Ekonomix
3408 prikaza

Hrvatska zaostaje, ali plaće na istoku brzo rastu

Novac, svežnjevi eura
Pixabay
Relativno je – relativno: iako Hrvatska relativno zaostaje, plaće na istoku jako brzo rastu

Čudno je ovo doba. Ne samo da nema dijagnoze, nego ne znamo postoji li neka bolest uopće. Pesimisti pronalaze hranu za svoje ideje (sve se raspada), optimisti za svoje (nikad nije bilo bolje), a realisti nikada nikome nisu bili interesantni.

Među tim neinteresantnim likovima koji pod slojevima priče traže stvarnost, postoji jedan uzak sloj koji je najmanje interesantan među neinteresantnima – statističari. Meni su dragi, jer iz njihovih radionica povremeno ispadnu informacije koje se ne uklapaju u prevladavajuće slike. A to malo tjera na razmišljanje.

Uza sve ograde koje treba imati prema njima i njihovim proizvodima (jer gotovo sve sadrže pogrešku mjerenja, a i metodologije nisu uvijek dovršena priča), vrijedi ih pratiti. Ponekad potvrde nešto što (mislimo da) znamo, a ponekad odstupanjem pozovu na preispitivanje nečega što smo mislili da znamo.

U ovom ću tekstu prikazati dva indikatora životnog standarda. S obzirom na sjajne rezultate u zemljama Nove Europe moramo se zapitati o tome nije li onaj narativ o raslojavanju i nejednakostima uslijed djelovanja politika na tragu ekonomskog neoliberalizma duboko pogrešan?

Potvrda onoga što već znamo

Primjer kada statistika potvrdi nešto što mislimo da znamo je statistika stvarne individualne potrošnje koju je prošli tjedan objavio Eurostat. Stvarna individualna potrošnja mjeri realni standard stanovništva – ono što stvarno možemo kupiti iz raspoloživih dohodaka, ali i onoga što trošimo zahvaljujući državi (npr. «besplatne» zdravstvene i obrazovne usluge). Statističari se trude otkloniti nominalne razlike u troškovima odnosno cijenama i doći do realne usporedbe.

Na primjer, bečki odrezak je (plus-minus) u prosjeku mnogo skuplji u Beču nego u Zagrebu. Ako zanemarimo «vrijednost» vezanu uz okolnost grada u kojem jedemo, stvarni se benefit svodi na pitanje može li se za isti novac pojesti više bečkih u Zagrebu nego u Beču, ako su jednake kvalitete. Može, u prosjeku. Statističari se potrude otkloniti razlike u cijenama prije nego što usporede dohotke. Pri tome odrade i onaj kompliciraniji dio usporedbi za ne-tržišna dobra i usluge poput zdravstva i obrazovanja (što je jako teško i sigurno uključuje veću pogrešku mjerenja nego za bečki). Na kraju sve to zbroje i dobiju famozni i za mnoge sporni AIC – actual individual consumption per capita (stvarna individualna potrošnja po stanovniku).

AIC pokazuje dramu našeg (i ne samo našeg) zaostajanja. Statistika pokazuje da nismo zadnji u EU – zadnji su Bugari čiji je AIC na 54% od prosjeka EU (po realnom BDP po stanovniku zaostaju mnogo više – na 49% su). No, to nije nimalo utješno. Kao prvo, Bugari su nam već jako blizu (mi smo na 62%), a Rumunji su odmaglili ispred, na 68%. Na toj su razini sustigli Latvijce. Možda nam utjeha može biti da je Orban uspio u relativnom smislu prilično unazaditi Mađare koji su, kao i mi, na 62% od EU prosjeka.

Problem relativnih pokazatelja je u tome što su – relativni. Ljudima su relativni odnosi neprimjetni i uglavnom nevažni. Zanima ih njihov život. Neki, doduše, malo bace pogled u susjedovo dvorište, no osobna iskustva i stavovi se ne formiraju u okvirima jedinica koje prati statistika.

Stoga, na vijesti da su nas dugo sustizali i napokon pretekli i Rumunji i Turci, nitko «ozbiljan» ne reagira: ili rukom odmahujemo da statistike ne valjaju, ili nam stvarno nije važno kao što nismo marili niti kada su nas pred mnogo godina prestizali Slovaci, Poljaci … Ono što iz ptičje makroekonomske perspektive izgleda kao kuhanje žabe, iz svakodnevne životne perspektive izgleda kao ugodno grijanje – tek blago podizanje prosječne sobne temperature.

Nešto što ne znamo

Zamislimo dvije zemlje jednakih ljudi u kojima se iste stvari proizvode istom tehnologijom, samo se u jednoj zemlji radi 250, a u drugoj 246 dana. U drugoj su zemlji ljudi izglasali 4 dana praznika više. Razlika u intenzitetu rada između dvije zemlje stvorit će samo naizgled malu razliku od 1,6%. No, ta će se razlika ponavljati iz godine u godinu. Znači da će ljudi u zemlji gdje se radi više, svake godine moći trošiti za toliko više. Ako svu razliku uštede, njihovo će bogatstvo i bez ukamaćivanja nakon 20 godina biti za oko 40% veće nego u zemlji u kojoj se radi manje. Jasno, i od toga će se bogatstva nešto zaraditi, tako da će bruto nacionalni i raspoloživi dohodak biti za više od 1,6% veći nego u zemlji u kojoj se manje radi. U krajnjoj liniji, dio tog bogatstva moći će se uložiti u nove tehnologije, a one će multiplicirati razliku …

Kako se sve to odvija u jako dugom roku, ljudi u drugoj zemlji neće primjećivati kumulaciju razlike. Na statistike će odmahivati rukom, jer ili navodno ne valjaju, ili nedovoljno vrednuju naš način života – to što radimo manje. Doista, vrijednost četiri radna dana manje za ljude u drugoj zemlji može biti prihvatljiva kompenzacija za ekonomsko zaostajanje.

Relativno je, dakle, kao što sama riječ kaže – relativno. Životi nam se odvijaju u apsolutnom.

Sljedeća slika pokazuje jedan jako zanimljiv fenomen iz domene apsolutnog. Plaće mjerene kao trošak rada na istoku Europe veoma snažno rastu (rastu posvuda, ali na istoku jako):

 

Infografika | Author: Eurostat Eurostat

To je primjer statistike koja razbuđuje – ukazuje na nešto što ne znamo. U uvjetima još uvijek razmjerno niskih stopa inflacije, prikazani rast plaća je naime izuzetan.

Skriveni junaci ove priče – statističari – opet su odradili lavovski dio posla ne bi li proizveli pomalo zbunjujući, ali podatak koji je relevantniji za usporedbu od mnogih dojmova na prvi pogled. Prvo su uzeli u obzir da se rad plaća za vrijeme provedeno na poslu, pa se ne gleda neka ukupna ili prosječna plaća, već trošak po satu rada. Ako plaće ostanu iste, a broj radnih sati padne, ovako mjerena naknada za rad raste. Zatim su uzeli u obzir razlike u broju radnih dana. U nekim godinama vikendi “padnu” tako da ih je u kvartalu jedan više ili manje i sl. – sve se prilagođava za kalendar. I kad se tako dobiveni podaci usporede, dobiva se gornja slika koja pokazuje izvanredne stope rasta na istoku EU. Iako su stope rasta troška rada relativne – pokazuju usporedbu s nekim prošlim razdobljem, u gornjem slučaju (u odnosu na isto tromjesečje prošle godine) – možemo ih smatrati apsolutnim mjerama jer ne uključuju omjere među zemljama.

Apsolutno i relativno zajedno: dvije pouke za kraj

Dva statistička prikaza – AIC i stopa rasta troška rada – nose dvije pouke, a može ih se promatrati i zajedno.

Prvo, gornja slika govori da će se AIC, stvarna individualna potrošnja, u svim zemljama Nove Europe koje se nalaze u desnom dijelu nastaviti približavati prosjeku EU, ove godine možda izrazito; jer, troškovi rada, dakle plaće i dohoci, rastu mnogo brže u novom, nego u starom dijelu EU. Inflacija je slična i ne poništava prikazane razlike u visinama stupaca.

Međutim, i unutar skupine Nove Europe postoje velike razlike: na primjer, Bugarska će se vjerojatno još malo primaknuti Hrvatskoj na predzadnjem mjestu, jer tamo troškovi rada rastu brže. Drugim riječima, iza relativnog problema nema problema u apsolutnom smislu, tako da, štogod bude, Hrvati će se nastaviti pomalo krčkati u loncu svoga (relativnog) neuspjeha.

Drugo, s gornjim prikazom na umu ulazimo u 2019. U toj godini će se obilježiti trideset godina od pada Berlinskog zida. Pred nama je godina u kojoj ćemo doživjeti kakofoniju ocjena o tome što se dogodilo na istoku Europe u zadnjih 30 godina. Očekujte cijeli spektar; od onih da je na djelu bilo nezapamćeno brzo približavanje istoka zapadu u svakom, pa i ekonomskom smislu, pa do onih da je ekonomska ideologija neoliberalizma dovela do raslojavanja, nejednakosti i nezadovoljstva koje je kulminiralo u projektu neliberalne demokracije koju uz Orbana sada provodi većina post-komunističkih država na istoku EU.

Međutim, kada se pogledaju gornje brojke, čovjek se mora zapitati nisu li neliberalne demokratske ideje rezultat suprotnog procesa – uspjeha ekonomskog liberalizma u stvaranju rasta životnog standarda i svakojake konvergencije prema zapadu? Ne bismo li, ako se već inzistira na ekonomskim objašnjenjima (iako ne treba apriori vjerovati u ekonomske determinizme), mogli pretpostaviti da se glasači u ovim zemljama s desna žele opasati zidovima od žice kako bi sačuvali svoj standard i njegov rast, jer se boje da će migranti srušiti cijenu rada?

Pitanje sugerira nešto drugo u odnosu na standardni europski narativ, onaj o neuspjehu; o tragediji eura, Grčkoj krizi, raslojavanju, propasti lijevog centra, humanizma, o naletu desničarskih barbara i populista koji zavode narod raslojen i napaćen zbog uništenja države blagostanja, o rastu nejednakosti, “štednji” i drugim zlima kapitalističkog nato-imperijalizma. Kolikogod to zahtijevalo pretjerano izvrtanje neurona, što ako je stvarnost, kao što sugeriraju statističari, drukčija? Nema razloga da ne postavimo pitanje u formi hipoteze: što ako je na istoku zapravo na djelu primarna težnja zaštiti vlastitoga uspjeha?

Možda je na početku bilo netočno napisano da je čudno ovo doba; ne samo da nema dijagnoze, nego ne znamo postoji li neka bolest uopće. Pesimisti pronalaze hranu za svoje ideje (sve se raspada), optimisti za svoje (nikad nije bilo bolje), a realisti nikada nikome nisu bili interesantni. Zadnji dio treba izmijeniti. Realizam, osobito onaj statistički, zna pronaći izazovne načine da poljulja uvjerenja, postavi pitanja i na koncu sruši neke etablirane odgovore.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.