Specijalni sud u Beogradu izreći će u utorak drugu prvostupanjsku presudu vlasniku "Delta holdinga" Miroslavu Miškoviću, njegovom sinu Marku, Milu Đuraškoviću i ostalim optuženima kojima se sudi zbog utaje poreza i malverzacija.
Biznismen Miroslav Mišković uhićen je u prosincu 2012. godine, a nakon šest mjeseci pritvora i rekordne jamčevine od 12 milijuna, pušten je da se brani sa slobode. Ova, druga po redu prvostupanjska presuda neće biti i konačna: obrana i tužiteljstvo imat će pravo žalbe, a konačnu odluku donijet će prizivni sud.
Inače, sudbina Miroslava Miškovića dosta je slična onoj Ivice Todorića. Mišković osim toga nije skrivao da je ostao pomagati Todoriću kada su krenuli problemi s Agrokorom, uz Zorana Jankovića, bivšeg predsjednika uprave slovenskog Mercatora bili su najjači poslovni ljudi na području bivše Jugoslavije.
Evo kako je išla cijela priča.
Tri najjača poslovna čovjeka na tlu bivše Jugoslavije, vlasnik Agrokora Ivica Todorić, vlasnik Delta Holdinga Miroslav Mišković te tvorac i predsjednik uprave slovenskog Mercatora Zoran Janković, susreli su se 2006. godine u Beogradu. Zatvoreni sastanak faraona regionalnog biznisa odigrao se na vrhu Deltina nebodera. Sastanak je trajao šest sati. Obilovao je žustrim prepirkama, koje su često bile na samom rubu svađe.
Ipak, tri mušketira osmislila su konture upotrebljivog plana. Središte nove megakompanije, kakvu ovi prostori nisu nikad imali, a trebala se zvati Herkul, trebalo je biti u Beogradu, komercijala u Zagrebu, a financije u Ljubljani. Takva bi gigantska tvrtka - čije je ime bilo odgovarajuće robusno - pokrivala veliki prostor CEFTE, od Jadrana do Moldavije, i ne bi imala ozbiljnu konkurenciju. No plan je propao.
Mediji su dugo nagađali zašto, no Nedjeljnik je otkrio kako su slovenske aspiracije bile neprihvatljive Todoriću i Miškoviću. Zoran Janković je, naime, zahtijevao da Slovenija dobije polovicu vlasništva nad Herkulom, dok bi Todorić i Mišković imali po 25 posto. Todorić i Mišković su, pak, mislili da vlasništvo kompanije treba podijeliti na tri jednaka dijela.
Podsjećali su Zorana Jankovića da on nije vlasnik, poput njih dvojice, nego samo predstavnik slovenske države, ali Janković nije želio pristati na podjelu vlasništva po trećinama. Slovenska vlada uskoro je smijenila Jankovića, a on je priznao da je bio u krivu i da je kompanije trebalo spojiti prema modelu trećinskog vlasništva. Rođenje nove kompanije trebalo je biti naznačeno i posebnim kemijskim olovkama na kojima je bio ugraviran logotip HERKUL.
Direktor Mercatora ostavio je jednu takvu olovku članici uprave s nadom da će ugovor jednog dana biti potpisan... Taj dan, međutim, nikad nije došao. Analitičari misle da je na taj način prokockana možda i najveća šansa regionalne ekonomije od 1945. do danas. Herkul bi osvojio tržišta koja ni Mercator, ni Agrokor, ni Delta nisu mogli ni primirisati, poput - među ostalima - ruskog, što bi dalo nekoliko pozitivnih efekata.
Ovdašnje bi poljoprivrede, ali i gospodarstva u cjelini, dobile moćnu polugu, a formula "sve glave na kup" gotovo sigurno bi spriječila Todorićevu kataklizmu, koja je imala temelje isključivo u Todorićevu specifičnom stilu poslovanja. On se, naime, od 1990. godine pa do danas neprestano širio, ne želeći se nikad - bez obzira na moguće rizike - odreći ni jednog dijela svojega carstva. Kratka anamneza Agrokorove bolesti pokazuje nam sljedeće.
U trenutku kad je Agrokor kupovao Mercator, slovenski je trgovački lanac imao 1,4 milijarde eura duga. Ivica Todorić platio ga je 544 milijuna eura, mada je prije toga bio spreman dati i puno više, ali Slovenija nije dopustila prodaju. U međuvremenu su Slovenci shvatili da je Mercator prezadužen i neodrživ, pa su ga prodali nevoljenom Todoriću po znatno manjoj cijeni. Agrokor je u trenutku preuzimanja bio zadužen 3,5 milijardi eura, što znači da je Todorić preuzimanjem Mercatora dignuo dug kompanije na 5,4 milijarde eura.
To se pokazalo neodrživim. Poznavatelji prilika tvrde da su prijatelji iz poduzetničke galaksije upozoravali Todorića na neodrživost modela zaduživanja, no on je uvijek ponavljao da nema drugog izbora.
"Ne samo moja djeca, moji unuci neće moći vratiti dug", govorio je Todorić.
Najveći problem Ivice Todorića je što nikad nije nadrastao imotske poslovne horizonte, dodaje drugi njegov poznanik: "On je, koliko god rastao, uvijek ostao nalik na lika iz ‘Prosjaka i sinova’, i to ga je koštalo..."
Usporedna analiza preustroja Delte Milorada Miškovića - koja je sad zadužena oko 150 milijuna eura, a prijetila joj je fatalna prezaduženost - i Agrokora, čiji je dug oko 6 milijardi, jasno pokazuje gdje je, čak i bez plana Herkul, bio put spasa za Todorića. Delta se, naime, u krizi rješavala pojedinih poduzeća, kao balasta na brodu, kako brod ne bi potonuo. Delta se riješila Delta banke za 400 milijuna eura, potom Delta osiguranja (250 milijuna), Maksi grupe (935 milijuna eura) i Delta Cityja za 205 milijuna.
Miroslav Mišković prodao je četiri tvrtke za dvije milijarde eura, dok je Republika Srbija za 3000 poduzeća dobila 2,8 milijardi eura. Ivica Todorić, međutim, nije prodavao ništa. On je samo kupovao, kupovao i kupovao, i to na dug. Nadalje, on i obitelj zadržali su upravljanje nad kompanijom umjesto angažiranja profesionalnih menaždera, koji bi za tako veliku kompaniju mogli biti uzimani i iz velikih svjetskih gospodarstava, poput američkog ili njemačkog.
Neki naš gospodarski model zovu "rođačkom" ekonomijom, drugi govore o crony kapitalizmu (to je isto, samo zvuči učenije), treći o ortačkome modelu... U biti je riječ o staroj, dogovornoj, netržišnoj ekonomiji, u kojoj politička elita gospodari javnim poduzećima, koncesijama i raznim naknadama za poslovne djelatnosti, pa se sve isplative aktivnosti dodjeljuju uskom krugu stranačkih favorita. Agrokor je, to je posve jasno, bio najveći i najrazvijeniji reptil u toj crony močvari, a ne pravo privatno poduzeće.
On je bez sustezanja prekršio ključno pravilo dobrog investiranja, ono o omjeru vlastitih sredstava i sredstava iz kredita, koji bi trebao biti uravnotežen. Delta je sad konsolidirana, a Agrokor je prošao potpunu katarzu, od 1. travnja počinje poslovati s novim imenom, ali još uvijek je pitanje hoće li to biti kraj mučnog resetiranja nekad najveće privatne kompanije u Hrvatskoj.
I na kraju balade imamo dva posrnula tajkuna - Todorića koji tek čeka što će biti s njim i Miškovića koji bi u utorak mogao doznati što ga čeka. Treći, Zoran Janković, otkako je odletio iz Mercatora bacio se u politiku i već 12 godina je gradonačelnik Ljubljane. No, još uvijek mu srce zaigra kad se spomene Hrvatska, pa tako kaže da Zagreb smatra pojmom uređenog grada, a prema vlastitim riječima, uzor mu je Milan Bandić...
