Koštalo ga je jednu funtu da razotkrije jedan od najvećih svjetskih skandala s pranjem novca. Howard Wilkinson, britanski bankar u estonskoj podružnici Danske banke, primijetio je u jednom trenutku da je izvjesna tvrtka iz Londona, koja je skoro svakodnevno prebacivala po milijun dolara, u poreznoj prijavi ustvrdila pred vladom Velike Britanije da nema nikakvih prihoda ni imovine. Wall Street Journal otkriva da je toliko, jednu funtu, koštalo Wilkinsona da skine izvještaj o tome.
Nije mu odmah sinulo da su stvari tako loše. Trajalo je neko vrijeme dok nije počeo kopati. Trebalo je još pet godina da njegov bivši poslodavac, Danske bank, objavi da je kroz estonsku podružnicu prošlo ukupno 230 milijardi ruskog novca, pa i iz drugih bivših sovjetskih republika, kako bi se novac oprao. Riječ je o tolikom iznosi da je on jednak cjelogodišnjem ukupnom profitu u Rusiji. Danskoj je jako oštećena reputacija jedne od najtransparentnijih zemalja svijeta, odnosi s Rusijom još su napetiji, Danske bank na burzama je izgubila pola svoje vrijednosti.
Direktor je dao ostavku. Što se šire slike tiče, danas se diljem Europe vlade pitaju nisu li neke od banaka po EU financijsku krizu uspjele preživjeti zato što su se bavile takvi stvarima. Slučaja s Danske banke prihvatilo se i američko ministarstvo pravosuđa, ministarstvo financija, čak i regulatorna burzovna tijela. Banci prijete visoke kazne, čega se užasavaju dioničari, a stvar je još i luđa jer u banci sada kažu da nemaju pojma čije su sve milijarde prošle tijekom skoro jednog desetljeća kroz njihove račune. Wilkinson sada ima 47 godina i u svom domu u Engleskoj kaže da nije mogao ni sanjati kakvih razmjera je skandala u koji je prvotno ubo.
"Ako želite prati novac, sve što vam treba je neka opskurna podružnica banke s dobrim imenom. I nitko vas neće ništa pitati", objasnio je recept.
Wall Street Journal se posebno pobrinuo proanalizirati stotine stranica dokumenata Danske banka i obaviti mnoštvo intervjua kako bi objasnio kako je taj cjevovod za pranje novca mogao tako dugo ostati u pogonu. Sa svoje strane, Danske bank sada čini što može, u priopćenju poručuju da im "nipošto nije bila namjera na ikoji način voditi takav biznis".
Izvršni direktor najveće banke u Danskoj, Peter Straarup, mislio je da će tog dana poginuti na letu za Kopenhagen. U kabini je pao tlak, avion je stotinama metara ponirao rušeći se prema Baltičkom moru, a onda je pilot uspio prizemljiti putničku grdosiju, pričao je Straarup što mu se dogodilo 2006. Tada se vraćao iz Helsinkija kako bi objavio da će Danske bank preuzeti tamošnji Sampo bank s oko milijun klijenata.
Posao je uključivao i slabo spominjanu podružnicu u Estoniji čije se sjedište nalazilo u šestokatnici, bivšoj tvornici u kojoj je prvo Hitler imao svoju tvornicu za radio opremu, a Sovjeti potom svoju za proizvodnju dijelova za tenkove. Komunizam je pao, nova banka, Eesti Forekspank, preuzela je zgradu. Tijekom posjeta 2006. zamjenik predsjednika ruske središnje nacionalne banke Andrej Kozlov, koji je upravo proganjao pranje novca, požalio se estonskim službenicima da ta banka, koja je stalno mijenjala vlasništvo, servisira utajivače poreza i klijente koji imaju veze s korupcijom.
Tri mjeseca poslije upucali su ga dok je išao s nogometne utakmice. Nadležni sud u Rusiji je presudio da je ubojstvo naručio biznismen nezadovoljan njegovim istragama. Dva mjeseca nakon toga, u studenom 2006., Danske bank dogovorila je kupnju Sampo bank koja je bila vlasnica ove banke. Wilkinsona su zaposlili nekoliko tjedana poslije. Ispalo je da je taj mladi čovjek koji je diplomirao na Oxfordu sa svojim odjelom od devet zaposlenih u kutku četvrtog kata poslovao luđačkom brzinom.
Milijuni dolara u valutama i vrijednosnicama dnevno su se kotrljali. U godinama poslije financijske krize neke europske banke su bile jako uzdrmane, Danske bank je opstajala uz pomoć države, ali je estonska podružnica imala visoke rezultate za tako malu zemlju. Wilkinsonu nije bilo baš sasvim jasno što se događa s poslom. 90 posto profita estonske podružnice, pokazalo se kasnije iz internog dokumenta, dolazilo je iz odjela na trećem katu, gdje se poslovalo s računima stranih klijenata.
Većinom su bili Rusi, nisu poslovali u Estoniji i nije bilo baš jasno zašto posluju preko te banke. Mnogi od njih podizali su pristigli novac samo nekoliko dana, nekad i samo nekoliko sati nakon što bi novac stigao. Wilkinsonov posao je bio poslovanje s tim transakcijama, najviše mešetarenje devizama i vrijednosnim papirima.
"Dobar, lagani novac", nazivao ga je.
Prvi put se uznemirio pet godina poslije kad su mu kolege otišli na odmor u ljeto 2012. Mladi knjigovodstveni menadžer zamolio ga je da mu pomogne s papirologijom za britanskog klijenta. Bio je to Lantana Trade LLP, registriran u predgrađu Londona, odmah vrata do dućana sa željezarijom. Ispalo je da je preko estonskog ogranka proslijedio 480 milijuna dolara u pet mjeseci. Wilkinson je skinuo pregled poslovanja tvrtke i ispalo je da stoji da tvrtka u vlasništvu ima ravno nulu.
Mislio je da je to samo pogreška u izvještaju i zaboravio na to. Godinu poslije, u rujnu 2013., viši bankovni službenik rekao je da Lantana više nije klijent. Doznao je i to da je jedan od vlasnika Lantane rođak Vladimira Putina.
"Stalno mi je bilo na umu da tu nešto nije kako treba", pričao je Wilkinson.
Nastavak na sljedećoj stranici...
