Ekonomix
2011 prikaza

Jeftina roba: Za plaću od 500 kuna šiju vam traperice od 60 kuna

Šivanje traperica
Thinkstock
Izrada odjeće u zemljama trećeg svijeta je jeftina jer se radnike plaća mizernim novcem, koji ne pokriva ni osnovne troškove života

Traperice koje će zapadnjak u svom lokalnom dućanu kupiti za bagatelu, u pravilu proizvode jezivo potplaćeni radnici u Aziji koji žive u siromaštvu i čija djeca zbog toga često neće doživjeti odraslu dob. Sve zahvaljujući trgovačkim lancima i kompanijama sa Zapada koji su do krajnosti zaoštrili rat cijenama.

Britanski Guardian objavio je računicu koja stoji iza cijene traperica od 5,99 funti, otprilike 60 kuna, u jednom od europskih trgovačkih lanaca. Nije riječ o nikakvoj čarobnoj cijeni, kao što će sugerirati reklama. 

Odgovor se krije već iza zemlje porijekla koja stoji na etiketi ušivenoj na trapericama, gdje stoji "made in Bangladesh".

Računica se oslanja na podatke koje je Bloomberg objavio 2013. i iz kojih se vidi da u Bangladešu proizvodnja patent zatvarača stoji jednu kunu, dugmeta 40 lipa, a zakovice 10 lipa. Tkanje stoji 90 lipa, džepovi 60, a razne etikete 70 lipa.

Uz 100-postotni pamuk koji po hlačama zapada između 23 i 25 kuna, hlače sa šest otvora za remen, pet zakovica, tri dugmeta, sa šivanjem koje košta kunu i 90, te s jednim patent zatvaračem ispadaju u konačnici 39 kuna.

Većina tekstilnih radnika u Bangladešu su žene i praktično sve su plaćene mjesečno oko 480 kuna. To je zakonom određena minimalna plaća, unatoč tome što troškovi života u toj zemlji iziskuju 2300 kuna mjesečnih troškova za golu egzistenciju. 

Znači pet puta više od minimalne plaće. Sve da se radi samo šest dana u tjednu, osam sati dnevno, i ako tekstilna tvornica izbaci 80 pari hlača dnevno po radniku, kao što sugeriraju izvještaji svjetskih radničkih i humanitarnih organizacija, ispada da po jednim proizvedenim hlačama radnica dobije između 20 i 90 lipa, ovisno o još nekim faktorima. 

Računica pritom nije uzela u obzir mogućnost da hlače potječu iz sweatshopova, gdje se radi od jutra do mraka svaki dan, pa i potpuno ropskog rada, što su već ilegalne kategorije čak i za Bangladeš.

U svakom slučaju, računica kaže da uz zaradu tvornice od 1,6 kuna, te ostale troškove, kompanija sa zapada takve traperice nabavlja za oko 45 kuna po paru. Slijede troškovi prijevoza u Europu, takse po lukama, prijevoz iz luke i distribucija po dućanima, a na kraju i PDV. 

Na kraju se dolazi do cijene od 63 kune i 30 lipa. Računica se na tom mjestu raspada, zato što ovako posloženi troškovi za uredno sašivene traperice ne mogu ići ispod toga.

Guardian, međutim, između redova sugerira da konkretno navedeni trgovački lanac cijenu ipak uspijeva prilagoditi time što s proizvođačem dogovara slabiju kvalitetu i manje potrošenog materijala, kao i niže cijene rada. 

A ako je riječ o nižim cijenama rada od zakonskog minimuma, koji je ionako pet puta niži od egzistencijalnog minimuma, to onda znači da su takve traperice rezultat doista nečijeg rada ili u sweatshopovima ili žena koje su zatočene u tvornicama kao robinje. Ili rada djece.

U Bangladešu je rad djece zabranjen od 2006. 

Ipak, Unicef procjenjuje da u toj zemlji na crno radi 4,7 milijuna djece u dobi između peti 17 godina, od čega 1,3 milijuna u industrijama koje su opasne po život i zdravlje. 

Naravno da ta djeca uopće ne pohađaju školu, što ih osuđuje na cjeloživotni status ili roba ili de facto roba, sve ukoliko jednog dana i uspiju preživjeti viktorijanske uvjete svog djetinjstva. A sve zbog ponude i potražnje za odjećom ograničenih cijena na Zapadu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.