Atatürkova sekularna, parlamentarna, moderna turska republika opstala je 93 godine i preživjela i Drugi svjetski i Hladni rat, sve do Recepa Tayyipa Erdogana i njegovog referenduma. Čak i zapadni mediji od prije nekoliko dana više se ne ustručavaju u naslove u istu rečenicu stavljati i Erdogana, odsad predsjednika sa skoro apsolutnim ovlastima, i izraz "autokratska vladavina". Samo, koliko god se na prvu loptu čini da je Erdogan na referendumu trijumfirao, njemu prijeti opasnost da se trijumf izrodi u Pirovu pobjedu.
Prvi problem je u tome što su Erdogan i vladajuća stranka AKP računali na pobjedu od 60 posto, a dobili su podijeljenu zemlju od približno pola-pola. Za provođenje autokratske vlasti, na što računaju praktično svi, to je jako nepovoljan i opasan rezultat, posebno u zemlji koja ima bogatu povijest vojnih pobuna u zaštitu sekularnog karaktera republike.
Sljedeći problem je to što je na dan referenduma, kad su glasačke kutije bile već u velikoj mjeri popunjene, državna izborna komisija odlučila da se imaju brojati, kao regularni, i oni glasački listići koji nisu bili potvrđeni pečatom kako bi ih se moglo smatrati službenim dokumentima. Opozicijske stranke, socijaldemokratski CHP i progresivni, prokurdski HDP kratko nakon toga najavili su da će tražiti ponovno prebrojavanje čak dvije trećine birališta.
Politički, referendumska pobjeda u takvim okolnostima, s ovako uskom većinom i s tolikim optužbama za praktično grubu izbornu krađu, i to još o izlasku iz parlamentarnog u sustav u kojem bi predsjednik postao de facto i premijer, postavljao šefove tajnih službi, u pravosuđu i gdje li sve ne, jako je opasno.
Opasno s obzirom na prirodu vladavine Erdogana u koju nitko ne sumnja kakva će biti. U siječnju je u turskim zatvorima bilo oko 80 novinara, sveukupno 150 medijskih radnika, među kojima je bilo i stranih novinara, pa i nekih od najuglednijih turskih književnika. Danas u turskim zatvorima čami 40.000 ljudi, među kojima politički vrh HDP-a, uvjerljivo treće najveće političke stranke u parlamentu.
Nadalje, tijekom večeri izbornih referendumskih rezultata bilo je jasno da je AKP jako nervozan i da se stvari nisu razvijale onako kako je vladajući politički vrh Turske zamislio. Već tijekom dana državna agencija Anadolu, koja je tijekom cijele Erdoganove vladavine pratila karakter jačanja njegove vlasti, uporno je izvještavala o rezultatima koje izborno povjerenstvo još nije do kraja obradilo.
Tako je, primjerice, Anadolu objavio "konačne" rezultate sa skoro 100 posto birališta u trenutku dok je državna izborna komisija bila još na 75 posto. To je bio trenutak i kad su AKP-ovi, ujedno i državni čelnici, stali proglašavati pobjedu, iako to u tom trenutku nije nipošto moglo biti matematička činjenica. Konačan pečat svemu dao je Erdogan, rekavši da je "ovo pobjeda turske demokracije" te da "strane sile nisu uspjele utjecati na zemlju".
Ovakva izjava s jedne je strane, kao i iznošenje svih rezultata prije nego što je izborn komisija izrekla svoje, bila još jedan pritisak na referendumski proces. S druge strane to se može shvatiti i kao prijetnja opozijcijskom dijelu građanstva, zapravo čak polovici stanovništva 80-milijunske Turske, da će ih se smatrati "agentima stranih sila" ako se ne povinuju posljednjem i ključnom Erdoganovom usponu na poziciju apsolutne vlasti.
Erdoganu se ovakvim ustavnim promjenama otvara produljenje vladavine sve do 2035. godine, jer bi imao pravo na dva predsjednička mandata, pri čemu se tekući sigurno ne bi brojao kao jedan od ta dva. A konačna prijetnja opozicijskim snagama je i već najavljeno vraćanje smrtne kazne, što bi bilo ekstremno ozbiljno sve da i nije riječ o zemlji koja je u posljednjih godinu dana provela najopsežniju političku čistku u Europi još od pada Berlinskog zida.
Osim što Erdogan nije dosanjao pobjedu od željenih najmanje 60 posto glasova, još jedan veliki problem s kojim će morati živjeti jest i teritorijalna raspodijeljenost glasova. U jučerašnji dan turski predsjednik je uložio sve ono na čemu je radio još od 2002. godine, da bi sad protiv njega, jer ovo je bio referendum o njemu osobno, glasali i Istanbul i Izmir i Ankara. Kao i svi do jednog krajevi Turske koji nose tamošnji turizam.
Na kraju, pokazalo se i to, Erdogan nije uspio pacificirati dijelove zemlje s kurdskom većinom, unatoč u nekim trenucima otvorenom ratu s mnoštvom civilnih žrtava oko gradova Diyarbakir i Van.
Pogledajte govor premijera nakon proglašenja rezultata:
