Ekonomix
725 prikaza

Stara navika: Spremanje ručka s 'ostacima od jučer' popularno i među bogatašima

Žena uzima ostatke hrane iz hladnjaka
Thinkstock
Nekoć je bila normalna stvar podgrijavati jučerašnji ručak, dok danas većina ljudi ostatke - baca

Poznata američka knjiga recepata 'Užitak kuhinje' nastala je tako što je njezina autorica Irma Rombauer stalno držala 'jedno oko na obiteljskom novčaniku'. Ne bi trebalo čuditi što je ova knjiga, originalno objavljena 1931. godine, puno pozornosti posvetila ostacima hrane (piše čak i o tome kako zamotati ostatke ili kako ih iskoristiti u kombinaciji s novim jelom).

Isti savjeti objavljeni su i u izdanju tiskanom nakon Velike depresije u SAD-u, iako im više nitko nije pridavao toliki značaj.

Kad je početkom 1950-ih ponovno objavljena knjiga, koja je u međuvremenu postigla status kultne kuharice, Rombauer je prvi put napisala da bi pretjerana usredotočenost na budžet tijekom kuhanja mogla izazvati 'prosvjed ostatka obitelji', ali ipak je zamolila kuharice da ne smatraju ostatke hrane turobnom ostavštinom.

Ostaci hrane u zdjelicama | Author: Thinkstock Thinkstock

Do izdanja 1963. godine, kad je izašlo prvo posthumno izdanje nakon smrti autorice, njezina kćer Marion Rombauer Becker drastično je skratila dio knjige koji se doticao ostataka hrane, te ga je započela sa šalom: "'Čini mi se', rekao je svećenik nakon što mu je domaćica na stol stavila čudnovati složenac, 'da sam već blagoslovio velik dio ovih namirnica u prethodnim obrocima'".

Istina je da su do 1960-ih godina, ostaci hrane postali šala za većinu ljudi, te su se mnogi supružnici ljutito šalili na račun složenaca koji su se obično radili od ostataka hrane, ali koji su isto tako bili sve rjeđa pojava u kuhinji.

U postratno doba, američku kulturu počela je definirati prilično neprirodna hrana, a kako je pao trošak hrane u odnosu na dohodak, čak su se i najsiromašniji Amerikanci mogli puniti kalorijama bez straha da će ostati gladni.

Ostaci hrane više tako nisu predstavljali obilje kućanstva, nego su postali bespotrebna gnjavaža, te su se mnogi šalili da je najbolji način da ih poslužite taj da ih 'uvalite' nekom drugom.

Tu se važno prisjetiti da nikad prije nije preostala hrana bila šala Amerikancima. U 19. stoljeću primjerice to su bile namirnice koje su se normalno koristile i u sljedećim jelima, te nije postojalo posebno ime za njih. 

Doručak se obično sastojao od ostataka od prethodnog dana. U to vrijeme su od velikog značaja bile tehnike poput kiseljenja, soljenja ili ostavljanja namirnica na sušenju, budući da nije bilo pouzdanih hladnjaka. pa je kuhanje i očuvanje hrane predstavljalo teške zadatke kojima se ljudi nisu olako bavili. 

Preostalo mlijeko se iskorištavalo kako bi se stvorio čitav niz mliječnih proizvoda produljenog trajanja. Djelomičan razlog zašto se u to doba radilo toliko viskija i jabukovače krio se u tome što je alkohol čuvao preostale žitarice i voće u jestivom izdanju dugo nakon njihove sezone. A hrana koja se ni na koji način nije mogla sačuvati, morala se brzo pojesti.

Promjene nastale u samo jednoj generaciji

No početkom 20. stoljeća veza Amerikanaca s ostacima hrane počela se mijenjati. Kutijice za zamrzavanje hrane u Americi su tad postale standardni dio svakog kućanstva (iako su kod nas pristigle dosta kasnije).

Nije trebalo dugo čekati prije nego su se pojavili i prvi električni hladnjaci koji su omogućili hrani iznimno kratkog trajanja da traje danima, samo zato što je bila na hladnom mjestu.

To je uzrokovalo veliku promjenu u američkom kulinarstvu, te se cijeli arsenal tehnika za očuvanje hrane kod kuće - od izrade sira, preko sušenja mesa i kiseljenja jaja, do izrade kečapa - u samo jednoj generaciji u potpunosti povukao iz svakodnevne uporabe.

Žena proučava hranu u hladnjaku | Author: Thinkstock Thinkstock

Jedinstvena mogućnost hlađenja, kao tehnika očuvanja hrane, odjednom je značila da ste jedno jelo mogli, u gotovo identičnom obliku, konzumirati svakodnevno, dan za danom. U ovo vrijeme je nastao i poznati engleski izraz 'leftovers', a ostacima hrane posvećene su i čitave knjige (koje su financirali proizvođači hladnjaka).

Unatoč tome što su u to vrijeme ostaci hrane postali zasebna kulinarska kategorija, i dalje im se nitko nije smijao. Amerikanci su početkom 20. stoljeća trošili oko 40 posto prihoda na hranu, dok su siromašni trošili još i više.

Bolesti povezane s neuhranjenosti zahvaćale su samo siromašniju populaciju, dok su pripadnici više i srednje klase često bili vidljivo veći i viši od siromašne, radničke klase, jer su imali pristup dovoljnom broju kalorija tijekom odrastanja.

U vrijeme prije Prvog svjetskog rata, imati kutiju za hladnjak i u njoj neke ostatke hrane, postalo je statusnim simbolom.

Tijekom Prvog svjetskog rata, ostaci hrane kao da su u SAD-u bili od moralnog značaja. U to vrijeme Amerika je pokrenula i prvi službeni međunarodni program pomoći gladnima. Njime se trebalo pomoći europskim saveznicima kod kojih je rat zaustavio proizvodnju i distribuciju hrane.

U tu svrhu, doma se poticalo ljude da ne bacaju ostatke hrane, nego da je uredno spremaju i jedu, te se kućanice savjetovalo kako da iskoriste svu, do posljednje mrvice, hranu u obliku jela poput složenca ili gulaša.

U svojoj revnosti da što više hrane pošalju u ratom razorenu Europu, mnogi su pojedinci otišli i korak dalje. Neki su naime smatrali da bi restorani trebali prodavati ostatke nepojedene hrane, koja se navodno trebala strugati s tanjura gostiju.

Drugi su napominjali da je nemoralno držati kućne ljubimce, budući da su oni jeli hranu koja se mogla iskoristiti kako bi se nahranile gladne belgijske bebe. To je bila istina, u teoriji, jer su u to vrijeme američki kućni ljubimci živjeli najviše od ostataka ljudske hrane (neki su za vrijeme rata pak ubijali ljubimce kako ih ne bi trebali hraniti ostacima, a ono što je još žalosnije jest da su novine diljem zemlje takve osobe proglašavale domoljubima).

No u mirnodropskim uvjetima, domoljubni glamur jednostavno je iščeznuo i do sredine 1920-ih godina ljudi su počeli otvoreno pričati o 'problemu preostale hrane'. Bogataši su se svim silama trudili istaknuti da ih gotovo nikad ne jedu, jer je to predstavljalo stvar prestiža. No u vrijeme Velike depresije, pojavila se potreba za iskorištavanjem sve hrane, koja je novim dolaskom boljitka opet pala. I nastavila padati...

Bogatstvo = bacanje viška

Što su Amerikanci bili bolje držeći, tj. bogatiji, to su manje marili za ostatke hrane.

1960-ih godina oko četvrtinu novaca trošili su na hranu, a taj je postotak opadao svake sljedeće godine. Tad se struganje ostataka hrane s tave počelo činiti kao težak gubitak vremena i besmislica. Također, puno se pričalo o trajanju hrane, te su se mnogi rukovodili stavom: 'Kad dvojite - bacite!'.

Ostaci pizze | Author: Thinkstock Thinkstock

Ostaci hrane postali su sve bliži smeću, što je ukazivalo na to da su izgubili i svoj ekonomski i moralni značaj.

Suočeni s dnevnim troškom prepakiravanja i podgrijavanja, nasuprot pripremi svježe hrane, bilo je jasno da nema značajne razlike, i premda bi ponekad ostavili ostatke (pa čak i svježu hranu), da trune u stražnjem dijelu hladnjaka, na kraju bi oni, gotovo neminovno, završili u smeću.

Ljudi su počeli sve više bacati hranu, kako je ona postajala sve nezdravija i manje kvalitetna. 

Danas Amerikanci na hranu troše svega 10 posto prihoda, što je najmanje ikad, ali su se počeli mijenjati i stavovi o hrani, te se vraća u modu konzumiranje ostataka.

Sve više ljudi je svjesno koliko je drugih troškova uključeno u proizvodnju hrane, koliko se vode i energije pritom troši i koliko se danas niska primanja poljoprivrednika koji pomažu u cijelom procesu stvaranja hrane.

U nekim zajednicama je nebacanje hrane posao oblik otpora i pokazivanje stava. Iako postoji pitanje okusa, jer su neke stvari, poput salate ili ribe, puno bolje kad su svježe, činjenica je ipak da druge, poput juhe, curryja ili variva, često budu čak i bolje nakon što odstoje dva-tri dana.

Drugim riječima, ostaci hrane vraćaju se na velika vrata u svoje zlatno doba, iako se ovaj put, barem u SAD-u, ne radi o siromaštvu (kod nas je malo drugačija slika), nego o globalnoj svijesti, igranju u kuhinji i boljoj pripremi jela, piše Atlantic.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.