.
Ta je priča postala prava senzacija na društvenim mrežama.
Evo je u potpunosti:
Kao sedmogodišnjak 1983., u doba prije VIP separea na aerodromima, u pratnji svog djeda koji je odlazio iz Nicu primijetio sam Rogera Moorea na odjeljku za odlaske, kako čita novine. Rekao sam svom djedu kako bih volio dobiti njegov autogram
Moj djed nije imao pojma ni tko je James Bond ni tko je Roger Moore, pa smo prošetali do tamo i stvorili se ispred njega.
Djed je rekao "Moj unuk kaže da ste slavni. Možete li molim vas ovo potpisati?".
Šarmantan na način na koji biste to očekivali od njega, Roger je pitao moje ime i potom se potpisao na poleđinu moje avionske karte, nadodavši "sve najbolje želje".
Bio sam izvan sebe od sreće, a kada smo se zaputili natrag prema svojim sjedalima, pogledao sam prema potpisu. Koliko god ga je bilo teško dešifrirati, shvatio sam da na njemu definitivno ne piše "James Bond".
Moj djed pogleda i odgonetne kako piše "Roger Moore". Ja pojma nisam imao za to ime i srce mi je potonulo. Kažem djedu da je krivo potpisao, da je stavio nečije tuđe ime, pa se moj djed natrag zaputio njemu, držeći u ruci kartu koju je upravo potpisao.
- Kaže da ste napisali krivo ime, kaže da je vaše ime James Bond - čuo sam kako moj djed izgovara.
Mooreovo se lice izmijenilo pri shvaćanju te me privukao bliže sebi. Kad sam bio kraj njegovog koljena, nagnuo me i šapnuo mi na uho "moram se potpisivati kao Roger Moore, jer bi onaj Blofeld mogao saznati da sam bio ovdje". (op.a. Ernst Stavro Blofeld, fiktivni lik glavnog negativca u serijalu James Bond).
Zamolio me da nikome ne otkrijem tajnu, kao ni to da sam vidio Jamesa Bonda, te mi unaprijed zahvalio. Otišao sam natrag do naših sjedala, a moji živci su uzbuđeno radili. Bio sam presretan.
Djed me pitao je li se potpisao s "James Bond". Ne, rekao sam mu, ja sam nešto krivo shvatio. Razumijete, sada sam radio s Jamesom Bondom.
Puno, puno godina kasnije, radio sam kao scenarist na snimanju koje je imalo veze s UNICEF-om, a Roger Moore je snimao jedan dio kao njihov ambasador. Bio je divno ljubazan i sa svima razgovarao, a u prolazu sam mu ispričao priču o tome kako sam ga upoznao u Nici.
Bilo mu je drago to čuti, no rekao mi je da se nažalost ne sjeća, no lijepo da sam uspio upoznati Jamesa Bonda.
A potom je napravio nešto fantastično. Nakon snimanja, došao je do mene u hodniku na putu do svog automobila. Ipak, zastao je kraj mene, nabrzinu pogledao na lijevo i na desno kao da gleda hoće li tko naići, podigao obrvu i šapćući mi rekao: "Naravno da se sjećam našeg sastanka u Nici. No nisam tamo unutra ništa rekao, jer oni kamermani, ma bilo tko od njih - bi mogli raditi za Blofelda".
Bio sam oduševljen s njim u svojoj 30-oj jednako kao što sam bio i sa sedam godina. Kakav čovjek. Kakav fantastičan čovjek.
