Najrazvijenije zemlje EU-a definitivno se i brutalno rješavaju dizelskih automobila. Ekonomska logika na prvu loptu kaže da to znači da će zemlje poput Hrvatske vrlo brzo preplaviti stari dizelaši, vrlo ekonomični, ali i jezivi zagađivači. Međutim, kolika je prilika da će se to doista dogoditi?
Kad je riječ o prodaji novih automobila u Hrvatskoj, u pravilu se prate podaci Promocije plus, a prema njenim podacima u prvom kvartalu ove godine u našoj zemlji je od svih novih autombila, njih 6280, 57,9 posto bilo dizelaša, dok je benzinaca bilo samo 42,1 posto.
U 2015. taj odnos bio je 62 prema 36 posto, tako da, što se novih automobila tiče, ništa ne pokazuje da se kreće u tom smjeru unatoč tome što je upravo te godine VW-u konačno i nedvosmisleno dokazano da je još od 2008. u svoje automobile instalirao sustave koji su zagađenje zraka na testovima prikazivali manjim nego što jest. Bio je to povijesni trenutak iz niza razloga.
Odmah su uslijedile analize po kojima je, uslijed dodanog nezakonitog zagađenja, ova VW-ova prevara života koštala 1200 Europljana koji su poumirali od raznih bolesti. Ovakva afera s VW-om bitno je olakšala vladi Stuttgarta sastavljenu od Zelenih i CDU-a da se prije nekoliko tjedana i konačno sudski izbori za izbacivanje praktično svih dizelaša sa svojih ulica već sljedeće godine.
Praktično istog dana kad je objavljena ta velika sudska pobjeda, istu mjeru najavili su Köln i München, a u Berlinu se oko toga još lome koplja. Zapravo ne bi bila riječ o potpunoj zabrani dizelaša, ali kao da i bi; jer će mjere biti takve da će iz prometa potpuno izbaciti kakvih 95 posto tih automobila, kao i neke stare benzince koji izrazito zagađuju zrak. Kako je uopće došlo do takve eksplozije dizelaša i zašto se odjednom sve te automobile diljem EU protjeruje s cesta?
Dizelskih automobila sredinom 90-ih po Europi bilo je manje od 10 posto, u međuvremenu se njihov broj u nekim zemljama čak učetverostručio. Hrvatska je svakako jedna od takvih, u prvom redu zbog niže potrošnje novca vozača na gorivo. Do eksplozije dizel automobila u zemljama EU-a došlo je u neku ruku omaškom, zato što su vlade smatrale da će na taj način smanjiti emisiju CO2 i tako dostići cijeve iz Protokola iz Kyota kako bi se spasila planetarna katastrofa uslijed klimatskih promjena.
Automobili na dizel troše bitno manje goriva i atmosferu zagađuju s čak 15 posto manje CO2. Međutim, ispalo je, a teško da baš nitko toga nije bio svjestan, da dizelaši istodobno ispuštaju četiri puta više dušikovih oksida nego benzinci, a riječ je o takvim stakleničkim plinovima, dakle onima koji izazivaju sve gore klimatske promjene, čiji je staklenički efekt skoro 300 puta gori od onog CO2.
Drugim riječima, ista količina ispuštenih plinova u slučaju dušikovih oksida dovodi do čak 300 puta bržeg zagrijavanja atmosfere Zemlje nego CO2, iako je već i CO2 dovoljno katastrofalna vijest. Dizelaši, također, ispuštaju i 22 puta više finih čestica u okoliš koje prodiru u pluća, srce i mozak. Nema tome davno, istraživanja su utvrdila da od bolesti kao posljedice utjecaja ispušnih plinova dizelaša na ljude godišnje preuranjeno umire čak pola milijuna ljudi.
U tom broju od direktnog djelovanja dušikovih oksida umire svake godine 75.000 Europljana, od uništavanja ozona kao djelovanja dizelaša još 17.000, a sve ostalo do pola milijuna, znači nešto više od 400.000, posljedica je trovanja finim česticama.
Tu je također i element klimatskih promjena koji je doveo čak dotle da više niti Trumpova pro-naftna politika ne može zaustaviti zeleni industrijski val u jednom SAD-u, da si je Kina zacrtala postati svjetski šampion u obnovljivim izvorima energije i zelenim tehnologijama, da sve skupa postaje geostrateška zelena energetska i tehnološka utrka u kojoj si nitko tko mari za svoju ekonomsku budućnost ne može dopustiti da ga drugi pregaze.
Uspjeh Stuttgarta sa sudskom zabranom dizelaša već za 2018. godinu, i to u jednoj Njemačkoj, najvećoj industrijskoj sili EU-a u kojoj je automobilski lobi možda i najsnažnija grupacija industrijalaca, doveo je do toga da su redom Pariz, Madrid, Atena i Mexico City u nekom trenutku najavili da će do 2025. zabraniti dizelska vozila na svojim ulicama. Tu je negdje i London koji je izračunao da mu svake godine isključivo zbog dizelaša dodatno poumire 9000 građana, o troškovima zdravstva na liječenje da se i ne govori.
Dakle, javno zdravlje, klimatske promjene, tržišna utakmica, energetika, sve to dovelo je da sve više zemalja postavlja do jučer nezamislivo ambiciozne ciljeve u izbacivanju automobila s unutarnjim sagorijevanjem sa svojih cesta već u doglednoj budućnosti. Norveška je zacrtala da već 2025. više neće dopuštati niti dizelaše niti benzince. No, u toj zemlji već danas je svaki četvrti automobil koji se proda električni.
Nizozemska također cilja tu istu godinu i sva je prilika da će si to i zacrtati. Čak je i Indija najavila da će do 2030. prestati prodavati sve automobile osim električnih. Njemačka se za to isto tek treba politički izboriti, ali je sva prilika da je svaki daljnji otpor tamošnje automobilske industrije tek labuđi pjev. Francuska je već postavila 2040. kao godinu isključivo električnih automobila, Velika Britanija također ide tim smjerom.
Konačno, ako je jedan Volvo objavio plan da od 2019., najkasnije od 2021. proizvodi samo hibridne ili potpuno električne automobile, ako su Peugeot i Citroen najavili su da će do 2023. proizvoditi 80 posto elektrificiranih automobila, onda je nezamislivo kako bi to njemačka automobilska industrija mogla izdržati takvu konkurenciju elektro-automobila u samo nekoliko godina u 21. stoljeću.
A ako pada benzninska automobilska industrija u Njemačkoj, ako je Elon Musk već lansirao svoj prekrasni osobni električni automobil Model 3 po cijeni od 44.000 dolara, za koji bi čak i jedna Hrvatska mogla davati poticaj od 70.000 kuna, onda je stvar riješena. I teško je zamisliti da bi jedna Hrvatska mogla opstati kao utočište isluženih cestovnih zagađivača u takvom okruženju. Dizelaši bi se tako kod nas mogli pokazati kao kratkoročna, ali ne i kao ušteda na srednji, kamoli dulji rok.
