Tri najjača poslovna čovjeka na tlu bivše Jugoslavije, vlasnik Agrokora Ivica Todorić, vlasnik Delta Holdinga Miroslav Mišković te tvorac i predsjednik uprave slovenskog Mercatora Zoran Janković, susreli su se 2006. godine u Beogradu. Zatvoreni sastanak faraona regionalnog biznisa odigrao se na vrhu Deltina nebodera.
Sastanak je - otkrio je beogradski Nedjeljnik - trajao šest sati. Obilovao je žustrim prepirkama, koje su često bile na samom rubu svađe.
Ipak, tri mušketira osmislila su konture upotrebljivog plana. Središte nove megakompanije, kakvu ovi prostori nisu nikad imali, a trebala se zvati Herkul, trebalo je biti u Beogradu, komercijala u Zagrebu, a financije u Ljubljani. Takva bi gigantska tvrtka - čije je ime bilo odgovarajuće robusno - pokrivala veliki prostor CEFTE, od Jadrana do Moldavije, i ne bi imala ozbiljnu konkurenciju. No plan je propao.
Mediji su dugo nagađali zašto, no Nedjeljnik je otkrio kako su slovenske aspiracije bile neprihvatljive Todoriću i Miškoviću. Zoran Janković je, naime, zahtijevao da Slovenija dobije polovicu vlasništva nad Herkulom, dok bi Todorić i Mišković imali po 25 posto. Todorić i Mišković su, pak, mislili da vlasništvo kompanije treba podijeliti na tri jednaka dijela.
Gazda se samo širio, ničega se nije odricao
Podsjećali su Zorana Jankovića da on nije vlasnik, poput njih dvojice, nego samo predstavnik slovenske države, ali Janković nije želio pristati na podjelu vlasništva po trećinama.
Slovenska vlada uskoro je smijenila Jankovića, a on je priznao da je bio u krivu i da je kompanije trebalo spojiti prema modelu trećinskog vlasništva. Rođenje nove kompanije trebalo je biti naznačeno i posebnim kemijskim olovkama na kojima je bio ugraviran logotip HERKUL.
Direktor Mercatora ostavio je jednu takvu olovku članici uprave s nadom da će ugovor jednog dana biti potpisan... Taj dan, međutim, nikad nije došao. Analitičari misle da je na taj način prokockana možda i najveća šansa regionalne ekonomije od 1945. do danas. Herkul bi osvojio tržišta koja ni Mercator, ni Agrokor, ni Delta nisu mogli ni primirisati, poput - među ostalima - ruskog, što bi dalo nekoliko pozitivnih efekata.
On se, naime, od 1990. godine neprestano širio, ne želeći se nikad - bez obzira na moguće rizike - odreći ni jednog dijela svojega carstva. Kratka anamneza Agrokorove bolesti pokazuje nam sljedeće.
U trenutku kad je Agrokor kupovao Mercator, slovenski je trgovački lanac imao 1,4 milijarde eura duga. Ivica Todorić platio ga je 544 milijuna eura, mada je prije toga bio spreman dati i puno više, ali Slovenija nije dopustila prodaju.
U međuvremenu su Slovenci shvatili da je Mercator prezadužen i neodrživ, pa su ga prodali nevoljenom Todoriću po znatno manjoj cijeni. Agrokor je u trenutku preuzimanja bio zadužen 3,5 milijardi eura, što znači da je Todorić preuzimanjem Mercatora dignuo dug kompanije na 5,4 milijarde eura.
Stalno je kupovao na dug
To se pokazalo neodrživim. Poznavatelji prilika tvrde da su prijatelji iz poduzetničke galaksije upozoravali Todorića na neodrživost modela zaduživanja, no on je uvijek ponavljao da nema drugog izbora.
"Ne samo moja djeca, moji unuci neće moći vratiti dug", govorio je Todorić. Najveći problem Ivice Todorića je što nikad nije nadrastao imotske poslovne horizonte, dodaje drugi njegov poznanik: "On je, koliko god rastao, uvijek ostao nalik na lika iz ‘Prosjaka i sinova’, i to ga je koštalo..."
Usporedna analiza preustroja Delte Milorada Miškovića - koja je sad zadužena oko 150 milijuna eura, a prijetila joj je fatalna prezaduženost - i Agrokora, čiji je dug oko 6 milijardi, jasno pokazuje gdje je, čak i bez plana Herkul, bio put spasa za Todorića.
Delta se, naime, u krizi rješavala pojedinih poduzeća, kao balasta na brodu, kako brod ne bi potonuo. Delta se, piše Nedjeljnik, riješila Delta banke za 400 milijuna eura, potom Delta osiguranja (250 milijuna), Maksi grupe (935 milijuna eura) i Delta Cityja za 205 milijuna.
Miroslav Mišković prodao je četiri tvrtke za dvije milijarde eura, dok je Republika Srbija za 3000 poduzeća dobila 2,8 milijardi eura. Ivica Todorić, međutim, nije prodavao ništa.
On je samo kupovao, kupovao i kupovao, i to na dug. Nadalje, on i obitelj zadržali su upravljanje nad kompanijom umjesto angažiranja profesionalnih menaždera, koji bi za tako veliku kompaniju mogli biti uzimani i iz velikih svjetskih gospodarstava, poput američkog ili njemačkog.
Agrokor je bio deponij isluženih moćnika
Neki naš gospodarski model zovu "rođačkom" ekonomijom, drugi govore o crony kapitalizmu (to je isto, samo zvuči učenije), treći o ortačkome modelu...
U biti je riječ o staroj, dogovornoj, netržišnoj ekonomiji, u kojoj politička elita gospodari javnim poduzećima, koncesijama i raznim naknadama za poslovne djelatnosti, pa se sve isplative aktivnosti dodjeljuju uskom krugu stranačkih favorita. Agrokor je, to je posve jasno, bio najveći i najrazvijeniji reptil u toj crony močvari, a ne pravo privatno poduzeće.
Već je Alvarezova ekipa, koja je u Agrokor ušla na poziv Sberbanke i VTB-a, pronašla simptome teške poslovne patologije.
Agrokor je - zaključili su - prezadužen, više od polovice Konzumovih dućana je nerentabilno, prodavaonice nisu standardizirane, brojne proizvodnje nisu dobro dimenzionirane... Ivica Todorić nije dobro primio ove nalaze te je najurio Alvareza i njegovu ekipu, odlučivši se na državnu intervenciju u Agrokor, koja je za njega osobno, puno kasnije, zakomplicirala stvar.
Zanimljivo je i pitanje tko je sve zapošljavan u Agrokoru. Odgovor je jasan: a tko nije!?
Ta je tvrtka služila kao deponija isluženih moćnika koji su, nakon što odrade svoju političku dionicu, transportirani Todoriću kako bi, za dobru plaću, bez puno znoja, održavali političke veze s vlašću ili čekali visoku penziju.
Kakve su bile poslovne reference tih ljudi? Jasno je: da su nešto valjali, za njima bi se tukli. Ovako su odlagani u Agrokor. Tvrtka je time dvostruko gubila: dobivala je loše kadrove, pa im je još morala plaćati visoke plaće. Takva je i HGK, te mnoge agencije i javna poduzeća. Zato tonemo.
