Velika recesija tijekom 2008. i 2009. godine bila je najdublja gospodarska kriza u SAD-u i svijetu nakon Drugoga svjetskog rata. Što je bio njezin uzrok? Na to pitanje ekonomisti su dali velik broj odgovora koji se međusobno znatno razlikuju.
Epidemija optimizma
Moguće objašnjenje ne samo Velike recesije, već i prethodnih kriza pružaju „kejnzijanci”, sljedbenici engleskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa. Kejnzijanci tvrde da su ekonomska kretanja u velikoj mjeri odraz socijalno-psiholoških čimbenika (Akerlof i Shiller, 2010.). Ponašanje ulagača i potrošača određuje njihovo emocionalno raspoloženje. Tako, na primjer, val ulagačkog i potrošačkog optimizma izaziva gospodarski uzlet, a nagla promjena raspoloženja u smjeru pesimizma izaziva gospodarski pad.
Kejnzijanci smatraju da njihova teorija uvjerljivo objašnjava velike financijske i gospodarske oscilacije. Tako je američki ekonomist, kejnzijanac i nobelovac Robert Shiller (2005.) napisao knjigu o rastu cijena dionica u drugoj polovici 1990-ih godina pod naslovom Iracionalan zanos. Impresioniranost ulagača tehnološim napretkom potaknula je rast cijena dionica informatičkih i internetskih tvrtki, a „masovna zaraza“ „neopravdanim optimizmom” dovela ih je do ekstremnih razina, stvorivši „špekulativni mjehur”. Shiller je u predgovoru prvom izdanju knjige iz 2000. godine upozorio da su cijene dionica tehnoloških tvrtki previsoke, da će vjerojatno doći do njihova velikog pada i da će mnogi ulagači izgubiti velik dio svojeg bogatstva, što se naposljetku i dogodilo.
Shiller (2007., 2008.) smatra kako velik rast cijena kuća u prvoj polovici i sredinom 2000-ih godina objašnjava isti socijalno-psihološki mehanizam. Širenje „zaraznih” optimističkih očekivanja da će cijene kuća rasti povećalo je potražnju na tržištu nekretnina, što je izazvalo daljnji rast cijena kuća, što je ojačalo optimistička očekivanja i tako u krug. Shiller govori o „socijalnoj epidemiji optimizma“ odnosno „iracionalnom entuzijazmu” za investiranje u nekretnine koji je doveo do napuhivanja „špekulativnog mjehura“. On je upozoravao da bi moglo doći do „puknuća mjehura“ i drastičnog pada cijena kuća, sa svim negativnim ekonomskim i socijalnim posljedicama, što se također naposljetku dogodilo.
Špekulacija na tržištu nekretnina zaista je bilo, o čemu, između ostalog, svjedoči pojava dokumentarnih tv-serija (engl. reality shows) pod naslovom Preprodaj ovu kuću i slično (Zandi, 2009.). Opseg špekulacija odnosno relativan broj špekulanata, međutim, teško je precizno utvrditi. Procjenjuje se da su 2006. godine blizu 20 posto kupaca kuća i stanova činili investitori koji su nekretnine namjeravali kasnije prodati (Zandi, 2009.). Broj špekulanata odnosno preprodavača mogao je biti i veći jer su imali motiva predstavljati se kao kupci kuća za dugoročne potrebe svojih obitelji kako bi dobili povoljnije kreditne uvjete (Zandi, 2009.).
Shiller tvrdi da je špekulativnim djelovanjem izazvan rast cijena kuća smanjio rizik nevraćanja hipotekarnih kredita i tako potaknuo kreditore da povećaju ponudu. Nasuprot tome, međutim, većina istraživača smatra da je golemo povećanje potražnje za kućama bilo uglavnom posljedica dostupnosti dugoročnih hipotekarnih kredita. Tako su, na primjer, ekonomisti Atif Mian i Amir Sufi (2015.) analizom statističkih podataka po gradovima ustanovili da je do velike kreditne ekspanzije došlo i u gradovima u kojima se cijene kuća nisu znatno povećale zahvaljujući njihovim povoljnim geografskim obilježjima, te su na temelju toga zaključili da je kreditni „bum” bio uzrok, a rast cijena kuća posljedica.
Za razliku od prethodnih povijesnih razdoblja, tijekom 2000-ih godina dugoročne hipotekarne kredite za kupnju kuća dobili su mnogi američki građani slabije kreditne sposobnosti. Govorilo se o „drugorazrednim“ (engl. subprime) kreditima, ali zapravo je bila riječ o drugorazrednim zajmoprimcima kod kojih je postojao veći rizik da neće moći otplaćivati kredit. Kreditna sposobnost ocjenjuje se u tzv. FICO-bodovima, a „drugorazredni“ kandidati proglašeni su takvima jer su imali nizak broj bodova (manji od 660). Unatoč tome, davanje kredita drugorazrednim kandidatima razbuktalo se i dosegnulo vrhunac sredinom 2000-ih godina.
Kredite za kupnju kuća dobivale su čak i neke osobe bez ikakvih dokaza da su ih sposobne vraćati. Poznata je pojava „NINJA-kredita“ za osobe koje nemaju dohodak, nemaju zaposlenje i nemaju nikakve imovine (engl. no income, no job, no assets) (Mishkin, 2010.). Kako je moguće da su se kriteriji dodjele kredita toliko snizili odnosno da su kreditori toliko riskirali? U nastavku slijedi prikaz nekoliko mogućih objašnjenja koja su se pojavila u literaturi i javnosti.
Državne intervencije
Snižavanje kriterija za dodjelu kredita neki su istraživači pokušali objasniti prethodnim intervencijama države. Tako, na primjer, Peter Wallison (2009.) smatra da je povećano davanje hipotekarnih kredita osobama koje ga nisu sposobne vraćati posljedica namjere odnosno napora američkih federalnih vlasti da prošire vlasništvo nad kućama i stanovima među manjinskim etničkim skupinama odnosno socijalnim skupinama s nižim dohotkom..
Država je posebnim zakonom (engl. Community Reinvestment Act), koji je donesen 1977. godine, te njegovim dopunama i provedbenim dokumentima koji su doneseni kasnije, nastojala suzbiti diskriminaciju kandidata za hipotekarne kredite prema prostornom položaju. Osim toga, brojni državni dužnosnici, političari i aktivisti koristili su spomenuti zakon kao osnovu za pritisak na banke u smjeru većeg dodjeljivanja kredita ciljanim socijalnim skupinama (Sowell, 2010.).
S druge strane, Ministarstvo stanovanja i urbanog razvoja (engl. Department of Housing and Urban Development) određivalo je sve veće kvote za ciljane socijalne skupine posebnim poduzećima pod državnim pokroviteljstvom, kolokvijalno zvanima Fannie Maei Freddie Mac, koja su otkupljivala hipotekarne kredite od banaka i drugih kreditnih institucija te plasirala na njima zasnovane vrijednosne papire širokom krugu financijskih ulagača, i to uz implicitno državno jamstvo. Švedski povjesničar Johan Norberg (2009.) opisuje kako su administracije predsjednika Clintona i predsjednika Busha „s jednakim entuzijazmom” povećavale spomenute kvote otkupa hipotekarnih kredita za osobe s nižim dohotkom. Norberg primjećuje kako je za ljevicu to bila borba protiv rasne diskriminacije, a za desnicu izgradnja „vlasničkog društva”.
Navedene socijalno motivirane intervencije države dovele su do pada kreditnih kriterija i pojave mjehura na tržištu nekretnina te naposljetku do masovnog nevraćanja hipotekarnih kredita, smatra Wallison i drugi istraživači sličnih uvjerenja. „Državna je politika uzrok, a financijska kriza je posljedica”, kaže Wallison.
Navedeni čimbenici vjerojatno su pridonijeli dugoročnom trendu ekspanzije hipotekarnih kredita, ali ne objašnjavaju velike oscilacije u rastu cijena nekretnina koje su zabilježene tijekom 2000-ih godina. Rast cijena kuća i stanova odnosno njihove gradnje sredinom 2000-ih bio je izrazito velik, kao što će kasnije biti pokazano. Neki je drugi čimbenik, dakle, jako djelovao na cijene nekretnina odnosno na kreditiranje njihovih kupaca tijekom tih godina.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
