Poslije velike financijske krize tržište luksuznim dobrima (prvenstveno brendovi visoke mode) dugo se oporavljalo. Spori, ali sigurni, rast ponovno je stopiran 2016. kada se činilo da manje ljudi no ikada želi dati novac za skupe torbice ili satove, a sada smo ušli, ako je suditi po analizi konzultantske kuće Bain, u novo razdoblje trošenja. Prodaja je porasla za šest do osam posto.
No, nova je renesansa sa sobom donijela i neka druga tržišna pravila, piše the Wall Street Journal. Brendovi više nisu bezvremeni, i puno je lakše nego ikada - ispasti iz mode. Primjera radi, "klasični" brendovi poput Tod's-a i Ferragama sve više padaju, dok je Gucci, nakon što se "preporodio i ponovno izmislio", opet na vrhu.
Krajnji kupci su mlađi, izbirljiviji i više u dodiru sa "pričama" koje brendovi serviraju i s kojima se identificiraju, kaže autorica analize Claudia D’Arpizio i ističe kako je "luksuz sada manje vezan uz status, a više uz identitet".
To posebno vrijedi za Kinu koja je predvodnik u kupovini luksuzne robe skupih brendova. Dok zapad Kinu percipira kao izvorište jeftine plastične robe, oni su pak najspremniji izdvojiti za luksuznu robu.
Toliko vole i kupuju skupocjen nakit da je niz zapadnih brendova iz temelja promijenio dizajn i prilagodio ga kineskom ukusu, trendovima i zahtjevima, pa potpuno različite kolekcije plasiraju na različitim tržištima, a najviše zarađuju upravo u Aziji.
Luksuz je, kaže definicija, kupovina onoga što nam definitivno nije potrebno koja posebno naraste kada smo (ili se osjećamo) imućnima. Bain očekuje kako će prodaja luksuznih predmeta u 2018. narasti za 20 do 22 posto, a Kina je već sada zaslužna čak trećinu "luksuznog trošenja" i golemi dio kolača tržišta.
Uvoz švicarskih satova u Kinu i Hong Kong porastao je za 30 posto u proteklih godinu dana, dok je prodaja luksuznih automobila narasla 18 posto tijekom 2017. U Makau, prijestolnici kocke, u 2017. je predano 27 posto više oklada nego godine prije.
Nakon Kine i Japana drugo po redu važno tržište je SAD, no ne može se mjeriti sa potražnjom i spremnošću na trošenje Kineza, posebno u doba Trumpa kada su i najimućniji zabrinuti za svoj novac i manje troše na nekretnine, luksuzne brendove i kupnju umjetnina.
Stephen Wilmot za the Wall Street Journal upozorava na rizike pretjerane ovisnosti tržišta na Kinu, i ponavljanje scenarija iz 2013. kada su Kinezi donijeli zakone kako bi obuzdali korumpirano poklanjanje (time i kupovinu poklona), ili pak ono što se dogodilo 2016. kada je platežna moć pala radi devaluacije renminbija.
Ipak, posljedice tih "padova" gotovo se više niti ne osjećaju, što se poklopilo sa oporavkom kineskog tržišta nekretnina i rastom cijena. Prema podacima Deutsche Bank nekretninski boom je nadodao 13.5 trilijuna dolara ukupnoj vrijednosti rezidencijalnih nekretnina u zadnje dvije godine, a presedan je u tome što dobit nije koncentrirana samo u Šangaju ili Pekingu, već i u manjim gradovima. Tamo su građani zaradili više na nekretninama negoli svojim plaćama, piše Jacky Wong za the Wall Street Journal.
Tu je i perspektiva investitora i dioničara. Na svu sreću, većina brendova koja je u vlasništvu LVMH i Kering grupacija (najvećih u modnoj industriji) i dalje je u trendu, ali i dionice kompanija su poskupile za više od četvrtine, i najviše su od 2001. godine.
