Prije 10 godina, administracija Georgea W. Busha bila je domaćin sastanku bez presedana. Na vikend 14. i 15. studenoga 2008. godine, čelnici G-20 grupe iz 20 velikih zemalja s moćnim ekonomijama, nikad do tad nisu bili tretirani kao kolektiv. Okupili su se prvi put u Washingtonu kako bi pronašli i usuglasili odgovor na brzo rastuće globalnu financijsku krizu. Od tada, takvih je sastanaka bilo još 10-ak, pa će predstojeći u Buenos Airesu 30. studenog, biti 13. po redu u proteklih 10 godina.
To je bez sumnje, ekskluzivni klub u kojem je čak i generalni tajnik Ujedinjenih naroda tek pozvan kao gost, a ne punopravni član. Stoga je taj klub u vrlo kratkom vremenu postao jedan od najmoćnijih simbola globalizacije. Njegova moć i važnost ogleda se čak i u silnom osiguranju koje čuva ovaj skup od masovnih prosvjeda kakvi su u srpnju 2017. održani u Hamburgu i koji uvijek pokušavaju osujetiti ovaj skup.
No, s obzirom na sadašnju strukturu globalne ekonomije, teško je i zamisliti alternativu. Ukratko, G-20 je oblik globalnog upravljanja koji svijet trenutačno treba i zaslužuje.
Koncept G-20 je svojedobno bio ogrezao u krizu, ali ne onu 2008. godine, već potkraj 90-ih. Priča kaže da, uslijed raspada država u Aziji, poput bivšeg SSSR-a, tadašnji je tajnik riznice Larry Summers zadužio svog zamjenika Timothyja Geithnera, da zajedno s njemačkim kolegom Caioom Koch-Weserom, sastave popis glavnih globalnih igrača koji bi trebali ući u forum koji je ekskluzivniji i fleksibilniji i od UN-a, piše Foreign Policy.
Ravnajući se prema broju stanovnika i BDP-u, Koch-Weser i Geithner pridružili su Francusku i Južnu Afriku, a izbacili Nigeriju, Egipat i Portugal. Rezultat je bio skupina koja dominira G-8 i tzv. BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika), uz nove članice kao što su Saudijska Arabija, Indonezija, Argentina, Meksiko i Turska.
Ovaj prototip G-20 bio je zapravo redovito okupljanje ministara financija i prema tome čisto formalan i po atmosferi tehnički sastanak. Bilo je nekih, poput Kanađana koji su htjeli da G-20 postane sastanak na višoj razini. Međutim, Bushova se vlada odupirala toj ideji, i težila stvaranju nove ere G-2 diplomacije, s Kinom.
Okupljanje 2008. bio je iznenađujući 'last minute' zaokret prema multilateralizmu i to baš na inicijativu Busha poznatog kao čovjeka koji preferira unilateralni pristup. Međutim, izuzetna vremena zahtijevala su drugačiji odgovor. U rujnu i listopadu 2008. svjetska je ekonomija bila najbliže kolektivnom kolapsu. Sve velike banke s obje strane Atlantika bile su potresene iz temelja. Sve nacionalne vlade širom svijeta pokušavale su spašavati svoje financijske institucije. Ali to su učinile nekoordinirano. Tek su 13. listopada 2008. godine Europa i Sjedinjene Države uspjele skovati koordinirani plan i ubrizgati injekciju kapitala i bankovnih jamstava. Iza kulisa, američke Federalne rezerve pumpale su dolarsku likvidnost u globalni bankarski sustav.
No, ono što je bilo potrebno bilo je nešto više. Trebao je politički signal da se želi izbjeći kriza iz 30-ih godina prošlog stoljeća, te ubrzati nove regulatorne akcije i osloboditi dodatne resurse za borbu protiv krize. I drugi svjetski čelnici prepoznali su istu potrebu: kako je dubina katastrofe postala kristalno jasna, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i premijer britanski premijer Gordon Brown počeli su razgovarati o potrebi globalnog okupljanja.
No stvaranje otvorenog političkog foruma stvorilo je i novi problem - kako pomiriti individualne interese svih sudionika. Francuzi i Japanci željeli su relativno odabranu skupinu koja bi imala veću težinu. Prioritet Bushove administracije bio je izbjeći formalnu suradnju s Ujedinjenim narodima, za koje se bojao da će preuzeti inicijativu i pokrenuti globalnu istragu koja bi jasno pokazala da kriza ima korijene u SAD-u. Konačno, glavni su igrači pristali nadograditi postojeću G-20 i povezati ih blisko s MMF-om, pri čemu su prava glasa bila mjerena doprinosom u kapitalu.
G-20 je bila samodostatna skupina, pa zato ne iznenađuje što su oni, koji su bili isključeni, to silno zamjerili. Norveški ministar vanjskih poslova osudio je 2010. summit kao "najveći udarac" međunarodnoj zajednici od Drugog svjetskog rata.
"Više ne živimo u 19. stoljeću, da se sastanu glavne svjetske sile i preoblikuju kartu svijeta. Nitko ne treba novi Bečki kongres", rekao je.
Na prvom sastanku G-20 u Washingtonu nije baš izgledalo da će se iscrtavati nove karte svijeta. Susret je bio prilično neučinkovit jer su čelnici došli s već unaprijed određenim stavovima. Bilo je više forme nego li sadržaja. No, postigli su dogovor o važnim inicijativama u vezi bankarskih regulativa i financijskoj stabilnosti, što je ubrzalo donošenje sporazuma Basel III koji je postrožio kontrolu nad bankama.
No, to je postalo dobro mjesto za bilateralne susrete u globalnom okruženju. Između 2010. i 2012. Obamina vlada provodila je svoje diskretne napore da prekine krizu u eurozoni. U novije vrijeme sastanci G-20 pretvorili su se u pozornicu na kojoj su globalni čelnici nastojali osujetiti Trumpov program 'America First' i usuglasiti se oko zajedničkog odgovora.
U svijetu sve oštrijeg nacionalizma, ima li G-20 budućnost? Gotovo sigurno, da. Dijelom zato što ga njezin stil internacionalizma izolira od nacionalističkih pritisaka. Kao što je istaknuo norveški ministar vanjskih poslova, hijerarhija je ugrađena u model G-20. U tom smislu ova skupina obilježava prekid poslijeratnog razdoblja internacionale koje je naglašavalo jednakost suverenih članica Opće skupštine UN-a.
Privlačnost G-20 ekskluzivne skupine velikih zemalja strši pred licem pobožne ideje jednakosti i suvereniteta. Ali to ne znači da je osnivanje ovakve skupine ujedno i povratak u 19. stoljeće kako je to rekao norveški ministar.
G-20 je autentična organizacija nove ere globalizacije koja je započela devedesetih godina kad se svjetski poredak počeo transformirati i kad je počelo preslagivanje moćnih nacija. Kriteriji za uključivanje u G-20 nisu suverenitet ili politički predznak, nego ekonomski i demografski opstanak.
Omjer snaga unutar samog G-20 se u skladu s tim promijenio. Na prijelazu stoljeća, kada su se ministri financija počeli susretati, gospodarstva svih članica G-20 pridonosila su globalnom rastu s udjelom od 25 posto, u usporedbi s udjelom od 55 posto koliko su nosile SAD, Europa, Kanada i Japan. Danas su njihovi udjeli 45 posto.
U idućih pet godina, rast doprinosa gospodarstava u nastajanju u G-20 će zasjeniti sporije rastuće bogate zemlje. I to nije samo sirova ekonomska ravnoteža koja se mijenja. Pomiče se i politički i intelektualni autoritet. I Europljani i Amerikanci su se našli pod stalnom kritikom azijskih članica G-20, tražeći da svoje financijske kuće dovedu u red. Sukobi na summitu u Seulu u studenom 2010. i Los Cabosu u Meksiku u lipnju 2012. bili su posebno žestoki. S druge strane, glasovi Brazila i Indonezije koji pristupili G-20, također su pripremili put da MMF promijeni mišljenje o potrebi da i tržišta u nastajanju upravljaju međunarodnim tokovima kapitala.
Glavno pitanje u budućnosti neće biti Norveška i koliko se ona uklapa u članstvo, nego do kad će se ignorirati populacijske divove poput Pakistana, Nigerije ili Bangladeša? Egipat ima četiri puta veći broj stanovnika od Australije, članice koja je utemeljila G-20. Etiopija ima populaciju koja nadmašuje svaku zemlju članicu EU već je prihvaćena kao najnaprednija zemlja istočne Afrike i strateški partner Kine.
Teško da će se ijedna zemlja članica odreći svog članstva, stoga bi trebalo očekivati proširenje članstva na G-25 ili čak G-30, ali ne bi značilo povratak univerzalizmu koji je u temeljima UN-a.
Zašto bi Indija ili Kina s populacijama od 1,4 milijarde stanovnika i brzo rastućim ekonomijama pristale ostati tamo gdje su jedna Irska, Uzbekistan i Panama? G-20 ocrtava hijerarhijske razlike i iskreno prepoznaje odnose moći multipolarnog svijeta. U tom svijetu računa se samo veličina. Isto vrijedi i za G-20 - zbog čega će sigurno opstati i ostati.
