Ekonomix
1169 prikaza

Povratak u Hrvatsku: Želja ista kao i apatija i drama

Prosvjed studenata medicine u Osijeku protiv ministra Milana Kujundžića
Davor Javorović/ PIXSELL
Priča o povratku jednog emigranta otkriva sposobnost Hrvatske da i privlači i odbija istodobno

Priča mi sin za subotnjim ručkom da mu se frend vraća u Zagreb. Frend je oduvijek bio snalažljiv. Kao klinac se sam uzdržavao od prodaje navijačkih amblema. Po dolasku u Njemačku zaposlio se na šalteru kladionice. Brzo je avansirao. Postao je šef nekome. Dobro je zarađivao i živio, ali na kraju mjeseca nije mu ostajalo više od 100 eura. A tako je živio i ovdje. Ne mislim da je ova priča tipična ili sistemski važna. Ne očekujem povratnički val. Ali očekujem da se nakon pet godina članstva u EU aspiracije i snovi pomalo uravnoteže u odnosu na realnost "ovdje" i "tamo".

Ali što je realnost? Iskustva su individualna. Mi koji volimo gledati svijet iz ptičje perspektive pokušavamo iz kaosa ljudskih života iscijediti zbrojeve i prosjeke, ne bismo li donosili sudove o tome kako je "ovdje" i "tamo", "nama" i "njima". Pri tome griješimo (jer svako mjerenje sadrži pogrešku), ali pogrešku uglavnom nastojimo zadržati pod kontrolom. Jedan od načina držanja pogreške pod kontrolom je sagledavanje što više različitih vrsta i izvora informacija prije sklapanja šire slike.

Iseljavanje iz Hrvatske, granični prijelaz Bregana Neugodna istina Ekonomix Kako sve Hrvatska propada zbog egzodusa Hrvata iz domovine

Ne znamo kako je drugdje u Hrvatskoj, ali ne može biti jako različito od situacije u Zagrebu koji je uključen u statistiku Eurostata prema kojoj ljudi pokazuju relativno visok stupanj zadovoljstva školama i općenito dostupnošću obrazovnih institucija. Slika pokazuje da su Zagrepčani (oznaka HR) s više od 70% zadovoljnih, uz bok Bečanima. Daleko naprijed su stanovnici Dublina, Helsinkija, Ljubljane i Luksemburga.

Položaj Zagreba uopće nije loš, s obzirom na to da su stanovnici Sofije i Bukurešta, gradova za koje se svakoga dana plašimo da nas ne prestignu, daleko ispod 50%. Ni Peštani, Rimljani i Madrižani nisu puno bolji od njih. Pomalo iznenađuje da se i Berlin našao u skupini luzera, zajedno s tamo očekivanom Atenom, Ankarom i ipak 55%-tnom Bratislavom (SK), koja balansira na granici između gubitnika i umjerenih dobitnika ove usporedbe u kojoj je Hrvatska na pragu ulaska u Premier ligu.

Već je poznato i da Hrvatska relativno dobro stoji prema nekim mjerilima kvalitete života, kao što su kvaliteta stanovanja (vrlo mali postotak ljudi živi u vlažnim i ruševnim prostorima te nema pristup bazičnoj infrastrukturi), fizička sigurnost i očuvanost prirode. Nejednakosti nisu problem. Uglavnom, po tim stvarima smo u prosjeku bolji i od većine razvijenijih država europskoga juga.

U Hrvatskoj se mnogo izdvaja za rekreaciju, kulturu i religiju

Prosvjed studenata medicine u Osijeku protiv ministra Milana Kujundžića | Author: Davor Javorović/ PIXSELL Davor Javorović/ PIXSELL

Osim toga, vlasti u Hrvatskoj relativno mnogo izdvajaju za rekreaciju, kulturu i religiju. Po tome smo u samom vrhu EU, uz Mađarsku, Estoniju, Finsku i Sloveniju. Cinici će primijetiti da Crkva pojede dobar dio toga: u drugim zemljama koje su se našle pri vrhu vjerojatno mnogo više ide za rekreaciju i kulturu.

Liberali i liberteri će na temelju ovoga prikaza posumnjati u svrsishodnost izdvajanja. Što fali Švicarcima, Nijemcima i Ircima koji su pri dnu liste izdvajanja? Nije li ovdje riječ o nasljeđu socijalizma? Država je nadzirala (i financijski) ove sfere života, zatomljujući privatne inicijative i filantropiju, koji upravo u sferi kulture postižu afirmaciju individualizma negirajući onu kolektivističku podvalu o navodnoj sebičnosti i socijalnoj neosjetljivosti društava koja su jače utemeljena na vrijednostima individualizma.

Sumnje će rasti ako podsjetimo da je Hrvatska prema veličini javnog sektora te poreznim i sličnim opterećenjima odavno izašla izvan normalnih okvira s obzirom na dostignuti stupanj razvitka. Na slici čiju ste varijantu, ako pratite Lab, sigurno već vidjeli, možete pratiti kako Hrvatska (crveni krug) daleko odstupa od linije očekivane vrijednosti u prostoru koji je određen dostignutim stupnjem razvoja (os x) i težinom državnih tereta (os y). Ova plava točkica koja je još dalje od Hrvatske zove se Grčka.

Dalija Orešković Ali ne u ove stranke Top News Crna Dalija prelomila: Ipak ulazim u politiku!

Prikazana veza između poreznih tereta i razvoja je relativno slaba, ali unatoč tome sugerira da se u Hrvatskoj prikuplja previše poreza i drugih izvora javnih prihoda. S druge strane, mnoštvo trećih, četvrtih, petih itd. utjecaja određuje hoće li se neka zemlja solidno razvijati uz dana porezna i slična opterećenja. Ako su ljudi zadovoljni dostupnošću obrazovne infrastrukture, i ako ona k tome pruža moderna znanja (što, nažalost, nije slučaj kod nas), onda izdvajanja za obrazovanje neće biti problem. Ako slijedimo tu logiku, zaključit ćemo da izdvajanja za sigurnost u Hrvatskoj vjerojatno nisu problem.

Međutim, problem su izdvajanja za pravosuđe koje je notorno neefikasno. Problem su izdvajanja za administraciju koja je notorno neefikasna. Što je s kvalitetom javnozdravstvenih usluga ako prihodi od zdravstvenih doprinosa rastu po visokim stopama? I tako dalje.

Stoga, hoće li i koliko Hrvatska u budućnosti postati atraktivna zemlja za povratak i useljavanje, zavisit će o tome koliko će se dobro uravnotežiti javna davanja i kvaliteta javnih usluga - koliko ćemo vrijednosti za novac dobiti natrag od Vlade. Ta ravnoteža je obilježje jakih (što ne znači nužno velikih i izdašno financiranih) država.

Žao mi je što prošli tjedan nisam mogao doći na raspravu o knjizi urednika Kristijana Kotarskog i Žarka Petaka "Policy-Making at the European Periphery: the Case of Croatia" u izdanju Palgrave MacMillana, jer sam sudjelovao u njezinoj izradi (kao autor poglavlja o upravljanju državnim poduzećima). Vidim da je Vajdić na portalu Ideje objavio koristan prikaz rasprave iz kojeg se vidi da je slaba država ona koja je "zarobljena", čije institucije ne funkcioniraju jednako za sve, nego služe privilegiranim skupinama.

Grafika Velimira Šonje | Author:

Ključno pitanje glasi koje su to skupine koje uzurpiraju mehanizme države i imaju dubok utjecaj na politiku, utjecaj koji nije odmah razvidan biračima?

Mislim da je odgovor vrlo složen. Ne može se svesti na upiranje prstom u jednu (heterogenu) skupinu, kao što su "branitelji", "državni službenici i namještenici", "političari"... I među njima ima mnogo zaslužnih s plemenitim namjerama i djelima. Zanimljivije mi je što je Kotarski i ovaj put (o tome je već pisao na Labu) ponudio razlikovanje dviju vrsta slabih država - jednih koje su dominantno uzurpirane u korist korporativnih elita (paradigma Agrokor) i drugih, koje su dominantno uzurpirane u korist stranačkih elita (paradigma HDZ-SDP). Naravno, svaka država pati od oba oblika uzurpacije, pa je klasifikacija pitanje razmjera.

Uzurpacija u korist stranačkih elita znači da je politička djelatnost obilježena motom u se, na se i poda se, pri čemu su skupe limuzine s više od 150 konja i kožnim sicevima, a u Bosni i s rotirkama na krovovima, samo vanjska manifestacija potpunog poremećaja društvenih odnosa i vrijednosti koji svoj vrhunac doživljavaju u manje atraktivnoj, ali običnom puku bližoj priči o službeniku iz nekoga sela u Dalmatinskoj zagori koji provodi život ispijajući kave i naporno organizirajući malonogometne turnire koji traju do kasnih noćnih sati, barem se tako pravda ženi kad dođe kući pod gasom kao kakav lik iz Marinkovićeva filma.

Josip Bozanić On je sit... Top News Bozanić se ne usudi reći tko je kriv za odlazak Hrvata

Za Kotarskog, primjer korporativne uzurpacije (za neke neočekivano) je Češka, a primjer stranačke očekivano Hrvatska. No to možda nije tako loša vijest. Iako prema Vajdiću, Kotarski ne polaže velike nade u promjene odozdo, nego promjene očekuje odozgo i od EU, činjenica je da ako se građani dovoljno razbude i čvrsto stisnu političare - počnu ih jače nadzirati - od stranačkih elita uzurpirane institucije i državna poduzeća mnogo će se lakše transformirati.

U panici, kad se približe izbori, i uz dovoljno jako antiuhljebsko raspoloženje te jasno istaknute zahtjeve za smanjenjem tereta vlasti, stranke su u stanju učiniti svašta, pa i smanjivati poreze i državne izdatke ne bi li realizirale svoj prokreacijski cilj - vlast. U liberalnoj demokraciji, dakle, postoji točka infleksije nakon koje ostanak na vlasti počinje zavisiti o dugoročnom javnom interesu određenom kao ravnoteža javnih davanja i kvalitete javnih usluga, uključujući i one temeljne kao što je zaštita ljudskih prava.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.