Potpredsjednik vlade je za sebe samo rezervirao pravo da odredi prvi tečaj za listopad. Kaže, a ja se ne sjećam, da sam na temelju nekih proračuna došao s prvim tečajem od 4200 ili 4300 za listopad. To je moguće, jer smo imali informacije o kretanju tečaja na pravom, sivom tržištu, a sjećam se da je tamo 4000 HRD za DEM bilo probijeno mnogo prije nego na službenim tečajnicama koje su mirovale zbog spomenutih deviznih kontrola – proboj 4000 desio se prije nego što je program objavljen i bilo je logično ciljati malo iznad. Osim toga, Škegro je tada kao član Savjeta HNB-a (u ondašnjem zakonu nije bilo prepreke da kao potpredsjednik vlade ostane u Savjetu) imao informaciju o monetarnoj projekciji za listopad koja je donesena u drugoj polovici rujna, a prema kojoj je ciljan tečaj od oko 4500 HRD za DEM na kraju listopada. Rekli smo da onda treba ići negdje između 4300 i 4500 jer smo očekivali znatno usporavanje tečaja prije kraja listopada, a Škegro je odabrao brojku “metodom” praznovjerja i lakoće komunikacije. 4444 mu se činilo idealnim brojem, jer mu je jednom jedna djevojka koja je radila kao turistički vodič u Hong Kongu rekla da Kinezi misle kako veći broj parnih brojeva donosi sreću. Nama se to činilo kao uvjerljiv «argument».
Uostalom, 1-2% gore ili dolje bilo je posve irelevantno u uvjetima kada imate inflacijski proces koji se kreće tempom između 30% i 40% na mjesec, a u čemu je nepredvidiva iregularna komponenta sudjelovala s barem jednom trećinom. To je stara ekonomska zakonitost koja objašnjava dramatičnu štetnost inflacije: s povećanjem stope dolaze i mnogo veća kolebanja odnosa cijena. Veća kolebanja znače veći rizik, nepredvidivost. To je okvir u kojem je trebalo donijeti odluku.
Vanjski promatrači u pravilu podcjenjuju ulogu rizika i neizvjesnosti u donošenju stvarnih odluka jer njihove utjecaje nisu osjetili na svojoj koži. Zbog toga će tečaj kasnije postati glavni kamen spoticanja pri tumačenjima i ocjenama našeg programa u očima onih koji misle da se sve može deterministički programirati. Ovdje nije moguće nabrojati sve razloge zašto je učinak programa u kasnijim ocjenama postao toliko kontroverzan, pa biram raspraviti najvažnije – tablitu. Ljudi su tablitu većinom shvatili kao program administrativno određenog tečaja po kojem će centralna banka kupovati i prodavati devize. Većini je promaklo da tečaj zacrtan tablitom nije tečaj kojeg će centralna banka u tom mjesecu postići, nego gornji prag preko kojeg tečaj neće ići. Nitko nije mogao zamisliti da bi se devizno tržište moglo liberalizirati i da bi se mjenjači odnosno banke mogli početi slobodno natjecati promjenama tečaja na integriranom tržištu, privlačeći kupce i prodavatelje deviza radi zarade. A to je pisalo u programu, bilo je najavljeno.
Poticaji poljoprivredi, cipele na Ilici, prvi «road show» jednog hrvatskog premijera i banka izdajica
Jesmo li predviđali mogućnost da «novca neće biti dovoljno», tj da bi preokret očekivanja uslijed vjerodostojnosti programa mogao biti takav da se naglo poveća potražnja za domaćom valutom, stvori pritisak na aprecijaciju i trenutno zaustavljanje inflacije? Da, o tom se scenariju, koji se u toku listopada i studenog doista i odigrao, razgovaralo u rujnu. Međutim, nitko nije mogao znati kada bi se to moglo dogoditi i da li će se stvarno dogoditi. Ostalo mi je u sjećanju, a sjećanja su varava, da smo u taj scenarij Miljenović i ja najviše vjerovali. No, i mi smo se složili da se aprecijacija ne može najaviti. Postojali su mnogi scenariji da se ona ne dogodi. Kredibilitet programa bi se u tom slučaju mogao urušiti zbog primjedbe da se komuniciraju lude priče koje se ne mogu ostvariti. Zato je komuniciran cilj inflacije ispod 10% na godinu, što je bilo još uvijek visoko, ali više ne znam je li to imalo ikakve veze s onom mojom ranijom pričom o 8%. Sjećam se da je Anušić jednom ocijenio neku ekonometrijsku jednaždbu koja je pokazala mogućnost radikalnog obaranja inflacije, ali do nekoliko postotaka na godinu. Taj «izračunati» donji prag smo nazvali strukturnom inflacijom iako nitko od nas nije znao je li to statistička utvara ili stvarna pojava. Kako god bilo, ispod 10% na godinu bilo je ludo ambiciozno dok se vozite brzinom od 30% na mjesec, ali opet ne toliko preludo da bi nas netko označio kao neubrojive ljude kojima ne treba vjerovati. Valjalo je ipak voditi računa o tome da nitko živ 1993. u ovoj zemlji nije vidio aprecijaciju tečaja koji se slobodno formira na tržištu. Ljudi ne vide i ne vjeruju da vide stvari koje smatraju nevjerojatnima. Tako su propustili vidjeti da je u programu bila zacrtana konvertibilnost domaće valute i mogućnost slobodnog formiranja tečaja, nešto što nam je danas dano kao voda ili zrak, pa te stvari i ne primjećujemo, dok je država do prije četvrt stoljeća sve to branila, a ljudi vjerovali da to nisu moguće stvari.
I ja sam napravio malu «psinu». Sve cijene su se na dnevnoj ili tjednoj razini vezale uz tečaj. Bile su jedne sjajne cipele u dućanu na Ilici između Frankopanske i Gundulićeve. Dobre cipele su tada koštale barem 50% ako ne i više od moje mjesečne plaće. Nisam odolio i kupio sam ih u petak, znajući da će u ponedjeljak koštati mnogo više. Nisam se prevario. Za više spekulativnih kupnji na žalost nisam imao novaca. Malo sam razmišljao i o moralnosti takvih kupnji na temelju insajderskih informacija. Valjda se danas time bave regulatori, povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa? Možda smo mi bili u nekim konfliktima interesa? Ugovore nismo imali, dinara nismo primili – bio je rat i bio je privilegij raditi u struci sred koliko-toliko pristojnog grada daleko od bojišnice, i pri tom imati osjećaj da činiš nešto opako važno za svoju zemlju. Ne znam, tada me nisu previše mučile te moralne dileme o insajderskim informacijama.
U danima koji su slijedili redovito smo se sastajali. Valentića u listopadu i studenom uglavnom nije bilo u Banskim dvorima. Čovjek je provodio dane putujući po Hrvatskoj. Kasnije je govorio da je u dva mjeseca bio na više od 100 različitih skupova i konferencija širom cijele tada dostupne države. Taj dio posla bio je ključan za uspjeh programa. Na terenu je metodom oči u oči iz moćne pozicije predsjednika vlade prodao priču i utjecao na očekivanja tisuća ljudi koje je susreo, a koji su nakon toga odlučivali o tome kako promijeniti cijene. Ne bi me čudilo da je u tim ključnim tjednima osobno razgovarao sa svim direktorima poduzeća čiji su proizvodi ulazili u indeks cijena na malo. Shellingove fokusne točke i svi oni modeli koordinacije očekivanja koje smo studirali, sve se to na kraju svodi na road show i čovjeka koji prodaje priču. Premijer je imao taj feeling za djelovanje, onaj poriv što izlazi iz želuca.
Kasnije je uvijek govorio (logična metafora s obzirom da je bio premijer dobrim dijelom okupirane zemlje): «Bili smo komandosi». Metaforu o komandosima ponavlja uvijek kad ga (rijetko, a sada još rjeđe) sretnem. Ne osvrće se puno u prošlost. Govori o aktualnim temama, strukturi države, proračunu: «Trebali bi opet skupiti komandose da to dovedemo u red. Ja sam u ratu imao proračun od 19 milijardi kuna, sada je preko 120, a inflacija nije ni pola od toga.» Nasmijem se i šutim. Neću mu kvariti ideju. Valjda i sam zna da više nikada nitko neće raditi onako kao mi 1993. Sve se promijenilo, možda i na bolje.
Škegro je u listopadu i studenom provodio više vremena u uredu. Savjetnici u vladi su mu svaki dan slali neki ad hoc skupljen indeks cijena iz trgovina. Brzo smo vidjeli da sve ide po planu – rast cijena je naočigled usporavao. Dok se nakon nekih mjesec dana prve cijene nisu smanjile. Okidač je bila aprecijacija hrvatskog dinara i indeksacija – izravna ugovorna vezanost dijela cijena uz tečaj marke (zapamtite da tada kune još nema, uvedena je tek 30.5.1994.).
Danas točno znamo kada i kako se dogodila prva značajna aprecijacija. U prva dva-tri tjedna nakon objave programa banke su stale u blok. Navikle na administraciju tržišta, čekale su aukciju HNB-a na kojoj će se tržište počistiti uz 4444. No kako je tečaj bio ispod praga (marku se moglo jeftinije kupiti na tržištu), nije bilo potrebe za aukcijom središnje banke. Ljudi su u banke počeli donositi devize “iz čarapa i madraca” i masovnije mijenjati u dinare kada su vidjeli da su cijene u dućanima stale. Potražnja za dinarima je skočila, za devizama pala, no banke nisu reagirale – nisu dirale tečaj koji je tako izgubio informacijski sadržaj jer nije odražavao realnost ponude i potražnje.
I mnogo prije nego što će Državni zavod za statistiku objaviti službene brojke o inflaciji za studeni, znali smo – projekt je uspio. Jedina stvar koju nismo mogli predvidjeti je količina i žestina kritika koje su potom uslijedile.
Kritike programa
Prošla su vremena kada su se na račun autora ovog programa sipale uvrede i optužbe o omogućavanju pljačke u korist uvoznih lobija, upropaštavanju naroda i države i devastaciji industrijske baze zemlje. Međutim, i danas, četvrt stoljeća kasnije, neki će izvoznik ili uvaženi profesor vrlo lako pred javnost istresti stav da je tim programom započela deindustrijalizacija, pogodovanje uvoznim lobijima, ili da je ovaj program odgovoran za eurizaciju i valutnu klauzulu.
Moj je zaključak danas, 25 godina kasnije, da su kritičari programa zapravo željeli povratak u razdoblje prije listopada 1993. Oni su zapravo zagovarali povratak u razdoblje programiranih devalvacija ili deprecijacija vjerujući da to nosi neko dobro ekonomiji, iako cijeli lijevi dio slike pokazuje da se efekti administrativne manipulacije nominalnim tečajem koji izbijaju tečaj iz tržišne ravnoteže vrlo brzo poništavaju jer cijene nije moguće dugo držati pod kontrolom. Drugim riječima, ranije smo plaćali ogroman društveni trošak pogrešne politike kojom je tržište izbacivano iz ravnoteže, a sada imamo primiren realni tečaj koji oscilira usko oko ravnoteže. To je bilo posve suprotno od onoga što su tvrdili kritičari – da je ono ranije bio pravi, ravnotežni tečaj, a da je sada tržište izvan ravnoteže jer je tečaj precijenjen. Ali kako je to moguće, ako je ranije tržište bilo suspendirano intervencijom deviznih kontrola, a sada je uz konvertibilnost domaće valute tržište oslobođeno?
Za kritičare koji su govorili o tome da je program devastirao gospodarstvo i uništio izvoz radi pogodovanja uvoznim lobijima posebno je devastirajuća sljedeća slika koja pokazuje snažan oporavak izvoza i uvoza nakon implementacije programa. Da, i izvoza! Naravno da je i uvoz rastao, ali iz osnova makroekonomike otvorenog gospodarstva znamo da uvoz raste kada raste BDP. Stoga na slici gledamo nedvojbene znakove snažnog gospodarskog oporavka nakon smirivanja inflacije. I dan-danas mi nije jasno kako je pored ovih podataka moguće argumentirati da je anti-inflacijski program napravio štetu hrvatskom gospodarstvu kad je očito da se nakon njegove provedbe dogodilo upravo suprotno?
Epilog
Danas više nije moguće ponoviti nešto slično. Okolnosti su drugačije. Demokracija je zrelija. Moguće je da demokracijama tajne ne trebaju, jer demokracije ne proizvode probleme za čije su rješavanje nužne tajne. Demokracijama treba nešto drugo – razvidnost i stručnost. Naime, problemi današnjega razvoja su drugačiji, složeniji. Ne može ih riješiti nekoliko ljudi sjedeći u kabinetu nakon što su proučili dvadesetak knjiga. Danas treba biti dobar i u kabinetu i u analizi za kompjutorom i na terenu. Ljudi su različitiji, otvoreniji, nepovjerljiviji, više znaju; na njih se teže utječe iz bilo kojeg centra.
Iako nas od prikazanih događaja dijeli četvrt stoljeća, iz te relativno davne 1993. ipak se može naučiti nešto važno. Dvije su riječi ključne za objašnjenje zašto je program uspio: imali smo cilj i znanje kako ga postići. Kada nemaš jasan cilj, znanje ti postaje nepotreban višak, teret.
I za kraj, da ne zaboravim ponoviti onu ključnu poruku: tržište je kao voda – uvijek pronađe svoj put.
