U Splitu je turizam tako loš da ima friške ribe za lokalce

Prije nekoliko godina bio sam u gostima kod prijatelja u Splitu. U petak navečer s busa na cugu, planiramo vikend. I kaže on, ujutro idemo u ribarnicu, pa kava, onda ćemo uživati, gradelat ćemo uz čašu vina... Zakukao sam, neće me valjda tjerati da u cik zore ustanem i idem s njim po ribu. Samo se nasmijao. Objasnio mi je da nema teorije da dobijemo frišku ribu makar ustali u četiri, jer svu oboritu i mrežama ulovljenu pokupe restorani, i to ne pitaju za cijenu. Najbogatiji gosti, oni za kojima država kuka jer ih ne znamo držati na Jadranu cijele godine, nego samo tri mjeseca, bez problema u restoranima plaćaju tristo i više kuna po kili. Prijatelj reče da ima nekoliko pouzdanih trgovaca na peškariji, od kojih nabavlja “jestivu drugu klasu”. Lijepo ćemo se naspavati, pa u miru na tržnicu. Nažalost, te subote u ribarnici nije mogao dobiti ni drugu klasu i gotovo se ispričavao što će nam ispeći meso.
U Splitu je nabava “divljaka”, oborite, friške ribe, statusni simbol. Teški prestiž, imati čovjeka od kojega tu i tamo ili češće možeš kupiti prvoklasnu ribu. Ljude si mogao podijeliti na one koji imaju svog čovjeka i one koji jedu zamrznutu ribu iz dućana. A sad je grad pust - za pet dana oko Uskrsa strani sam jezik čuo samo tri puta, engleski, njemački i poljski - eto friške ribe u tanjuru, pa tako i u naslovu Ekonomixa. Fantastične, velike orade smo pojeli.

Naravno da čitam izvještaje, ali teren je teren. A na terenu zabrinuti ljudi. Turistički dio grada nekad je bio velika friteza. Osjetljiviji nosevi bi nakon šetnje Dioklecijanovom i Rivom, kao da su iz kuhinje izašli, odjeću odmah bacali na pranje. Sad se domaći svijet spusti na kavu i isprazni zonu prije ručka. Iznajmljivači sa zebnjom čekaju sezonu. I, ako se kao građani dijele na one koji imaju ili nemaju čovjeka, kao poduzetnici su podijeljeni na opterećene i neopterećene kreditom, tj. na ljude s ušteđevinom i ljude koji će možda biti prisiljeni prodavati poslove i/li imovinu. Splićani su mi često govorili da su, ako je išta siguran posao, nekretnine sigurne, jer je grad omeđen i “što kvadrata imaš, to je to”. Sad se mnogi boje da će prije biti prisiljeni prodati posao ili imovinu, nego što će se dovoljno ljudi dovoljno brzo cijepiti da posao preživi, a imovina ostane netaknuta.