Xu Chunlin krenuo je u potragu za pravdom. Zajedno s 80 građevinskih radnika stao je na visoki nadvožnjak u kineskom megapolisu Shenzen. Svi su mislili isto – skočiti i skončati odmah ili čekati sporu smrt?
Putovanje koje ih je dovelo do tog mosta započelo je početkom 1990-ih. Muškarci su tada bili mladi i zdravi, radnici migranati iz provincije Hunan. Shenzhen je biolučki pogranični grad na jugu, uz granicu s Hong Kongom, ali nije ni približno bio kozmopolitsko središte s 12 milijuna ljudi, kao što je to danas, piše Washington Post.
Ovamo su se slijevali deseci tisuća mladića poput Xu Chunlina da bi desetljećima radili da bi udarili temelje današnjeg grada, kopali podzemnu željeznicu,...
Ali nisu znali da zaštitne pamučne maske koje su koštale tek 1,5 dolar i koje su im davali, nisu dovoljna zaštita od silikonske prašine koja im je neprekidno prekrivala lice dok bi bušili granitnu podlogu.
Više od 100 bivših radnika iz Hunana umrlo je u proteklom desetljeću od silikoze, neizlječivog stanja uzrokovanog udisanjem čestica prašine koje ostavljaju ožiljke na plućima koja postanu stvrdnuta.
Još oko 600 ljudi pati ili polako umire, kažu vođe radničkih skupina. Svojim plaćama uzdržavali su svoje obitelji u pokrajini Hunan, čak su i osigurali koliko-toliko pristojan život, a danas su potpuno osiromašeni i bolesni, trošeći zadnje zalihe svojih ušteđevina.
Ovakvih je primjera u Kini na milijune. Svi ti radnici svojim su rukama gradili kineske suvremene gradove u kojima danas živi oko 400 milijuna ljudi. Srednja klasa upravlja kineskom ekonomijom, do ruralno stanovništvo odakle dolaze radnici, i dalje žive u katastrofalnim uvjetima. Jedna se priča ogleda u sjajnim vještinama koje su izgradili: pozadini za uspješnu srednju klasu od 400 milijuna ljudi koji žive u kineskim gradovima i upravljaju njenom ekonomijom.
Četrdeset godina nakon što se Kina odmaknula od svog socijalističkog sustava - i obećanja o temeljnoj skrbi za radnike - zemlja rješava teška pitanja nakupljena u hvatanju koraka sa suvremenim načinom života.
Od početka 2018. godine, radnici iz Hunana na čelu s Xuom putovali su više desetaka puta do Shenzena da bi od vlade zatražili pomoć. Početkom studenog 2018. stotine njih su okupirale vladinu zgradu a onda ih je policija rastrjerala pendrecima i suzavcem koji je dodatno pogoršao njihovo zdravstveno stanje.
Tijekom tog okršaja, radnici su s nadvožnjaka prijetili da će se masovno baciti na auto-cestu s osam traka. Xu, jedan od vođa prosvjeda te noći, rekao je da je spreman umrijeti za to.
Ali i on se osjećao odgovornim za te muškarce, objasnio je kasnije. Bio je jedan od prvih koji su devedesete doveli svoje suseljane u Shenzhen, pokrenuvši lanac uspjeha, ali kasnije prave tragedije.
Stojeći na tom nadvožnjaku, Xu im je vikao da se odmaknu od ograde, da se smire i pričekaju još koji dan.
„Kina je poput vagona. Neće se pomaknuti naprijed ako ne gurnete. Ako se ne bojite smrti, u ovoj zemlji možete učiniti bilo što."
U okrugu Sangzhi, koji je dio provincije Hunan, nema industrije, tek nešto poljoprivrede. Ali kuće imaju više katova i one svjedoče o tome kako su njihovi stanovnici zarađivali gradeći kineske gradove poput Shenzena.
"Svi su gradili velike kuće, a danas u njima više nitko ne živi", govori Gu Zhongping, bivši bušač i pokazuje kuće u kojima su umirali ljudi od plućnih bolesti.
Gu Hejian, u kući ukrašenoj crvenim zastavicama zbog vjenčanja sina, ne očekuje da će još dugo živjeti. Zhong Yichuan, koji je živio do njega, umro je prije dvije godine. Wang Zhaogang umro je u travnju, a na sprovod mu je došlo 10-ak bolesnih radnika odbrojavajući vlastite dane.
Više od 26 bivših bušača u okrugu Sangzhi umrlo je od plućne bolesti od 2009. godine, kažu stanovnici - smrt se ubrzava - oko 100 ostalih teško je bolesno. U dvije druge provincije Hunan, Leiyang i Miluo, dijagnosticirano je oko 500 bolesnih seljana koji su radili u Shenzhenu.
Iako službene brojke nisu dostupne, internetski dokument na razini grada Hunan potvrdio je tvrdnje mještana. Zdravstveni pregled u 2017. pokazao je da je 290 mještana, većinom u Sangzhiju, imalo silikozu.
I dok u razvijenim zemljama bolesti vezane uz rad opadaju ili ostaju na istim razinama, u Kini se te brojke drastično povećavaju.
U 2018. godini oko 873.000 kineskih radnika imalo je pneumokoniozu, široku paletu plućnih bolesti, u odnosu na oko 559.000 iz 2000. godine. Neprofitna organizacija Save Pneumoconiosis procjenjuje da je istinski broj oboljelih mnogo veći - moguće oko 6 milijuna.
Radnici koji udišu prašinu i sitne mineralne kristale pronađene u stijeni i pijesku ne osjećaju odmah simptome. Ali tijekom mjeseci, ponekad i desetljeća, te čestice stvaraju velike zdravstvene probleme i uzrokuju smrt.
Hodanje, čak i razgovor, postaju iznimno teški, ležanje u krevetu je nemoguće jer stvara osjećaj gušenja, pa oboljeli spavaju u sjedećem položaju i ne odvajaju se od aparata za kisik.
U posljednjem stadijumu pate od teškog hripavca, gube naglo na težini i imaju česte prehlade i visoku temperaturu. Pneumonija ili tuberkuloza imaju kobne posljedice, pluća jednostavno odumiru.
Iza košarkaškog igrališta prepunog smeća, koje služi kao seoski trg, nalazi se seoska liječnica Li Li. Upravo je pregledavala Cheng Xiangyong, 49-godišnjaka koji neprekidno i teško kašlje.
"Ostaje mu najviše tri godine života", predviđa Li, dok mu spravlja kapi ambroksol za otapanje sluzi, aminofilin za olakšavanje disanja i antibiotik.
Tri pacijenta su nedavno umrla od silikoze. Bolesni radnici i dalje rade. Kliniku je od silikoze nedavno su umrla. Bolesni radnici nastavljaju s radom. U jednosobnoj klinici koju je preuredila iz priručne kućice nemaju odgovarajuće lijekove, opremu ali niti know -how.
Ali za bolesne radnike u zabačenim brdima, kojima je potrebna skrb nekoliko puta mjesečno, i to je bolje nego dvosatna vožnja do gradske bolnice ili šest sati do glavnog grada provincije Changsha, rekla je.
"Imamo toliko ljudi kao što je ovaj. Kažem im da ne dolaze. Ne mogu se nositi s njima. Ne mogu se nositi s rizikom", kaže ona.
Dok je stezao stol, Chengova hrapava kokoša ispunila je sobu. U Shenzhenu je vježbao i odlazio 13 godina do 2017. godine, kada su se njegovi simptomi pojavili. Njegova težina nedavno je pala sa 70-ak kilograma na 50.
Cheng misli da će umrijeti brzo kao i njegov prijatelj Gu Erhu, čija su pluća otkazala 14. kolovoza samo nekoliko sati nakon što su razgovarali. Cheng se brine jer neće imati dovoljno novaca ni da kupi lijes i jer će bez novca ostaviti suprugu Chunyue i svoju 82-godišnju majku.
"Preživjet ćemo, nema nam druge", kaže Chunyue i smješa se preko stola.
1980. godine Shenzhen je imao 30.000 stanovnika, kad su kineski komunistički čelnici odlučili da taj gradić postane prvi laboratorij slobodnog tržišta. Močvare su se pretvorile u tvornice s pogonima najpoznatije tvrtke za poroizvodnju mobitela iPhone. Tu je niknula četvrta najveća azijska burza, visoki poslovni tornjevi i hotelski kompleksi za najbogatije u kojima noć stoji i do 4.000 dolara.
Ekonomski učinak Shenzhena porastao je s četiri milijuna dolara u 1980-ima na 340 milijardi USD u 2018. Dužnosnici su često pokazivali grad kao kineski prozor u svijet. Za Xu Chunlin - desetljećima prije nego što je razmišljao o skoku s mosta - Shenzhen je bio put iz zaleđenog okruga Leiyang u Hunanu.
Mlad i loše uhranjeni 21-godišnjak 1989. godine, Xu je tad orvi put otputovao oko 1000 kilometara izvan svog rodnog grada s četvoricom braće da bi radio kao građevinski radnik u Shenzenu. Vratio sae za Novu godinu s ušteđevinom od 5000 yuana - oko 710 USD današnjeg novca i odmah je potrošio na tonu i pol riže koju je njegova obitelj stavila u vreće i spremila kako više nikad ne bi bili gladni.
Unutar četiri godine, Xu je radio kao posrednik. To je značilo upoznavanje seljana sa Shenzhenovim kooperantima koji su stanovnicima Hunana davali poslove. Xu je radio na postotak, a poslovi su nekad vrijedili i po 45.000 dolara, pa je Xu postao relativno bogat čovjek.
"Svi su me u selu cijenili jer sam im nalazio poslove. Istovremeno svaki građevinac u Shenzenu me poštovao jer sam ih opskrbljivao radnom snagom", rekao je.
Ekipe radnika radile su najteže poslove – alat im je bio čekić i eksploziv kojim bi čistili tlo i kopali tunele i temelje i do 150 metara ispod razine, a onda u jame sipali beton i gradili noseće stupove za nebodere.
Zhong Pinxie prisjetio se kako su mu šefovi, prije no što su ga poslali na radno mjesto bez ikakvog treninga ili obuke, dali običnu platnenu stožastu masku za usta i nos, ali nikad nije nosio ni zaštitne naočale, ni čepiće za zaštitu sluha. Spustio bi se s tom maskom u jamu široku četiri metra i tamo bi ostao bušiti po četiri sata bez prekida.
Zhong je radio toliko poslova bušenja da je napamet znao Shenzhenovu podzemnu geografiju. Nova linija podzemne željeznice u Luohu lako se probijala kroz porozne stijene. Stambena četvrt Nanshan, gdje su se gradili i trgovački centri i Sveučilište Shenzen – zemlja je bila puna granita i dizala je veliku i gustu prašinu.
"Kad bi ju taknula bušilica, kao da vam topovi ispaljuju prašinu u lice", kaže Zhong.
Upravo je to ono što mu je uništilo pluća i što se prošle godine na RTG-u pokazalo kao brojni ožiljci i uznapredovala silikoza. Do tada nije imao pojma što je to, ali nekolicina jest. U to vrijeme obrazovanje i svijest o sigurnosti radniak bili su oskudni, a simptomi prvih plućnih bolesti pojavile su se nekoliko godina kasnije.
Posrednik Xu prešao je na administrativni posao do 2008. godine, kada mu je građevinski inženjer predao dokument na samo jednoj stranici o pneumokoniozi i tiho rekao:
"Ne radite ovaj posao predugo."
"Od početka do kraja, niti jedna tvrtka ili vlada nikada nisu objavili ništa o uzrocima i posljedicama bolesti", kaže Xu.
Do 2009. godine silikozu je bilo teško zanemariti. Izvještaji u medijima počeli su se konačno objavljivati, a grupe radnika krenule su s molbama vlastima u Shenzenu, pa je čak i postojala nagodba da će isplatiti 15.000 dolara odštete svima koji mogu dokazati da je njihova bolest povezana s radom na građevinskim poslovima i bušenjima.
Od 1980-ih, kada su kineske gospodarske reforme otjerale seljake sa zemlje i poslale ih u gradove da pronađu posao, gotovo 300.000.000 radnika doselilo je i počelo raditi u sivoj zoni. U oslobođenom privatnom poduzetništvu, mnogi od njih nisu bili prijavljeni. Ako je do tad komunistička vlast zagovarala radništvo, od sad ga se odjednom odrekla.
Unatoč zakonu iz 2008. koji zahtijeva da svi poslodavci daju ugovore, samo 35 posto radnika migranata potpisalo ih je u 2016.
Istraživanje koje je provela kompanija Love Save Pneumoconiosis iz 2014. godine otkrilo je da je samo 7 posto oboljelih radnika imalo potpisane ugovore o radu.
Građevinska industrija - sektor iz kojeg potječe četvrtina smrtnih slučajeva od ove bolesti,
poznata je po oslanjanju na podizvođače pod nazivom baogongtou koji zapošljavaju neformalno, rekao je Eli Friedman, kineski stručnjak za rad na Sveučilištu Cornell.
Osiguranje od ozljeda na radu također zaostaje. Kina je pokrenula nacionalni plan tek 2004. Danas je oko 80 milijuna radnika migranata, ili otprilike 27 posto.
Shelly Tse, direktorica centra za medicinu rada na Kineskom sveučilištu u Hong Kongu, rekla je da su radnici u Shenzhenu dodatno hendikepirani zbog latentne prirode pneumokonioze.
"Prvi simptomi se mogu pokazati i 10 godina kasnije, kad radnici počnu osjećati progresivna pogoršanja. No tada više ni ne znaju za koju su tvrtku radili i postoji li više ta tvrtka. Mnoge su već bankrotirale"; kaže Tse.
U ruralnom Hunanu prošle godine zavladala je tuga - i bijes, mnogi više ni ne gaje nade da će ih itko obeštetiti. Xu, bivši posrednik, gledao je kako smrt grabi njegove sugrađane – njih više od 70 samo prošle godine.
Šest bolesnih muškaraca počinilo je samoubojstvo. Lokalne obitelji poput Caosa, koji su pokopali troje braće koji su u Shenzhenu oboljeli od pneumokonioze, bili su potpuno na rubu bjede.
Tako je bila i Xova vlastita obitelj. Četiri njegova brata, koja su radila u jamama Shenzena umrli su. Najmlađi je imao samo 26 godina. Xu ima terminalnu silikozu.
"Morali smo nešto poduzeti", rekao je. "Ljudi trebaju preživjeti."
Slična scena odvijala se i u okruzima Hunan Sangzhi i Miluo, dok su se bolesni radnici počeli mobilizirati da podnesu svoje zahtjeve u Shenzhen, pa su tamo udružili snage.
Dana 5. studenoga 2018., velika skupina radnika, bijesna zbog nedostatka napretka, okupirala je vladinu zgradu i tražila da vidi gradonačelnika Shenzhena. Spavali su preko noći na prostirkama i do noći 7. studenog na mjestu događaja okupilo se više od 300 radnika.
Nakon 8 večeri, vlasti su krenule. Videozapisi incidenta prikazuju nerede i policiju koja prska pepper sprejom radnike, pa je i prva pomoć imala pune ruke posla. Radnici su krenuli prema nadvožnjaku i prijetili masovnim skakanjem. Upalilo je.
Policija je požurila blokirati gomilu koja se uspinjala prema mostu. Do ponoći su se pojavili gradski dužnosnici koji su apelirali na mir zajedno s hladnim glavama poput Xua.
Pregovori su počeli sljedećeg jutra u 11. Tjednima kasnije objavljen je ugovor: Shenzhen će bolnicima platiti između 17.000 i 35.000dolara i pokrivati troškove liječenja. Ipak, mnogi još uvijek nisu bili zadovoljni.
"U nedostatku učinkovitog sudstva, Kina često rješava sporove na ovaj način sudova", kaže Mary Gallagher, politologinja na Sveučilištu u Michiganu. Organiziraju masovne, ponovljene demonstracije; dužnosnici se nadaju da će ih zadovoljiti jednokratne isplate, ali nikad ne priznaju sistemske nedostatke"; govori ona.
Sukobi između podnositelja zahtjeva i vlasti Hunana i dalje su nastavljene. Deseci radnika nadaju se da će se vratiti u Shenzhen ili Peking kako bi dobili odštete i više novca, nekoliko su puta presretnuti i policija je nasrnula na njih.
Stradala sela pomno se nadgledaju. Novinar Washington Posta zaustavljen je na putu za provinciju i morao je otići neobavljena posla, a prilikom druge posjete, vlasti su maltretirale sve mještane koji su razgovarali s njim.
Xie Decai djelatnik u lokalnoj vlasti okruga Sangzhi, negirao je sve i rekao da je održao barem 10 sastanaka s mještanima.
"Neki su i dalje nezadovoljni, ali nije stvar u tome hoće li dobiti odštetu, nego koliko će dobiti", rekao je Xi.
Spor nije riješen za vođu prosvjeda okruga Sangzhi koji je sjedio u seoskoj kući planirajući svoje trinaesto ili četrnaesto putovanje zbog peticije u Shenzhen ili Peking. Dobio je 24.000 dolara odštete za silikozu, ali novac nije bio dovoljan za odgoj njegove djece, rekao je vođa prosvjeda, koji se plašio službene odmazde i govorio pod uvjetom anonimnosti.
"Pravda ne postoji u ovom društvu koje ima slavu i bogatstvo i nebodere izgrađene na našim kostima", rekao je.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Рozivniса u Sех Сlub –– www.kisstok.com
Dorothy, 32. ww︅︆w.lo︅︆vexx.c︅︆lub
Donna, 22. ww︅︆w.lo︅︆ve︅︆xx.c︅︆lub