Zlatne godine odlaska u mirovinu počinju sve kasnije, za što The Economist sada objašnjava uzroke. Sredinom 80-ih godina u SAD-u je radilo 25% muškaraca u dobi od 65 do 69 godina, a danas ih radi gotovo 40%. Situacija je ista za mlađe muškarce. U 1994. godini radilo je 53% muškaraca u dobi između 60 i 64 godina, da bi ih danas radilo 63%.
Američke žene također rade dulje, a slično se događa i u Japanu i mnogim dijelovima zapadne Europe. Radnici koji su skloniji obolijevanjima, skloniji su i ranijem odlasku u mirovinu, ali isto tako mnogi danas pripisuju dulje održavanje dobrog zdravlja duljem radnom vijeku. Stope smrtnosti za američke muškarce u 60-tim godinama smanjile su se za 40%; za žene su pale za 30%. Obrazovanje i zanimanje također su relevantni.
U zemljama OECD-a udio 55- do 64-godišnjaka u ukupnoj populaciji s fakultetskim obrazovanjem povećao se u posljednja tri desetljeća, a ljudi koji su bolje obrazovani imaju tendenciju da rade dulje, radeći na službeničkim poslovima. Slično tome, činjenica da su moderni poslovi općenito manje fizički zahtjevni od tradicionalnih poslova, svim ljudima omogućava da rade duže ili da traže posao koji odgovara njihovoj dobi.
No, to nisu i glavni pokretači sve duljeg rada, navodi Courtney Coile, ekonomistica na Wellesley Collegeu. Središnju ulogu igraju mirovinske reforme i druge institucionalne promjene. U posljednjim desetljećima mnoge su zemlje i tvrtke promijenile način financiranja mirovina. Oko polovice Amerikanaca koji rade u privatnom sektoru, sudjeluju u mirovinskim osiguranjima koja sponzorira poslodavac.
U osamdesetima je trećina bila takva da je tvrtka isplaćivala svom umirovljenom zaposleniku unaprijed određenu paušalnu svotu, ovisno o dobi, stažu i prošlim prihodima. Sada, međutim, sve češće se primjenjuje model po kojem radnici uplaćuju postotak svojih plaća u mirovinski fond. Ovakve mirovine uglavnom su niže od onih po ranijem modelu, istodobno je ovakav model puno popularniji kod poslodavaca, tako da si korisnici mirovine ne mogu priuštiti rano povlačenje iz posla.
Duljim radom oni si povećavaju svotu novca u svom fondu. Istraživači smatraju da je širenje najnovijeg modela doveo do u prosjeku petomjesečnog povećanja srednje dobi za umirovljenje. Smanjenje socijalnih i invalidskih naknada također je imalo utjecaja. Od 1990-ih, Italija, Njemačka, Japan i drugi podigli su minimalnu dob u kojoj građani mogu prihvatiti mirovinu. Posljedično su stariji radnici postajali sve brojniji jer su odgađali odlazak u mirovinu između jedne i dvije godine.
Konačna posljedica je i to što se povećao udio žena među radnicima. U odnosu na 1995., danas u 12 najrazvijenijih zemalja radi 44 posto više žena. I one danas u mirovinu u prosjeku odlaze kasnije. Ispalo je da duboke posljedice može imati i to što supružnici imaju običaj odlaziti u mirovinu istodobno, koordinirati se. U Kanadi bi se time, na primjer, moglo objasniti oko polovice odluka oženjenih muškaraca u dobi od 55 do 64 godine da rade duže.
Ovo je zapravo dobra vijest. Ranije se često tvrdilo da stariji radnici ugrožavaju gospodarski prosperitet istiskivanjem mlađih radnika. Isti se argument nekoć koristio kako bi se žene isključile iz rada. Zapravo, gospodarstva mnogih zemalja sa starim radnim snagama brzo rastu. I stariji radnici trošee svoje plaće za kupnju dobara i usluga koje su proizveli drugi radnici.
Usto, kao što ističe Lisa Laun iz švedskog Instituta za evaluaciju tržišta rada i obrazovne politike, s više radnika, bez obzira na dob, rastu i porezni prihodi i mirovinski doprinosi. A to onda znači veći komad kolača za sve.
