Mistična atmosfera kojom dominiraju pejzaži istaknutog britanskog slikara iz razdoblja romantizma, Johna Constablea, proizašli iz naglašenih atmosferskih efekata, krili su sve do sada tajnu, koju bi uskoro mogli razriješiti upravo- meteorolozi. Naime, taj istaknut slikar, koji je prvi među engleskim slikarima glavno izvorište svoje inspiracije našao u specifičnim obilježjima ruralnih područja, imanja, i okolice gradova.
Njegov likovni izraz bio je neobičan za ono vrijeme pošto se odlikovao prividno spontanom upotrebom boje i svjetla te brzim, "lepršavim" potezima kista kojima je autor bilježio te prizore krajolika en plein-air, koji su u stalnoj mijeni, radi stvaranja određenog raspoloženja, naglašavajući pritom lirski dojam atmosferskih pojava čime je prethodnik W.Turnera i impresionista (pogotovo nakon izložbe 1821. u pariškom Salonu zajedno s engleskim slikarom osebujnog umjetničkog izraza profinjena crteža i svježeg kolorita- Richardom P. Boningtonom).
Korištenjem neobično velikih platana i izvanrednim likovnim djelima želio je pejzaž postaviti na razinu drugih slikarskih žanrova, ali i privući pažnju javnosti u čemu je napose i uspio učinivši motiv pejzaža jednim od najvažnijih nacionalnih motiva u engleskom slikarstvu.
Upravo za vrijeme medenog mjeseca u u tom pitoresknom gradiću, s voljenom suprugom Marijom Bicknell (s kojom se nakon prvotnog neodobravanja braka od strane njenog oca te petogodišnjeg udvaranja, napokon oženio 1816.) slikar je inspiraciju za svoje najbolje djelo našao u mjesnoj katedrali ranoenglesko-gotičkog stila.
Naime, taj dva metra širok bočni prikaz katedrale s perspektive "udaljenog promatrača", najpoznatiji je po izraženom kontrastu svijetlo-tamno te dinamičnim prikazom olujnog neba u kojima su likovni teoretičari vidjeli refleksiju slikareve intenzivne žalosti nakon smrti njegovog velikog prijatelja i zaštitnika, biskupa Johna Fishera, ali i nadu i svojevrsnu "odu prijateljstvu" izraženu kroz motiv duge koja se probija kroz te guste naslage oblaka.
No problem kod te interpretacije jest nedavno otkrivena činjenica da originalna produkcija nije sadržavala upravo taj motiv duge već da je taj detalj, autor dodao naknadno.
Jedno od mogućih rješenja te zagonetke ponudio je profesor primijenjene meteorologije sa Sveučilišta u Birminghamu John Thornes, koji razlog te naknadne Constableove intervencije vidi u činjenici kako je njegov prijatelj, kojemu je i posvetio ovu produkciju, umro godinu dana nakon što je djelo prvi puta izloženo.
Naime, slavni je slikar također izučavao i meteorologiju te se također rado družio s matematičarima, a pošto se datum i način pojavljivanja tog prirodnog fenomena može odrediti poprilično precizno prema njihovom položaju i odnosu prema suncu, sasvim je izgledno kako je slikar taj motiv iskoristio namjerno, kao simboličnu likovnu "komemoraciju" svome preminulome prijatelju.
Nadalje, dokaz o naknadnom slikarevom umetanju motiva duge je i opservacija kustosice londonske Tate galerije Amy Concannon, specijalizirane za britansku umjetnost u razdoblju od 1790.-1850., koja je nakon otkupa "Katedrale u Salisburyju s livade" 2013. za 23.1 milijun britanskih funti konstatirala kako je motiv duge nanesen preko drugih, starijih slojeva boje te kako nije dio izvorne kompozicije.
Concannon je također posebnu pažnju posvetila i komparaciji kritike nakon prvog izlaganja produkcije na londonskoj "Royal Academy of Arts" 1831. i ponovnog izlaganja u Birminghamu 1834. te zapazila da motiv duge kritika spominje tek na potonjoj, dok se motiv olujnog neba komentirao još na prvoj izložbi.
Nadalje, i sama narav Constablea ide u korist plauzibilnosti te teorije pošto je, riječima Amy Concannon, on bio "jedan od onih autora, kojima ništa nije dovoljno dobro" i koji je gonjen samokritičnošću.
Možda je dio odgovora i u njegovom relativno mirnom životu koji je naglo prekinut 1828. nakon smrti njegove voljene supruge, nakon čega je u pismu svom "bratu", arhiđakonu Fisheru, u kojem je izrazio duboko žaljenje za svojim "palim Anđelom", zatražio pomoć i zaštitu u tom teškom razdoblju kroz koje je prolazio.
Istovremeno, englesko društvo tada su potresala brojna politička previranja, pogotovo reformističko preispitivanje centralne uloge crkve u životu Britanaca i u radu britanskog parlamenta što je uvelike doživio kao prijetnju svojim konzervativnim uvjerenjima i životnom stilu protiv čega su bili i sam slikar i njegov prijatelj Fisher.
"Čini se kako su reformisti upravo ti reformisti koji ugrožavaju Crkvu" kaže Concannon te iznosi tvrdnju kako je simbolika te turbulentne atmosfere upravo političke naravi.
